Shvatio sam danas svu fragilnost života u srazu sa tehnologijom kakvu znamo. Krenimo od bazičnih stvari, primjerice staklo. Staklo u svakodnevnoj upotrebi. Što je staklo? To je nešto nevidljivo, nešto što ne bi smjelo postojati. Ali staklo je tamo, opire se svim našim osjetilima kao plastična vrećica raspadanju. Naš opip kod stakla nije u skladu sa vidom. Ruka osjeća, oko ne vidi, mozak krvari. Znam, mislite da je ovo već pretjerivanje, ali ja mislim da staklo tijekom dana unosi milijone malih frustracija našem mozgu. Zašto ga zamarati tim beskičmenjaštvom određenih materijala koji, zamisli, bez beda propuštaju svjetlo kroza sebe? Tko je to izmislio?
Moj tata je danas čistom snagom uma razbio staklo. Naslonio se na njega glavom i naletom božanske snage misli raspršio ga u neviđenom vodoskoku blještećih kristala. Bijah ponosan te euforičan.
Nevjerojatno je kako uzimanje čaše kroz razbijena vrata kuhinjskog ormarića pročišćava mozak. Nema nevidljive zapreke, nema hladne prevare koja zaustavlja sve pokušaje prečice. Oh ne. Nema robovskih poslova pranja stakla kako bi bilo još nezamjetnije. Kakva perfidnost! Ne, sada mogu uzeti čašu otvorio vrata ili ne. Zašto? Jer ju u oba slučaja vidim. Što može biti prirodnije od toga?
Ovo dokazuje da nisu samo kompjuteri i mobiteli tekovine civilizacije koje nas nezamjetno frustriraju. Ima ih puno, no prosječne osobe ih ne registriraju. Oh ne, takva zapažanja svojstvena su samo izvanredno kretenoidnim osobama koje se zamaraju glupošću. Moram počet pit.
|
