Prve godine
ponedjeljak , 06.06.2016.Prve godine našeg zajedničkog života bile su ono... idila. Bilo smo zaljubljeni, puno putovanja, nježnosti... filmski.
Nakon tri godine rodila nam se prva kćer, do tada smo se već prilično iživjeli, prošli jako puno i osjetili da je vrijeme za svijanje gnijezda i stvaranje obitelji. Kupili smo kuću koju smo mogli i intezivno radimo na njenoj obnovi, to je naš mali raj, kutak apsolutne slobode, bez pravila, zakona, u njemu se svatko od nas osjeća svoj, slobodan i miran. Danas imamo dvije prelijepe kćeri koje su jedino na ovome svijetu za što sam spreman umrijeti trenutno bez ramišljanja i prema kojima osjećam obvezu veću nego prema bilo komu ili čemu na ovom svijetu. Nitko na svijetu ne pruža ljubav iskrenije od djeteta, jedino njihova ljubav je čista, bezuvjetna i ne ovisi o koristima ili taktikama koje imaju prema vama, možete sto puta reći ne, nešto zabraniti, ali tu ljubav promjeniti nećete i iz njihovih usta nećete čuti ništa drugo nego volim te. U obitelji vladaju skladni odnosi, puno poštovanja jedni prema drugima, trudimo se čuvati jedni druge i graditi sretne odnose u kojima znamo da se možemo osloniti jedni na druge i da želimo jedni drugima pružiti sreću.
Eto tako bi otprilike glasila fabula našeg života, rekao bi čovijek ok, ništa posebno, skladno se živi i može se reći uspješno.
Ovaj dio je imao za cilj samo Vam pružiti dojam tako da bi imali cijelu sliku u glavi oko glavne priče koja je i tema bloga.
Oznake: poliamorija
komentiraj (0) * ispiši * #
Zašto blog
četvrtak , 02.06.2016.Pravo pitanje na koje bih želio odgovoriti sam sebi a i onom putniku namjerniku koji naleti na ovaj blog pa možda i vidi nešto - nauči prije nego sam proba.
Zato što se osjećam čudno, zato što nemam osjećaj da mogu iskreno i otvoreno razgovarati s nikim a da ga ne povrijedim (bar ne od ovih koji su upoznati s temom)... s tim ćete se još upoznati kroz vrijeme. U blogu se nadam samo naći ispuh... negdje zapisati, događaje, osjećaje, ovu buru koja se događa u meni i oko mene... Pa makar i nitko nikad i ne pročita znam da će ove riječi ostati zapisane negdje u bespućima interneta, googlea i sličnih "špijunčina" ali dobro, netko sluša.
Unaprijed da vam se ispričam na gramatici i pravopisu, ja sam jedan od onih sa stavom bitno da se razumijemo...
Sada ležim sam, tipkam ovaj blog u pozadini svira "Sve bih dao samo da je moja" od zlatnih dukata, hertz mi se lomi u prsima a djelim se u duši na pola i imam osjećaj da svaka od polovica umire.
Danas neću više pisati krenuti ćemo od idućeg bloga, krenuti od početka pa ćemo vremenom doći i do današnjeg dana i situacije koju sada živim, ali netko da bi stekao dojam osjetio osjećaje i mogao to sve sagledati u cijelini baš mora znati cijelu priču... a ona je mali roman.... moj roman... moja priča... o sreći, ljubavi, obitelji, novim ljubavima, sexu, i još puno stvari koje čine jedan život.
Mislim da mi je život knjiga ali to ćete već vi procjeniti cjenjeni čitatelje. Kroz blog ćemo krenuti prije 13 godina nabrzaka ćemo proletiti do prije 2-3 godine i onda ćemo polako krenuti do danas. Očekuje vas puno mnogi će me osuđivati, mnogi možda i podržati, htio bih vam samo napomenuti... ja oduvijek živim bez granica koje nameće društvo i dobro i zlo cijenim prema onome što mi kaže srce u određenom trenutku. A moj jedini savjetnik kojem vjerujem na duge staze je to srce... iako nekad njegove odluke bole al u konačnici valjda zna šta radi.
Do sutra.....
Oznake: ljubav, sex, poliamorija
komentiraj (0) * ispiši * #
