Pušenje
|
Moj muž obožava mačke. Prvi put kad sam bila kod njega zvonim ja na vrata. On otvara, izlazi van, a čim su ga nanjušile, čopor mačaka mu nahrli pred noge. Rekoh ja: 'Koliko ti to mačaka imaš?' 'Ma ne znam, par komada.' Krenuh brojat: '9, 10, 11. 11? Imaš cijelu momčad!' Od kad sam se ja doselila smanjujemo broj. Prvo smo ih smanjili na 6 pa na 4 i trenutno imamo dvije stalne i jednu povremenu koja je odselila. E taj mačak koji je odselio je crn, debel, čupav i zove se Moro. Još uvijek se pitate kakve veze ima naslov posta s mačkama? Nastavak slijedi. Jednom, dok je taj Moro još živio s nama, udario ga je auto. Slomio je nogu. Pa se takav ranjen dovukao kući. Mi smo taman bili krenuli na rekreaciju. Ja na fitness, najdraži na nogomet. Utovarismo i mačka s nama u auto da ga odvezemo veterinaru. Ja sam vozila, a dragi ga je držao. Odjednom se mačak počne jako čupati kao da hoće pobjeći van. Najdraži ga dobro 'isprebija' (dobro, nije baš jako) da nek' bude na miru. Odjednom samo začujem: 'Stani, stani, stani!' Parkiram sa strane, a imam što vidjeti. Mačak ga je zapišao točno po krilu. On 'ljut ka pas', a ja umirem od smijeha kako stoji zapišan baš na strateškom mjestu. Srećom je imao zamjensku obleku u autu spremljenu za presvlačenje nakon nogometa. Ništa, zamoli on mene da neka pridržim dolje pri podu mačku dok se on presvuče. Stojimo mi tako kraj ceste, ja čučim, a on gol od pasa naniže ispred mene, nagnut traži pogledom gaće u autu. Uto nailazi frend, staje pored nas, otvara prozor i samo prozbori: 'Pa dobro mogli ste se barem do doma strpit.' I produži dalje. Do dan danas ga ne možemo uvjeriti da sam ja samo držala mačku i da nismo ništa radili:) Mačak je uspješno izliječen, preživio pravu pravcatu operaciju, ima šaraf u nozi i nosio je gips mjesec dana. Izgledao je k'o ranjeni partizan. Šapa mu je bila izravnana nekim štapom i okolo povez pa je tako šepao. I pet godina poslije još je živ, a prije prelaska ceste pogleda lijevo i desno:) |