Na putu za Rajski Grad

Povorka ljudi obučenih u crno… Neki plaču, neki su ravnodušni, dio njih se smije… Nazivaju to tulumon… Smiju se njoj… Onome što je bila… Neki plaču… Plaču za njon… Za onin što je bila… Neki su ravnodušni… Ne znaju se nositi s emocijama, nije ih briga ili se ne smiju iz pristojnosti…
Na čelu povorke je lijes… Običan, smeđi lijes… Koji krije samo smrtno tijelo… Njen duh leti među njenim poznanicima, prijateljima, obitelji… Nju više ne zamara kako se ko ponaša, kako se ko osjeća… To su zemaljske stvari… Ona je sad slobodna, slobodna od svih tih gluposti… Ipak, ona stoji iznad jedne visoke prilike u crnom… Njegovo lice je mokro, iako se trudi sakrit suze…
Cviće, mnoštvo cvića… Njoj najdražih gladiola, ruža, kala, narcisa, tulipana… I mnoštvo drugog netipičnog za sprovode jer ona takvo nije volila…
Njeni roditelji… Majka shrvana… Otac kamena pogleda kao i uvik… Sestra, koja je uvik govorila da smrt nije kraj, da je osoba uvik tu, da ne triba plakat, sad jedva stoji na nogama… Tek sad shvaća koliko joj je to čudovište koje joj je kidalo teke i razbijalo igračke, ustvari značilo… Kome će sad pričat o svojim ljubavnim jadima? Ko će je sad pozorno slušat i smješkat se na te nebulozne priče?
Njen razred… Bar neki od njih… Njima je to tek još jedan sprovod koji su morali odradit iz pristojnosti… Njeni susjedi… Lica bezosjećajna… Njena najbolja prijateljica… Plače… Nakon svega šta su prošle skupa, sad je ostala sama… Sve druge prijateljice su došle i prošle, a ona je bila tu cilo vrime… A sad je više nema…
Njen bivši razred… Cure sve odreda plaču, a ni muškima nije svejedno… Uvik je bila tu za njih… Tek sad svaćaju koliko je to u biti značilo… Tih 8 godina u istin klupama… Gomile prepisanih kontrolnih od nje, domaćih odgovorenih na telefon, šapnutih pitanja preko kontrolnog…
Svi profesori, nastavnici, učitelji, treneri… Da, draga cura je to bila… I pametna… Ko bi reka da bi ona ovakvo nešto napravila, nisu imali taj dojam…



*Ko bi reka… Sve izvana super, sve ok… A iznutra kotao… Koji je eksplodira… Još jedan mladi život nesta, još jedna iščeznuta mladost… Šteta, uistinu šteta… Al sve će proć, pa tako i ovo… Kad se nekog pokopa, više ga nema… Neki ljudi žive u sjećanjima drugih… Ali ne i ona…*