Zrćomanka i zrćomanije

San ili java!?

Sunčan dan. Stojim u lepršavoj jaknici, oskudno odjevena i osjećam kako mi lagani povjetarac mazi kosu i lice. Sretna sam. Za mene to je centar svijeta. To je ono što sam oduvijek željela, ono o čemu sam oduvijek maštala. Dogodilo se to još prije 7 godina, postao je moj cilj. Bilo je ljeto. Oko mene prekrasni ljudi, nasmijani i bez briga. Bilo je savršeno. Tad sam se prvi puta zbilja sprijateljila sa starom prijateljicom. Okusile smo nešto što nikada prije nismo. Bile smo u nekom transu, stanju nekog drugog svijeta, otvorili su nam se vidici. Bile smo mlade i lude, ništa nam nije stajalo na putu. Obećala sam joj da ću je zauvijek voljeti i da ćemo kad tad moći piti jutarnje kave i pričati na špici uživajući u suncu i komadima. Dugo, dugo me držao jedan divan osjećaj smirenosti... jedan prekrasan san kojeg sanjam još i danas. A prošlo je toliko godina, u meni se ništa nije promijenilo, niti jedan jedini dan nisam požalila što sam sanjala o onome što je još uvijek u velikoj neizvjesnosti... Bilo je tu svega, uspona i padova, smijeha i suza, dobrih i loših ljudi, ali uvijek ti nekako umemorirani ostaju oni kvalitetni ljudi, oni s kojima si se smijao do suza. No takvih je malo, nažalost, vrijeme je barijera, neki su kročili u bračnu zajednicu, neki su se promijenili, s nekima više ne razgovaram zbog nekih sitnica, a ostali su se odselili u veći grad. Trbuhom za kruhom, zbog boljih mogućnosti, dobre zajebancije.. svatko ima neki svoj razlog. Napada me jedan grozan osjećaj kao da sam još jedino ja ostala ovdje, želje su jedno, mogućnosti drugo i sve mi je teže živjeti s tim. Znam da će doći taj dan kad ću ponovo bit sretna, kad ću stajati u centru okupana suncem sa starim prijateljima. Ljudi su pohlepni, bezobrazni, govore razne stvari, obeshrabruju te, a sve samo iz svojih interesa. Žele te pored sebe i nije im bitno hoćeš ti ovdje gdje si sada biti sretna, bitno je da si zauvijek u njihovim životima. Da je u mojoj moći, pokupila bih par najboljih ljudi i povela ih sa sobom da vide kako je vani drugačije. Kažu, falili bi im roditelji, prijatelji, znanci, neke male uobičajene stvari na koje su naviknuti, pitam se što bi meni falilo... Dolazim samo do jednog odgovora, falila bi mi mama. Falila bi mi njena kuhinja i uvijek topal ručak na stolu, svježe oprana odjeća i briga oko svega što mi sada smeta. Uvijek joj prigovaram da se previše brine, nekada je to zbilja naporno. Jedino dijete sam i tretrana sam kao kraljica još od rođenja. Imala sam sve što sam htjela, radila što sam htjela, nikad veće konflikte s mamom nisam imala. Znam da ću jednoga dana kad mi se ostvare snovi žaliti za prošlim danima, za mamom koju sam ostavila u drugom gradu samu i za trenutke kada sam joj mogla reći da je volim, a nisam. Znam da će mi falit. S druge strane, osjećaj slobode neopisivo je dobar, pogotovo dok radiš apsolutno sve što hoćeš, u vremenu u kojem hoćeš i s kim god hoćeš. Nema kontrole, samo sloboda i ti. Prekrasno..

