Kako sam za Novu ipak ostala kući
|
Ja, vječita partijanerica, ja, koja uvijek moram negdje ići, ja, koja nikad ne ostajem bez energije, ja, koja ću učiniti sve da sam što manje doma, ipak sam za Novu ostala kući:) Nakon što sam u petak na Jazzie-nom blogu ostavila komentar da je jedino gore od lošeg tuluma, ostati kući, ostadoh kući :) heh, he. 'Stalna samo mijena jest', rekao bi Preradović. U subotu ujutro sam doživjela prosvjetljenje. Došlo mi je do mozga da mi se zapravo nigdje ne ide. Da mi se ne da pakirati, da mi je dosta onih - moram ovo, moram ono. Zaželjela sam se sasvim običnih malih stvari. Shvatila sam da odavno nisam bila u subotu popodne na kavici koja može trajati satima, a da me nikakva obaveza ne čeka poslije. Da ne znam kad smo zadnji put zajedno išli po 'spizu'. Da odavno nismo vodili ljubav navečer ili cijelu noć :) ako baš hoćemo. Zamišljeno-ispunjeno. Prva novogodišnja želja mi se ispunila. Nisam dočekla Novu u crvenom rublju, nego bez rublja, heh, he! (Kulisa nam je bio vatromet u daljini i SOS raketice iznad mora.) Od sveg srca Vam želim: 1. sve najbolje (jer se to tak kaže) 2. puno zdravlja (jer stvarno to mislim) 3. bezbroj predivnih trenutaka (jer ih nikad dosta) 4. da slušate SAMO svoje srce (jer sam to u staroj 2005. naučila) 5. i za kraj, da smo svi na broju i dogodine! |