Šetnjica
03.08.2004., utorak
Presoljeni rucak i jos nesto
|
Konzerve koje sam poceo jesti, kao pokusaj normaliziranja ishrane i vracanja starog sjaja zubima, su obicno ready to eat, samo malo podgrijati. I danas tako ponosno usetam doma za vrijeme pauze, sretan sto cu si skuhati nesto toplo i ukusno. Spremacica nesto pegla u kuhinji, ja se prihvatim posla sa graskom kao i obicno i mislim se sad ce to. Nakon par minuta probam - jos je tvrdo ali sad ce... Tanjur vec narezan s ostalim zacinima, sve spremno. Iduca proba, 5 minuta kasnije - jos tvrdje?!? Ma to je sigurno samo neko tvrdje zrno, sad ce to. Cure mi sline, polako me vec hvata nervoza, a i spremacicu isto jer joj se muvam u carstvu. Poslije prokletih sat vremena grasak je jos bio prilicno tvrd, a ja sam izgubio apetit i zelju za jelom. Posto me cekao dug dan, poceo sam jesti to polutvrdo zrnje, samo da izdrzim do kraja dana. Naravno, poslije 5 zlica bilo "adio Mare" i ostatak je zavrsio u smecu. Vratio sam se na posao. Prica se vraca sada tjedan dana u proslost... Ja sam se, jeli, zalio da su mi protekla 3 tjedna bila jako teska. E pa pri kraju ta tri tjedna, meni je na pamet pocela dolaziti ona lijepa, pametna i slatka Ruskinja o kojoj sam pisao nesto prije mjesec dana. Onako, dolazila je u fleshu, sekunda ili dvije svake veceri i toliko. Onda sam se vratio u civilizaciju prije par dana i opet sam je imao u glavi, sada po nekoliko puta na dan, po par sekundi i vec su se poceli provlaciti leptirici po grudima... Onda mi je sinoc doslo toplo oko grudi s njenom slikom u glavi. I onda cudna misao: moja slavenska sestra... Ooh, vrlo lijepo. Laku noc. I eto nas na pocetku danasnjeg dana, povratak u glavni ured poslije skoro mjesec dana. Oko 10 sati (kod vas 9 :-))) srecem je u hodniku, ona pruza ruku i zavodljivim i razoruzavajucim osmjehom na tecnom ruskom kaze: Dobro jutro. Kak djela, moj slavjanski brate... !?!?!? Pogodila me u dno duse, zagrlio sam je svim srcem, a ona je prihvatila zagrljaj i zajedno smo nastavili silaziti stepenicama. Dok sam kuhao gore spomnuti rucak, stalno mi se vrtio niz glavu taj susret i doslo mi je za plakati. Od Lipote, miku mi jezovu, reka bi Vasa Visost iz Veloga mista. Zato me i nervirala spremacica, nisam se mogao opustiti u tom razmisljanju. Vrativsi se na posao, imao sam jos nesto posla sa njom na profesionalnoj osnovi, pa se usput zavrtila i lagana ugodna cakula. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da izadjemo negdje jednog dana na veceru, ali mozda ne prije poslijednjih dana mog boravka u Afici da ne napravim neke od svojih standardnih gresaka. Oko 6 popodne svi su otisli doma, a ja sam otisao, magare jedno smotano, procitati svih 400 profesionalnih mailova koji su me cekali dok sam bio na terenu. Zasto magare? Pa ti su mailovi proslost, a neminovno izazivaju pogorsanje raspolozenja i stvaranje stresa. Ali neki kapric me odveo tamo. 19.30. vec dugo nema nikoga. Zvoni mi mobitel. Neki cudan broj. Javim se. Na drugoj strani Ona. Smije se i pita gdje sam. Gladna je pa zeli vecerati sa svojim slavjanskim bratom u nekom lijepom restoranu. Pita moze li doci po mene, smijuci se sto sam toliko blesav da jos sjedim na poslu. Poslije nekog vremena eto je po mene sa dzipom, prelijepo sredjena, u crnoj haljinici, sredjena. Odvela me na najbolje moguce mjesto - restoran na krovu s pogledom na grad. Bas onakav kakve ja obozavam. Davili smo se sa svjeze cijedjenim sokovima manga, ona je nesto jela i platili smo. Sjeli smo u auto, i vec iduceg trenutka pocela je pjescana oluja. Dovezli smo se do ispred kuce i sjedili dugo u autu. Ona je krenula dalje, ja sam se probio do ulaza u kucu, prepun pijeska. U kuci su me docekale 2 sasave Bosanke i kaf'ca se vrai, evo majstore, sad ce... A ja odoh na WC, bum puknil... |
- 20:40 - Stvarno? (7) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||