Tamo gdje vječno sunce sja - tamo je Makedonija, narod i zemlja, koju volim ja...Kad si sam, kad je sve tužno, ti se sjeti nje-Makedonija ti pruža ljubav i sve...
Dobro, originalni stih kaže 'pruža sve', a ne 'sne'. Ali, i od te sjajne priče ostaju samo sni, u duboko podijeljenoj zemlji gdje su Albanci većina, ali ih Makedonija ne zanima, već sanjaju o priključenju Kosovu, pa Republici Albaniji. Makedonci danas, kao i svi ex Yu narodi, sanjaju formu, a ne suštinu, sanjaju ime (a ne nametnuti FYROM) i zastavu, a ne zajedništvo. Sanjaju da bog, UN i vanzemaljci odnesu mrsku Grčku i njezine pretenzije, da im netko prizna kako je antička Makedonija baš ta,sadašnja FYROM, a ne grčka sjeverna Makedonija.
A kako je bilo nekad? Zavalite se u vremeplov...
Moja prva sjećanja sežu u djetinjstvo, željezničku stanicu u Skopju, na kojem se sat zaustavio u trenutku Velikog zemljotresa. Kad mladić, kad sam preko mosta nad Vardarom zakoračio u stari dio, na kaldrmu iz doba Turaka, među male dućane, mehane i stare zanate, baš kao na Baš(Velikoj)čaršiji-kazandžije, abadžije i terzije.
Tu sam prvi puta upoznao dobrohotne mujezine i otvorene džamije, odmah do njih ruske drvene triptihe u pravoslavnoj crkvi iz Srednjeg vijeka, turske kioske s bozom i smiješne 'KUKUPUKU' natpise. Dugo, predugo mi je trebalo da otkrijem što se to, uz špice, koštice i halvu, tu još prodaje.. Nešto daleko vrednije rijetko je bilo prilike tu gledati i kupovati, pa nikad nisam kupio ohridske bisere. Istina, i djevojke su tih godina bile skromne.
A kad bih napuštao Makedoniju i vraćao se na sjever, uvijek se javljala tuga za jugom, skoro kao ona jednog Bugarina, koji je u hladnoj Moskvi sanjao svoj topli zavičaj.
T'ga za jug
Orelski krilja kak da si metneh,
i v naši strni da si preletneh
na naši mesta ja da si idam,
da vidam Stambol, Kukuš da vidam,
da vidam dali s'nce i tamo
mračno ugrevjat kako i vamo.
Ako kak ovde s'nce me sretit;
ako pak mračno s'nceto svetit,
na p't dalečni ja kje se stegnam,
i v drugi str'ni kje si pobegnam,
k'de s'nceto svetlo ugrevjat,
k'de neboto dzvezdi posevjat.
Ovde e mračno i mrak m'obviva
i temna m'gla zemja pokriva,
mrazoj i snegoj, i pepelnici,
silni vetrišča i vijulici,
okolu m'gli i mrazoj zemni,
a v gr'di studoj, i misli temni.
Ne, ja ne možam ovde da sedam,
ne, ja ne možam mrazoj da gledam!
Dajte mi krilja ja da si metnam
i v naši str'ni da si preletnam;
na naši mesta ja da si idam,
da vidam Ohrid, Struga da vidam.
Tamo zorata greit dušata,
i sn'ce svetlo zajdvit v gorata;
tamo darbite prirodna sila
so s'ta raskoš gi rasturila:
bistro ezero gledaš beleit,
i si od vetar sino temneit:
pole pogledniš, ili planina,
segde boževa je hubavina.
Tamo po srce v kaval da sviram,
s'nce da zajdvit, ja da umiram.
Da vidam Ohrid, Struga da vidam, barem još jednom.
Do tada, kupujem gusta, oporo-slatka vina, s etiketom čiste poezije
Post je objavljen 14.08.2010. u 17:32 sati.