Monitor.hr
 Tamo gdje vječno sunce sja - tamo je Makedonija, narod i zemlja, koju volim ja...Kad si sam, kad je sve tužno, ti se sjeti nje-Makedonija ti pruža ljubav i sve... Dobro, originalni stih kaže 'pruža sve', a ne 'sne'. Ali, i od te sjajne priče ostaju samo sni, u duboko podijeljenoj zemlji gdje su Albanci većina, ali ih Makedonija ne zanima, već sanjaju o priključenju Kosovu, pa Republici Albaniji. Makedonci danas, kao i svi ex Yu narodi, sanjaju formu, a ne suštinu, sanjaju ime (a ne nametnuti FYROM) i zastavu, a ne zajedništvo. Sanjaju da bog, UN i vanzemaljci odnesu mrsku Grčku i njezine pretenzije, da im netko prizna kako je antička Makedonija baš ta,sadašnja FYROM, a ne grčka sjeverna Makedonija. A kako je bilo nekad? Zavalite se u vremeplov... Moja prva sjećanja sežu u djetinjstvo, željezničku stanicu u Skopju, na kojem se sat zaustavio u trenutku Velikog zemljotresa. Kad mladić, kad sam preko mosta nad Vardarom zakoračio u stari dio, na kaldrmu iz doba Turaka, među male dućane, mehane i stare zanate, baš kao na Baš(Velikoj)čaršiji-kazandžije, abadžije i terzije. Tu sam prvi puta upoznao dobrohotne mujezine i otvorene džamije, odmah do njih ruske drvene triptihe u pravoslavnoj crkvi iz Srednjeg vijeka, turske kioske s bozom i smiješne 'KUKUPUKU' natpise. Dugo, predugo mi je trebalo da otkrijem što se to, uz špice, koštice i halvu, tu još prodaje.. Nešto daleko vrednije rijetko je bilo prilike tu gledati i kupovati, pa nikad nisam kupio ohridske bisere. Istina, i djevojke su tih godina bile skromne. A kad bih napuštao Makedoniju i vraćao se na sjever, uvijek se javljala tuga za jugom, skoro kao ona jednog Bugarina, koji je u hladnoj Moskvi sanjao svoj topli zavičaj. T'ga za jug Orelski krilja kak da si metneh, i v naši strni da si preletneh na naši mesta ja da si idam, da vidam Stambol, Kukuš da vidam, da vidam dali s'nce i tamo mračno ugrevjat kako i vamo. Ako kak ovde s'nce me sretit; ako pak mračno s'nceto svetit, na p't dalečni ja kje se stegnam, i v drugi str'ni kje si pobegnam, k'de s'nceto svetlo ugrevjat, k'de neboto dzvezdi posevjat. Ovde e mračno i mrak m'obviva i temna m'gla zemja pokriva, mrazoj i snegoj, i pepelnici, silni vetrišča i vijulici, okolu m'gli i mrazoj zemni, a v gr'di studoj, i misli temni. Ne, ja ne možam ovde da sedam, ne, ja ne možam mrazoj da gledam! Dajte mi krilja ja da si metnam i v naši str'ni da si preletnam; na naši mesta ja da si idam, da vidam Ohrid, Struga da vidam. Tamo zorata greit dušata, i sn'ce svetlo zajdvit v gorata; tamo darbite prirodna sila so s'ta raskoš gi rasturila: bistro ezero gledaš beleit, i si od vetar sino temneit: pole pogledniš, ili planina, segde boževa je hubavina. Tamo po srce v kaval da sviram, s'nce da zajdvit, ja da umiram. Da vidam Ohrid, Struga da vidam, barem još jednom. Do tada, kupujem gusta, oporo-slatka vina, s etiketom čiste poezije |