Što mislim o Sanji

Sanja,
Jedno nevjerovatno biće. Sve ono što bi čovjek trebao biti i čemu treba težiti to se vidi u njoj. Za nju je nepoznat pojam bijesa, nepoznat pojam isključivosti. Uvijek se je spremna žrtvovati za viši cilj, uvijek je spremna istrpiti i napraviti što je potrebno samo da bi usrećila mene, djecu, ljude oko sebe.

No nemojte krivo shvatiti, daleko je ona od toga da je naivna i da se te njene karakteristike mogu iskorištavati, jako brzo pročita bilo kakav oblik negativnosti ili zle namjere okrenute prema njoj ili nekom do kog joj je stalo. U tom slučaju zna zauzeti stav koji je nepromjenjiv sve dok takav pritisak traje. Tek ako shvati da je "opasnost" prošla, spremna je oprostiti. Opraštanje... majko moja toliko opraštanja... ja sam nemiran, divlji, uvijek spreman na svakakve akcije.. za trpjeti tako nekoga treba stvarno jako puno razumjevanja, opraštanja. Nikada u životu nisam sreo osobu koja ima toliko razumjevanja za tuđe osjećaje koja razumije motive drugih osoba ali i koja od mene ne pravi božanstvo nego shvaća da sam samo čovjek i kao takvog me voli i prihvaća, sa svim mojim vrlinama i manama.

To je žena s kojom sam izradio život, obitelj, i koju stvarno i iskreno volim. Zbog svega, jer voli mene točno onakvog kakav jesam, jer me prihvaća, jer mi daje slobodu, jer je nježna, jer je jednostavno prava žena...

Da, ja je jednostavno volim! Jako!

Prve godine

Prve godine našeg zajedničkog života bile su ono... idila. Bilo smo zaljubljeni, puno putovanja, nježnosti... filmski.

Nakon tri godine rodila nam se prva kćer, do tada smo se već prilično iživjeli, prošli jako puno i osjetili da je vrijeme za svijanje gnijezda i stvaranje obitelji. Kupili smo kuću koju smo mogli i intezivno radimo na njenoj obnovi, to je naš mali raj, kutak apsolutne slobode, bez pravila, zakona, u njemu se svatko od nas osjeća svoj, slobodan i miran. Danas imamo dvije prelijepe kćeri koje su jedino na ovome svijetu za što sam spreman umrijeti trenutno bez ramišljanja i prema kojima osjećam obvezu veću nego prema bilo komu ili čemu na ovom svijetu. Nitko na svijetu ne pruža ljubav iskrenije od djeteta, jedino njihova ljubav je čista, bezuvjetna i ne ovisi o koristima ili taktikama koje imaju prema vama, možete sto puta reći ne, nešto zabraniti, ali tu ljubav promjeniti nećete i iz njihovih usta nećete čuti ništa drugo nego volim te. U obitelji vladaju skladni odnosi, puno poštovanja jedni prema drugima, trudimo se čuvati jedni druge i graditi sretne odnose u kojima znamo da se možemo osloniti jedni na druge i da želimo jedni drugima pružiti sreću.

Eto tako bi otprilike glasila fabula našeg života, rekao bi čovijek ok, ništa posebno, skladno se živi i može se reći uspješno.

Ovaj dio je imao za cilj samo Vam pružiti dojam tako da bi imali cijelu sliku u glavi oko glavne priče koja je i tema bloga.

Oznake: poliamorija

Početak

Dakle, rodio sam se u jednom malom mjestu relativno živahnom. Roditelji su mi bili prilično liberalni i prkosni tako da sam odrastao u odgoju koji je imao namjeru (kako stari često zna reći) da napravi muškarca. Dobrim dijelom je i način odgoja utjecao na to kako razmišljam, kako rezoniram i što su mi ciljevi. Ukratko to je bio odgoj tipa: vojni režim, raditi se mora jer što više radiš više imaš, obrazovanje je važno tvoj zadatak je da brineš za i prehranjuješ obitelj, ne srami se reći volim te život je dug i bez ljubavi pretežak.

