Muzika se omata oko ušiju, kičma se sad već neprirodno uspravlja u oblik slova S, nadvijam se kao orao nad tipkovnicom, bit će ovo jedan isprovocirani zapis. Orao kažiprst se obrušava, koje će to biti slovo?!?!
Što da ja pišem? Što? Kad smo već kod savršenog bloga, moram početi tako da me svi razumiju, i onda zajedno u svjetlost. Početno stanje: sad sam otprilike na nuli. Temelji za daljnje djelovanje su kakvi takvi, gomile ubi-bože-dosadne-i-često-nepotrebne -introspekcije i žličica iskustva. Kao da imaš ormar od mahagonija, i onda u njega spremiš onak jednu kost, i slažeš ju, namještaš po tom ormaru kako bi najljepše ispala. Pa lijevo, pa desno, pa ju laštiš, malo ju ponosno nosiš u nosu.. Onda vidiš kako drugi čitave dinosaurske kosture trpaju po svojim ormarima, pa ne stanu, pa u vreće, pa se ruše, a ja pitam - Pa di si našao taj kostur?!
- Ma bio sam na parkiralištu, djelili su ih.
- Ma daj?
- Pa da.
- Ajmo briškulu.
- Ajmo.
Dosadno. Imam još jednu metaforu:
Kad si tako jako kreativan da ne znaš što bi. Imaš milijon ideja, no nekim čudnim slučajem (?!) niti jedna se ne ostvari (?!?!). A sada slijedi metafora: Kao majmun koji uhvati zrnje i ne može izvući ruku iz duplje. A mali debeli aboriđinin prasne u smijeh! - Opet je nasjeo hahaha! Samo što ja ne mogu izvaditi ruku iz glave. Tko bi onda bio mali debeli aboriđinin? Tu ulogu bi primjerice mogli predati mom nekonstruktivnom cinizmu.
Ja nemam pojma di ide ovaj blog.
|
