Moj bliski susret s 'onom stranom'
|
Dragi moji blogeri, evo vam se javljam nakon par dana prekida. Naime što. U ponedjeljak sam preživjela poprilično gadnu prometnu nesreću. Zahvaljujem dragom Bogu (iako nisam neki vjernik) što sam danas tu i pišem. Možda je čovjeku u životu ponekad potreban šok da se stvari poslože na svoje mjesto i da shvati da šizi bezveze. Dakle, u ponedjeljak, u večernjim satima, sam se vraćala s posla i prelazila svojih uobičajenih 60 km do kuće. Cesta je bila mokra i na jednom dijelu sam jednostavno kliznula s nje u provaliju. Nisam mogla ništa učiniti jer je bila nizbrdica i nagib prema van tako da sam došavši na masniji dio jednostavno isklizala kao po ledu. Okrenula sam se nekoliko puta preko krova. Sreća da moj (sad već ne više novi, a i ne više moj) Megane ima zračne jastuke te da sam bila vezana i tako izašla iz auta bez ogrebotine. No, da ne prepričavam taj nemili događaj jer mi ga se niti u glavi ne proživljava ponovno, htjela bih zabilježiti ono što se u meni od tada promijenilo. Prva stvar o kojoj sam tu večer razmišljala, kada sam legla u krevet, su moji najmiliji. Palo mi je napamet da jednostavno ne mogu otići odavde prije nego iza sebe ostavim neki pozitivni trag o svima njima. Uopće nisam žalila sebe jer kad te nema, nema te . Mislila sam samo o tome kakav sam trag ostavila o mom doživljaju svih njih. Što bi poslije mene našli u mojim stvarima, ladicama, na poslu.. Pao mi je napamet i ovaj blog, i kako sam na njemu previše puta istresla svoje frustracije prema vrlo bliskim osobama. Jednostavno ne želim ostaviti takav trag iza sebe. Želim vam svima (MUŽU; BRATU; MAMI; TATI) reći da vas VOLIM NAJVIŠE NA SVIJETU, da ste mi ogromna podrška. Hvala mama i tata, što ste mi omogućili predivno djetinjstvo, puno putovanja, podršku kroz školovanje. Hvala tata, što si pričao dugo u noć sa mnom kada su me mučili moji mali i veliki problemi, i nedoumice što dalje u životu. Hvala mama, što si zadnju kunu i minus na računu potrošila na moje krpice:) Hvala braco, na puno, puno smijeha i zajedničkog skrivanja od mame i tate kad bi napravili neku nepodopštinu. Hvala braco, na poklonima za ročkas, sa ono malo đeparca što bi uložio u moj ili mužev poklon. Sjećam se one boce, ručno oslikane uzorkom Samobora, koja je koštala 100 kn, a tebi je to bila sva tadašnja imovina:) Hvala mama i tata, što ste mi upriličili predivnu promociju... Hvala mužu, na svim divnim stihovima, telefonskim pozivima, na tome što smo izdržali vezu na daljinu, na tome što si zadnji novac davao meni dok nismo počeli normalno zarađivati. Hvala na tome što si me i kad nam je bilo najteže vodio na večerice. Hvala na puno, puno svakodnevnih poljubaca... Hvala što si plakao kad bi odlazila, hvala na prvom sms-u 'prolazim kroz oluje od kad otišla si..'. Da, sjećam ga se. Čuvam u mobaču najdraže poruke od 2001. do sad.. i onu jednu bratovu 'hvala sekice' kad je položio vozački... i tako dalje, i tako dalje.. Ima tu materijala za cijelu knjigu. Želim samo da znate, da se sjećam svakog detalja, svakog osmijeha, svake riječi, kojom ste me osnažili, osamostalili i oblikovali u ovo što danas jesam! A najviše Vam hvala svima što me volite i što postojite!!! |