Nešto sam se zamislio. Jučer mi se opet otvorila kreativna dizna i opet sam napravio jedan Asterix roman na temu firme, u roku 2 sata. U tih dva sata niti sam što čuo, ni vidio, ni mislio, ni bio gladan, ni žedan - ništa. Samo je sve brujalo od energije i dobrih ideja i lucidnog zadovoljstva. Imam osjećaj da nisam ni disao. Potpuno sam bio obuzet ostvarivanjem slika koje su mi se nalazile u glavi. I onda sam se zamislio: ako uvijek, odmah i s lakoćom mogu probuditi i usmjeriti svu svoju energiju kada je u pitanju izrada ovakvog stripa, ako mogu osjećati toliku uzbuđenost u kostima i mesu dok radim sve to i ako sam tada savršeno razbuđen u usporedbi sa svim drugim aktivnostima koje obavljam preko dana - zar možda ne radim pogrešan posao? Da li su crtanje i stripovi ili nešto slično ono čime se trebam baviti?
Za usporedbu, dan prije sam se telefonski čuo sa mojim poslovnim guruom, čovjekom koji me je preveo preko tankog leda u mojim prvim mjesecima ozbiljnog rada (zadaci sa velikom odgovornošću). Nismo imali nikakav kontakt pune 2 godine, a onda mi je prekjučer rekao: imali smo veliku katastrofu u siječnju. Zaposlili smo stotine ljudi, došlo je na desetke stručnjaka iz Europe. Za tvoj dio posla, izričito sam tražio tebe, ali su mi rekli da si umoran od Afrike i da te šalju na lakše mjesto, u Šri Lanku. Bilo je zadovoljstvo slušati te riječi od čovjeka koji dosta visoko kotira u firmi i koji me je vidio u, recimo tako, najgorem izdanju. No, ovo zadovoljstvo nije nikako usporedivo sa zadovoljstvom kreiranja koje sam ranije spomenuo.
|