Ishikoridome No Mikoto

01.08.2006., utorak

Staklene suze... part IV.

-Ne, nisi iznad paklenog grotla. Ti /visis/ iznad paklenog grotla.- Podignem obrvu i uputim mu wtf. vs. duh?! pogled. On se srcano nasmije. Zapravo poceo se cerekati, pa se hihotao malo, pa se smirivao, i onda je prasnuo u smijeh, i sada se krakovima drzi za trbuh i rukama udara u pod pod navalom smijeha. Kvragu, jesam i ja sjebana da stvaram ovakve kreature. Poceskala bih se po tjemenu da nije izranjavano i gori. Bol je u drugom planu, osjecam je kao sasvim prirodno stanje. Slaze mi se Rubikova kocka. Igra mi se Covjece, ne ljuti se. Moj andjeo se smirio. Njegovo lice se prometnulo iz utilitarno samozadovoljnog ropskog izraza u sjetni grumen tuge koji me oplahivao divnom hladnom smirenoscu. Bio je predivan u ovom trenutku. Zeljela sam ga usnuti. -Ali ti me sanjas.- -Sto znaci da nista od ovoga nije stvarno.- -Tko ti kaze da je dio iza REM faze manje stvaran od dijela par faza prije REM-a? Napokon, uzbibanost linije mozdanih valova jednaka je onoj u fazi koju, voljena, nazivas 'budno stanje'.- -Istina, lijepo moje krakato.- Moje raspadanje postalo je gotovo poeticno, slow-motion trbusni ples dijelova moje materijalnosti. Postat cu misao. I prebivati u spiritualnom stanju. Moja zelja. -Ali kako cu onda znati kad sam budna, i, sto je stvarnost?- -Ne znam.- -Ali kako da prekinem proces nemogucnosti izlaska iz zamke koju sam svojoj mogucoj svemogucnosti postavila?- -Ne znam.- -O, divna onemocalosti. Mocne su tvoje ralje vrelog bijesa.- -Zar ti moras znati sve to? Zasto?- -Pa da bih zadrzala zdravi razum. Kojim uostalom, moram kontrolirati svoju sliku.- -Cekaj, ti mislis da imas zdravi razum?- Gledao me unezvijereno. Dramaticno do bola. Toliko da ja primjecujem tu dramaticnost. Ocito zato sto ju zelim. -Curo, stani malo sa strane i promotri svoju fikciju. Ovaj krajobraz, mene i stanje svoje materijalnosti. Zar ti se ovo sve cini kao produkt zdravog razuma?- -Ali, zdrav razum... ja... zasto onda zelim izlaz iz ovog?- -Jer ti mislis da je stvarnost ono sto je jednostavnije za opisati, i zelis u njoj kao takvoj zivjeti, jer mislis da je to norma. Ali cemu? Cemu zivjeti u takvoj stvarnosti? Zasto je to norma? Zasto ne bi zivjela shizofrenicno i slobodno?- -Jer cu se unistiti. Evo, vec nestajem. A to cak nisam sasvim prihvatila. Iako su me od slanog plamena vec i misli pocele peci i boljeti.- -Zasto postojati?- -Ne znam. Jer je lijepo ono sto postoji.- -A ono sto ne postoji nije?- -Ne, to je ruzno.- Rekoh otresito. -Ali ako si ti svjesna nepostojanja necega, to u biti postoji, ne?- -Da, i zato je lijepo. Ali necu moci biti svjesna postojanja sebe, jer necu postojati. Vrlo jednostavno. Ne budimo ovako ograniceni u ocitim zakljuccima.- -A ti zelis biti lijepa?- -Da, ja zelim postojati.- -Da budes lijepa?- -Da. I da postojanje ucinim jos ljepsim blagoslovom svoje kreativne mogucnosti koja ce osvjetlati istinu drugim lijepim bicima.- -Ja sam mislio da si ti sebicna.- -A ja ne mogu vjerovati da moja vlastita mastarija misli to o meni. Poprilicno sam sklona samoponizavanju.- -Da, jesi. Nikad nisam mislio da cu ti se narugati koliko sam to danas ucinio.- -Hajde, hajde, nasladjuj se svojim malim rugalicama. Lijep si. Prelijep si. Ljubila bih te do iznemoglosti. Ljubila bih ti te divne oci. Imam tako lijepu mastu.-

- 01:19 - "Mind if I smoke?" (3) - "-Care if I do." - #