Dakle... živim za dan D! Dan selidbe, osjećam leptiriće u trbuhu, užurbano spremam kofere i palim pilu. Mama plače, ja joj i dalje ne govorim da je volim, samo ju potapšam po ramenima i krenem. Očekuje me kratak put za dug život i moji prekrasni ljudi koji su dočekali taj dan. Prisjećamo se starih trenutaka, smijemo se dogodovštinama, neki su se uozbiljili, a ja se osjećam kao da sam tek sad počela živjeti. Nikada do tad se nisam osjećala tako posebnom. Imam diplomu u rukama, stan, auto, ljude pored sebe i slobodu. Okrećem novi list i učim se živjeti u velegradu. Do tad, svih tih godina, pomisao na buduće dane bacao me u stanje manične depresije. Gušila sam se u svom gradu, venula sve više, nije mi bilo pomoći. Jedina pomoć bila je kad bih se s ekipom za vikend zapila vani i tad bi se te prejake želje utopile u galonima cuge ili kad bih skupila kakvu paru i zaputila se u metropolu. Nakon toga, opet sve u krug. Monotonija je ono što prezirem najviše od svega, nedostatak zajebancije, dobrih provoda. Hiperaktivna sam, ne mogu si moći. Ima ih, naravno, ali se u tjednima toliko izgube kao da je prošlo čitavih mjesec dana, a radi se od vikenda do vikenda. I kako onda da imaš želju ostati tamo gdje jesi!? Druga, možda i najvažnija stvar je ljubav. Voljela sam i voljet ću opet, ali u ovome gradu to je gotovo nemoguće. Potencijalni frajeri ili mi uopće nisu privlačni, ili ih već znam od ranije, ili znam nekog tko je prije petljao s njima, ili su u vezi već godinama... Mnoge moje prijateljice i poznanice dijele isto mišljenje kao ja, razočarane su. Ne slušaju me kad kažem da spreme kofere i da krenemo u metropolu. Skeptične su, ne znam zašto. Gore od ovoga ne može biti. Ovo je dno dna. Mlada sam, dobra prilika, a ja ne nalazim srodnu dušu, srce pati, tijelo štedi... Prisjećam se samo koliko dobrih prilika sam imala, a niti jedna nije u mom gradu. Koliko propuštenih prilika, koliko neprospavanih noći, koliko sanjarenja. Mnogi misle da nisam emocionalna osoba zbog mojih čvrstih stavova, ponekad agresivnosti, hladnog stava i sl. Zapravo nemaju pojma koliko se vežem za ljude, samo nisam od onih cura koje sline i ne daju frajeru da diše i da ima svoj život i slobodu. Naprotiv, smatram da je temelj jedne kvalitetne veze bash u tome, dati partneru da se osjeća slobodnim, a pružit mu ljubav, biti mu podrška i sa zajedničkim jezikom kreirat svoj odnos. Razumijevanje je ključna stvar, bez toga sve ostale stvari koje su bitne na prvi pogled padaju u vodu. Možda i imate zajednički jezik dok se sretnete negdje vani na bučnom mjestu u pripitom stanju, možda slušate istu vrstu glazbe, možda imate iste interese i ciljeve, ali zapravo shvatiš one bitne stvari tek nakon određenog perioda boravka s tom osobom. Shvatiš da ga zapravo uopće nisi volio, da je to bila samo početna strast, zaljubljenost u ljubav, u način na koji te gleda, poklanja pažnju, a zapravo taj osjećaj bi trebao trajati i trajati, trebao bi biti zaljubljen u ono što jesi dok si s njim, trebala bi to biti bezuvjetna ljubav... Žalim za propuštenim, za metropolskim mogućim ljubavima, toliko energije, a nikakve mogućnosti, prevelika daljina za bilo kakvo upuštanje... Nisam tip osobe koja bi mogla održavati vezu na daljinu, bilo bi mi prebolno, iskočila bih iz svoje kože na svaku pomisao na njega, želju za njim i zajedničke trenutke. Želim ga samo zagrliti, a ne mogu... Ionako mi određeni ljudi fale, a da si priuštim takav odnos, hvala, previše mi je stalo do sebe da se patim. Ako sam s nekim onda sam samo s njim, vrijeme ne postoji, mjesto ne postoji, samo nas dvoje. Katkada mi fale te sitnice, da ga zagrlim, da se dugo, dugo ljubimo i mazimo, da me tretira kao kraljicu, poklanja svu pažnju, i ja njemu...

Ovaj post pišem četiri sata, a sad ću ga silom privesti kraju jer se ovaj posao pretvorio u emocionalan krš, a pošto je petak i vikend je preda mnom, ne želim toliko vremena posvetiti tom kamenu u grudima.