Na putu za Rajski Grad

Uh, ne mogu vjerovati kako me male stvari mogu izvicirati ovih dana... Svaka glupost u kojoj nije onako kako sam ja zamislila me dovodi do ruba... I onda ili planem ili jednostvano prekinem komunikaciju sa ostatkom svijeta i ljutim se... ili to ili da plačem... Ovo zadnje nikako nema šanse, to si neću dopustiti, bilo bi preglupo da plačem zbog gluposti, dosta mi je više toga... No, ipak, hvala Bogu, ima i stvari koje me jako oraspolože... Razgovori sa jako dobrim prijateljima/cama, ali ne onako dubokoumni, već duhoviti no ipak sa nekom granicom... A tek dobra pjesma?! ne mogu vjerovati, no kad čujem neku dobru pjesmu koju volim, samo pjevušim i samo mi to okupira um, ne brinem za ništa drugo ma kako mi loše bilo, dobri, stari rock! Osjećam kako me teret teenagerstva svaki dan sve više pritišće, a baš i ne postoji netko kome bih mogla se u lice izjadati, ta ideja mi izgleda potpuno glupa. Nije mi uopće stalo do tuđe reakcije ni hoće li mi se tko smijati, jednostavno nisam navikla na nešto tako, no, osjećam da se u nekom smislu otvaram... Shvatila sam da od prijatelja mogu tražiti jedino ono što ja mogu ponuditi... Ne mogu tražiti nečije povjerenje ako ga prvo ja ne ponudim, valjda to znaci da se prijateljstvo mora razvijati, njegovati i sl. Postoji par prijateljica koje su mi stvarno drage i željela bih s njima biti stvarno super, no, bojim se da je to gotovo nemoguće jer koliko se ja god trudim njima približiti, to mi baš ni ne ide od ruke. Ali, postoji i jedna kojoj uistinu mogu sve reći i o svemu raspraviti, čak i ako nam se svidi isti dečko pa se javi i svojevrsno rivalstvo. Isto tako, dijeli mi savjete kad sam u depresiji, trpi moje izljeve bijesa i sl. Mislim da je za svaku osobu važno da ima nekoga uz sebe, valjda je to ona pokretačka snaga u našem životu, a temeljni cilj imati nekoga tko će nam uvijek pružiti ruku i povesti nas ka svjetlu kad svud okolo je tama, a bura šiba?!
I još nešto:
Ne mogu vjerovat što se danas dogodilo... Došla sam prvi sat u školu i dočekalo me prekrasno iznenađenje. Jedan "prijatelj" iz razreda je shvatio da je ovo moj blog i to rekao svom prijatelju također iz mog razreda... I naravno, zafrkavanje je počelo... Al' znate šta, xxxx i Mrava? Čisto me nije briga... I znam da ćete ovo pročitat... Možeš ti mene Mrava prozvat jasno i glasno imenom, nije me briga, jednostavno izbrišem komentare, tj. ukinem ih. Možeš dat adresu i cijelom razredu, nije me briga, neka pročitaju, vama je možda smiješno, ali možda će tako drugi shvatit zašto radim sranja koja radim i zašto se ponašam onako se ponašam. Jadno je što ljudi u današnje vrijeme ne mogu pokazivati svoje osjećaje i javno priznati da pate... Briga me, i zato ne brišem ovaj blog ma kome ga vi dali... Cure iz mog razreda koje ste rekle da ćete doć i pročitat, gledajte i čitajte (vaše ime ne spominjem, kao što nisam nijednom iako ste se prepale da sam vas crnila, a zato uistinu nemam povoda)...