|
 Zamisli svetlost kako te nosi kao da si prašina...
poleti, i pevaj dok letiš, neka zvoni tvoj glas,
I nek svemir čuje nemir,
Nebo peva sa nama
Ponovno se vraćam na jednu staru spoznaju i utvrđujem
da ona uistinu nikad neće izgubiti svoju svježinu.
Jedino što pobija surovu apsurdnost jest stvaralaštvo.
Svaki put kad ju iznova susretnem , ova me spoznaja
podiže poput feniksa iz pepela.
Ova Bajagina pjesma me podsjetila na neku lakoću ,
a ona je za mene oduvijek bila u stvaralaštvu.
I ljubav se stvara,
Kad mi je teško rečem sebi - samo napravi,
potom to napravim, pa rečem - još, želim još,
i učinim još, na kraju tog dana najsretnija sam, letim kao prašina u svjetlosti.
|
