Zrćomanka i zrćomanije

Sunday, bloody sunday...

Nakon svakog dobro provedenog vikenda, kako to inače biva, moramo se suočavat s posljedicama koje slijede. Glavobolja, dehidracija, zategnuta / zgužvana koža lica i ispucale usne samo su dio u masi stvari. Čudno je kako jedva čekaš da se dobro potkuješ alkoholnim pićima i odeš negdje u zadimljeni kafić gdje u 100 kvadrata ima 300 ljudi, gdje se svi naguravaju i to im je normalno, gdje te proliju pa nikom niš, ni sorry, još se ti njima moraš ispričavat što si se tamo zatekao u trenutku kad je on prolazio. Ma daj! A svaki vikend sve ispočetka i opet ista mjesta i isti ljudi i prokleta nedjelja koja je jedini dan u tjednu kad se cijeli dan možeš odmarat i smrdit u krevetu, a šta se meni svaki put desi... Dođem kući oko 5, spavam do max 11 i onda sam sva nabrijana cijeli dan jer se nisam naspavala. A nijedan vikend ne prođe da ne izađem van. Barem jedan dan. A onda se pitam, kad ću, ak neću sad. Gledam svoje legice, većina ih se skrasila s dečkima, izlasci kao da su davno iza njih, imaju kobojage dosta godina da bi još uvijek izlazile, a ja baš izašla iz dugogodišnje veze i sad imam veću potrebu za izlaženjem nego ikad prije. To je bio i jedan od razloga zašto više nismo zajedno, njemu je dopizdilo što "previše" izlazim, a meni je dopizdilo što sam se uvijek ja više njemu prilagođavala nego on meni. Na kraju mu je sve smetalo, moji muški prijatelji (koji su, btw, samo prijatelji), legice koje su ostale "normalne" s kojima mogu izać i milijardu ostalih stvari. Jadno je što na kraju skontaš koliko vremena provedemo s osobom koja nas uopće ne pozna i ne razumije. Zašto je tako teško bilo srezat probleme u korjenu, a svi se jebeno uvijek nadamo da će se stvari s vremenom popravit, same. Ništa se samo ne popravlja, da bi se ostavila čista situacija potrebno je obostrana želja za promjenom i prilagođavanjem, ponekad i izlazak iz veze kad ona počinje gubit smisao. Ljudi su me počeli ispitivat jer se vidim s njim u budućnosti, bla, bla, koje su pozitivne stvari naše veze, a šta sam ja na to uspjela reći... Šutila sam i prevrtavala situacije u glavi ne bi li se nečeg sjetila. Navika! Samo to sam uspjela izgovorit. Ljubav, hmmm.... vjerojatno da, ali se i ona vremenom gasila. Sad napokon mogu pogledat situaciju otvorenih očiju jer mi je trebalo to vrijeme bez njega. Nije prošlo puno vremena, tek mjesec dana, al se dobro osjećam. Izašla sam iz skoro 5-godišnje veze i sad se opet osjećam kao tinejđerica, slobodna i vrckava. Dal' sam sretna, ne znam. Još sam u fazi prilagođavanja na novonastalu situaciju i zbog toga sam sretna jer da ona nije nastala još uvijek bih se patila u nesretnoj vezi. Svakom od nas treba ljubavi i pažnje, zagrljaj bliske osobe i kad to nemaš, htio bi da imaš, a kad nađeš sve je super, krasno, bajno nekoliko mjeseci i onda upadneš u neku kolotečinu, probleme i sl. Nije tako kod svakih veza, ali ih ima i to je dio naše svakodnevice. Moramo znat izabrat pravu osobu. Pitanje je kako znaš jel to ona prava!? ...
Nedavno mi se dogodilo jedno poznanstvo s osobom koja mi je karakterno jako slična, puno smo pričali, satima do kasno u noć, naboji su bili sve jači, pale su i neke emocije.. u početku s njegove strane jer sam ja još tada bila u vezi. Vezu sam srezala i zauvijek ostavila u prošlosti, on je imao velik utjecaj na moju odluku. Bila sam preslaba da kažem da je treba doć kraj, a preiscrpljena da bi mi bilo stalo do toga. Nedavno sam i ja počela gajit osjećaje prema Njemu, svijet je opet postao ružičast i lijep i bila sam sretna što je netko opet to uspio pobudit u meni. Tad mi je rekao da su mu se osjećaji prema meni povukli i to zbog nekih situacija s bivšim koje sam morala napravit jer su ostale nerješene, a sve samo zato da bi mogla iskreno Njemu pružit priliku...
Sad se opet osjećam prazno, nezaštićeno i, premda on voli provodit vrijeme sa mnom i igrat se sa mnom, ne znam kako njegove riječi izbacit iz glave i ponašat se kao da se nije ništa desilo. Fali mi i ona mala toplina koju sam jednom mogla osjetit... Kako to vratit!?!?