Šetnjica
17.11.2004., srijeda
Servus, Budaapeešt
|
Zjev, zjev... Evo me u uredu u Budimpešti, dan treći. Iako je posao bio minimalan, otprilike 4 minute, ipak je za sve to zajedno potrebno puna 3 dana: jedan dan putuješ (sat vremena avionom), jedan dan "radiš", i onda još jedan dan (sat) putuješ nazad. No, ipak sam imao dobar i vrlo valjan razlog za posjetu. Naime, jako sam se želio pozdraviti i vidjeti prije odlaska u Bijeli svijet sa gospođicom S., mojom valjda najbližom Splićankom s kojom već devet godina pokušavamo prokrčiti put kroz prašume vlastitih svijesti i podsvijesti. U vrijeme kada smo se upoznali, tamo negdje ne kraju olujnog ljeta 95, odmah sam se zaljubio u puno toga u njoj. To oduševljenje njome traje i dan danas i pošto se vidimo možda jednom godišnje, uvijek imamo puno toga za reći jedno drugome. I uistinu kažemo sve. Osim najvažnijeg. Sinoć, druge uzastopne večeri "zasjedanja" i dugih, intimnih razgovora do kasno u noć, ustanovili smo da najvjerovatnije držimo osobni rekord u držanju nerašćišćenih odnosa i to baš jedno s drugim. I nismo imali sile i hrabrosti iskočiti iz dvorca Ega i Straha i ući u svijet Istine i Duha, nismo imali hrabrosti staviti vlastite osmjehe na kocku i vidjeti da li je naše prijateljstvo utemeljeno u Ljubavi ili u sentimentalnosti. Smijali smo se vlastitoj nemoći da odbacimo sve što "znamo", sve šablone ponašanja, sva očekivanja okoline i kompromise koje pravimo. Ipak, pred sam kraj druženja, iako daleko od "real thinga", dodirnuli smo nešto značajnije u razgovoru. Iako će se to opet utopiti u masi prosječne svakodnevice za nekoliko dana, meni je dalo barem malo nade da bi idući susret mogao nešto promijeniti. Zato smo ga zakazali za otprilike godinu i po od danas i obećali si neke stvari za promijeniti do tada. Da ne ostane sve samo na insightovima, želio bih reći da sam nakon svih mojih proputovanja po baloti konačno našao idelan restoran, i to ovdje u Budimpešti. Mislim da se zove Vagi Šagi, ili tako nešto smiješno, ali je za moj ukus savršeno uređen, ima savršenu atmosferu, rasvjetu i muziku, t.j. glazbu. Menu je uglavnom vegetarijanski, vrlo ukusno pripremljen. Za većinu sjedećih mjesta treba (može) se skinuti cipele i biti sasvim opušten. Intima je zagarantirana, a ima i 15-ak poluležećih vrlo udobnih mjesta za sitne razgovore. Cijena je sasvim pristojna, večera za dvoje, sa više pića i desertima je bila nekih 18 EUR, plativo u obje valute. Jedini nedostatak je Menu samo na mađarskom i nepoznavanje engleskog od strane jednog konobara, iako nekih 60 - 70 posto gostiju čine stranci, što je riješeno dolaskom već izmučenog konobara br. 2 koji pokušava prevesti stvari na engleski i to izgleda vrlo simpatično, s osjećajem da će mu jezik već ispasti iz usta od umora. Nikada nije gužva, nas dvoje grlatih dalmatinaca smo trebali dobrano modificirati naše glasne žice kako nas ne bi izbacili. Prostor je dobro ventiliran, nikakvi mirisi ne dolaze iz kuhinje niti od drugih stolova. Svi zaposleni su mladi momci, teško preko 30, tako da izgleda kao da je neka lokalna ekipa otvorila restoran, ali nema govora o manjku profesionalnosti radi toga. Izgleda da vrlo dobro znaju svoj posao. Igrom sudbine, restoran se nalazi u istoj zgradi kao i hotel u kojem obično odsjedam, ali svo ovo vrijeme nisam imao pojma za njegovo postojanje, već sam se smrzavao jedući pizze ili junk food po gradu... Ovaj put sam smješten u hotelu u tvrđavi Buda, odmah iza crkve svetog Martina, one koja dominira nad gradom. Hotel je malo žblj, ali pogled s prozora na čitav grad briše sve zamjerke u roku odmah. Užasno je hladno, ali ovaj put hladnoća je imala puno topline. Hvala ti S. |
- 12:00 - Stvarno? (4) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||