Šetnjica
27.06.2004., nedjelja
Subota, drugi pokusaj
|
Jucer me uhvatio proliv i temperatura. Higijena je ovdje na vrlo niskom nivou i lako je zaraditi bilo kakve probleme. Jucer sam zaboravio ponijeti na posao svoju bocu za vodu koju redovito punim. Kada su me vec poceli boljeti bubrezi od zedji, krenuo sam u potragu za vodom. Ovdje svi piju uglavnom iz iste 2-3 case ili solje vodu i caj. Kod cajnika sam nasao prevrnutu salicu i pomislio: super, ova je jos nekoristena, mogu piti iz nje. Prilikom dizanja s pladnja, osjetio sam da je ljepljiva, ali sam mislio da je to od prolivenog caja. Oprao sam je s hladnom vodom, natocio i pio. U roku sat vremena poceo sam osjecati malaksalost, mucninu u trbuhu, slabost u nogama. Otisao sam doma i do pola noci isao svako sat vremena na WC. Jutros sam se probudio bez temperature s malo mirnijim trbuhom. Imao sam dobru meditaciju. Uspio sam se spojiti opet s dusom, imao sam mir, posao me je ostavio na miru, bar za nekoliko sati. Jucer me zajedno s virozom drmao i jak egzistencijalni strah, kao i poslijednjih par mjeseci. Iskreno receno, ne zelim vise tumarati po zabitima, ne zelim vise raditi ovaj posao. U glavi mi se s vremena na vrijeme vrte jaki horor-filmovi bijede, siromastva, ponizenja itd i oni me tjeraju da bjesomucno idem za novom zaradom, za jos vecom placom, za novim prekomorskim angazmanima, a u pozadini svega se cuje tihi glas koji kaze: to je tvoj put Shanti, budi hrabar i ostavi materijalnu sigurnost, tako ce tvoja dusa procvjetati i zazivjeti ce uistinu ono sto jesi. odbaci oslonce i sigurne puteve, budi ziv, budan i slobodan, budi ta radost i humor, budi kreativan, ne zaspivaj uljuljan u koljevku sigurnosti. budi hrabar i bori se svaki dan za svoj zivot. Do sada sam uporno gusio ovakvu misao, strah je bio jos preveliki da se odlucim na tako hrabar korak. Nedavno mi je dosla jasna vizija oko toga sto zelim raditi, sto bi me inspiriralo i pokrenulo. Htio bih imati svoju grupu, nesto kao duhovni ucitelj, zelio bih preuzesti odgovornost za tu grupu i ljude u njoj. Sada me sram pisati o tome, svjestan da je to vrlo odgovoran posao i da imam prvo puno posla na sebi (sto ne ide uvijek linearno), no osjetio sam jaku inspiraciju i potres u pozitivnom smislu, kao nov put kojim trebam ici u zivotu. Mozda se jedno i drugo poklope zajedno. Inace, preselio sam se proslog vikenda iz hotela u kucu, stvarno lijepu, vila sa 11 ogromnih soba, na 3 kata, zeleni vrt, cuvar 24 sata, 4 spremacice, nema sta. Samo, ima jedan mali detalj: na 30 metara od kuce se nalazi parking – za avione!!! Da, odmah smo pored aerodroma, samo nas cesta dijeli od njega, i moram vam reci da su to posebni dozivljaji kada te divovske masine uzlecu ili slijecu sa piste. Em ti bruji citava kuca, em ti se trese citava dusa od zvuka. Posebno su zanimljivi Jumbo Jetovi, oni na dva kata sa po dva motora na svakom krilu. To dize i mrtve! Funny enough, navikne se covjek vec nakon par dana I na to. Poceo sam nositi svoju bijelu haljinu, a posto se I ovdje nose iste takve, domacini su naprosto odusevljeni. Smjeskaju se, pozdravljaju, drago im je. Kupio sam jos dvije lokalne, tako da ih je sada dovoljno za svaku priliku. I stvarno nema nista ugodnije na ovoj vrucini. Jos da se naviknem na poglede kada idem u kupovinu I sve ce biti u redu. I super su ugodne za let avionom. U cetvrtak sam letio nazad s terena s nasim malim avionom I bilo je vrlo ugodno meskoljiti se 3 sata u sjedalu, koliko je trajao let. Da znate koliko je zanimljivo gledati sletanje kroz pilotsku perspektivu. Posto je avion jako mali, nema nikakvih vrata za cockpit I sve se vidi. Zadovoljio sam svoju dugogodisnju znatizelju, da vidim kako to fercera. Stvarno je impresivno kada gledas pistu usred grada, jedno 5 minuta prije sletanja i polako joj se priblizavas: vidis kako vjetar zanosi avion, kako ga piloti polako ispravljaju, kako su koncentrirani u poslijednjim metrima pred touchdown. Sletanje nazad u glavni grad ih je dosta preznojilo: let je trajao dugo, morali su traziti prolaze izmedju teskih oblaka, imalo je dosta tresenja. Pocetkom tjedna, odlazeci na teren, sletali su s takvom lakocom da sam im se divio. Kao na videoigri. I jos nesto vazno, jedan od "aerodroma" na koji smo sletjeli nema asfaltiranu pistu, vec samo pijesak. I satore. I to trba vidjeti! |
- 08:23 - Stvarno? (2) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-)) "Bez bahornic i liečnika Tu mi narav zdravlje goji Izvarsniega ni'e bo lieka Neg u miru kad duh stoji... Samoćo u svem blažena si, I blaženstvo ti sama si." Jerolim Kavanjin 1640 - 1714 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||