Ajd da preskočimo ostatak odrastanja, samo kratko, bilo je zanimljivo bio sam malo divlji i bilo je tu svega, alkohola, puno ljubavi, divljanja, slobode, oduvijek sam jako volio cure i realno bio puno više privržen ženskim nego muškim prijateljima. Nekako mi je to drugačije jednostavno - jednostavnije, bolje žene razumijem a kompleksnije su od muškaraca i volim njihovo društvo. Imam doslovno najbolju prijateljicu. Ovak na prvu drugu i treću mogu reći zadovoljan sam svojim životom, jako zadovoljan, bilo je tu izuzetno teških trenutaka, slomljenih srca, smrti, svih stvari od kojih je život i sastavljen i moglo bi se reći da sam do sada preživio stvarno jako puno.

I sad na srž priče....

Došlo je vrijeme kada me je uhvatilo ono... neda mi se izlaziti... dosadno je vani... treba mi mir.... i to je potrajalo skoro 2 godine. Onda sam u jednom izlasku sjedeći za šankom i razgovarajući s prijateljem vidio kako prolaze dvije cure od kojih mi je jedna bila ono... baš lijepa... u toj sam ženi vidio takvu nježnost, ženstvenost, morao sam joj prići.

Odmah sutradan sam nabavio broj telefona i javio joj se. Trajalo je danima taj neki otpor s njene strane, nekoliko izlazaka al onak platonskih i bez rezultata, taj zadnji izlazak (naknadno sam saznao da je tad izašla samnom da mi kaže da od nas kao para neće biti ništa) je ipak nešto se dogodilo neki čudan klik i poljubili smo se na rastanku. Kasnije smo kroz razgovore i razmjenu svojih iskustava shvatili da imamo jako puno toga zajedničkog, da smo puno prošli i da funkcioniramo na prilično sličnim principima. Podržavali smo se međusobno bezrezervno, kreirali smo savršene trenutke, ja sam bio (i još sam) u duši romantika a ona je romantiku voljela. Bilo je tu savršenih trenutaka, zajednički izlasci, putovanja, večere, iako studentski i s malo para živjeli smo jedan stvarno lijep i emocionalno ispunjen život.

Ljubav nam je zavrtila u glavi i odlučila ne pustiti.... i od tada bila je to moja....Sanja.

Volim često teći... ostalo je povijest.... zaljubili smo se, bili zajedno jedno vrijeme.... zaručili se i nakon zaruka konačno i vjenčali.

Zašto blog

Pravo pitanje na koje bih želio odgovoriti sam sebi a i onom putniku namjerniku koji naleti na ovaj blog pa možda i vidi nešto - nauči prije nego sam proba.

Zato što se osjećam čudno, zato što nemam osjećaj da mogu iskreno i otvoreno razgovarati s nikim a da ga ne povrijedim (bar ne od ovih koji su upoznati s temom)... s tim ćete se još upoznati kroz vrijeme. U blogu se nadam samo naći ispuh... negdje zapisati, događaje, osjećaje, ovu buru koja se događa u meni i oko mene... Pa makar i nitko nikad i ne pročita znam da će ove riječi ostati zapisane negdje u bespućima interneta, googlea i sličnih "špijunčina" ali dobro, netko sluša.

Unaprijed da vam se ispričam na gramatici i pravopisu, ja sam jedan od onih sa stavom bitno da se razumijemo...

Sada ležim sam, tipkam ovaj blog u pozadini svira "Sve bih dao samo da je moja" od zlatnih dukata, hertz mi se lomi u prsima a djelim se u duši na pola i imam osjećaj da svaka od polovica umire.

Danas neću više pisati krenuti ćemo od idućeg bloga, krenuti od početka pa ćemo vremenom doći i do današnjeg dana i situacije koju sada živim, ali netko da bi stekao dojam osjetio osjećaje i mogao to sve sagledati u cijelini baš mora znati cijelu priču... a ona je mali roman.... moj roman... moja priča... o sreći, ljubavi, obitelji, novim ljubavima, sexu, i još puno stvari koje čine jedan život.

Mislim da mi je život knjiga ali to ćete već vi procjeniti cjenjeni čitatelje. Kroz blog ćemo krenuti prije 13 godina nabrzaka ćemo proletiti do prije 2-3 godine i onda ćemo polako krenuti do danas. Očekuje vas puno mnogi će me osuđivati, mnogi možda i podržati, htio bih vam samo napomenuti... ja oduvijek živim bez granica koje nameće društvo i dobro i zlo cijenim prema onome što mi kaže srce u određenom trenutku. A moj jedini savjetnik kojem vjerujem na duge staze je to srce... iako nekad njegove odluke bole al u konačnici valjda zna šta radi.

Do sutra.....

Oznake: ljubav, sex, poliamorija