sfermentacija

http://sfermentacija.blog.hr

Miris smrti

by Mihaela Gašpar


Baka je uvijek znala govoriti da se smrt može namirisati. Baku to nije plašilo, s tim darom je rođena (ako to uopće možemo nazvati darom) jer i ona sama je vjerovala da to može svatko od nas.
Njen njuh bio je gotovo nepogrješiv i doista… uskoro bi primili vijest o nečijoj smrti. Dočim bi namirisala smrt, postala bi nemirna. Izlazila bi svako malo na dvorište i prilazila puteljku naginjući se preko ograde i pogledom dosezala daljinu kao da iščekuje dragog gosta. Vrzmala bi se po kući i svako malo prilazila prozoru, razgrtala zavjese, otvarala i zatvarala prozor. Nakon što je završila sa svim kućanskim poslovima, sjela bi u kut kuhinje s prekriženim i nemirnim rukama u krilu i nastavila čekati. Zamišljeno je trljala kažiprst, kao da s njega tare neku nevidljivu nečistoću, i promatrala njegov vršak, a zatim se lagano namrštila kao da nije zadovoljna i nastavila s trljanjem. To je i inače činila.
Najčešće nakon svađa s djedom koje su bile gotovo svakodnevne i u kojima bi se uvijek ona povukla dajući djedu za pravo u svemu.
Tek kad bi do nas stigla vijest o smrti, u nju se vratio spokoj.

Jednom se probudila usred noći i došla k meni u sobu. Bila je zima i teškom mukom smo grijali spavaće sobe. Zbog hladnoće nisam mogao usnuti; promatrao sam u led okovan prozor i noktom crtao po staklu.
Činilo mi se kao da sam u ledenim obrisima vidio vuka pa sam mu noktom narisao vučicu, šumu, ovcu i nekoliko ptica.
Stajala je usred sobe u dugoj spavaćici i raspuštene kose. Mislim da je to bio jedan jedini put da sam joj vidio kosu, koja je ,otkad pamtim, bila skrivena ispod marame. Puno sam puta vidio neki pramen koji je izvirivao ispod marame i često je pitao da mi pokaže kosu, no uvijek se nasmijala tome, prstom ugurala pramen pod maramu i otišla svojim poslom.
Okrenuo sam se i promatrao je nijemu i prestrašenu kako stoji preda mnom otvorenih usta iz kojih je izlazila samo jeziva tišina, ledeni dah i ništa više.
A zatim, nakon nekoliko trenutaka gluhe tišine, čuo sam bakino udisanje koje je postajalo sve glasnije.
Prišao sam bakinom zaleđenom licu na kojem su samo nosnice bile žive, širile se i skupljale poput malenih krilca.
Primila me za ramena i zagledala se u moje oči, a zatim ustala i brzim korakom prišla prozoru i otvorila ga.
Jurila je kućom i otvarala ostale prozore, a one koji su bili zaleđeni, razbijala šakom. Za njom je lelujala duga sjeda kosa, vrhova uprljanih krvlju koja je kapala s njenih šaka. Djed je ustao i stajao postrance. Znao je da je uzalud bilo što reći. Zapalio je cigaretu i pušio na pragu širom otvorenih vrata.
Kroz širom otvorene ili porazbijane prozore, u kuću su dolepršale pahulje suhog snijega koji je padao pomiješan zimskom mjesečinom.
Prišla je s vjedrom vruće vode i naredila mi da se skinem.
Ribala je moje tijelo grubom lanenom krpom i svako malo provjeravala kako mi miriše tjeme. Zubi su mi cvokotali od hladnoće i plakao sam, no nije marila.
Kad je konačno bila zadovoljna mojim mirisom, ogrnula me pokrivačem i odnijela kraj peći da se ugrijem.
Do jutra snijeg je napadao u male hrpice pod prozorom a na zidovima se caklila tanka ledena glazura. Tek oko podneva, već modrog lica na kom su samo usne bile žarko crvene i od leda skorene kose, baka je zatvorila vrata i prozore a na one razbijene navukla krpe.
Preležao sam cijeli dan kraj peći a pred večer došao je poštar.
Djed i baka tiho su razgovarali u kuhinji premećući pismo po rukama a zatim je baka donijela čaj i sjela do mene još jednom provjeravajući kako miriše moje tjeme.

U dobi od 16 godina, jedne sunčane nedjelje dok je vješala rublje u vrtu kuće, pitao sam baku o ocu.
Na moje pitanje, zastala je okružena bjelinom plahti koje je tek nejak vjetar pomjerao, i kratko odgovorila da je umro od gripe u zimu 1964.



“ Mihaela Gašpar rođena je Zagrebu u vrijeme kad su radnici ljetovali u odmaralištima svojih poduzeća i kada su se za put do Jadrana pohali pileći bataci. U svoju biografiju pokušala je ugurati izjavu kako je za mir u svijetu i kako je Hrvatska zemlja tisuću otoka, ali ovo nije vrijeme ni mjesto za to.

četvrtak , 23.10.2008. u 23:56

• Sfermentirano x 6 • Print • #

Željezo

by Niccolo Ammaniti


Daaaaaaaaa, još, umrijet ću, daaaaaa, nemoj prestati, svršavam, AAAHHH.
Gasim video.
Gasim TV.
Meso. Prijapska spolovila. Erekcije. Znoj. Topovske ejakulacije.
Sav taj seks kruži mi glavom i smućuje me kao jato bučnih gavranova.
Ove kasete me iscrpljuju i uništavaju.
Sad je to samo uvodni ritual koji obavljam svakodnevno prije nego izdrkam.
Prvo gledam kasetu, a onda drkam.
Film služi samo kao predjelo.
Drkačine koje ispaljujem izgubile su strogost stvarnosti kako bi postale apstraktne i nadahnute složenim metafizičkim principima..
Dobro i zlo, život, razmnožavanje, dupliciranje DNK, smrt, Bog.
Danas međutim trebam nešto konkretnije.
Htio bi osjetiti drugo tijelo kako se komeša s mojim.
Htio bih svršiti u nešto drugo osim u svoju ruku.
Ne bih htio da mi sperma završi u zahodu.
Htio bih umrijeti unutar nečega što trese nogama.
Neodlučan hodam kućom.
Odlučan samo da zadovoljim mutne želje koje mi se kreću
lubanjom kao divlje zvijeri poludjele u kavezu.
Tuširam se.
Voda teče niz moje tijelo, curi u sjajnim prugama, a to, umjesto da me smiri, još me više uzbuđuje.
Stari frustrirani majmun i ništa drugo.
Tuširaju se skupa sa mnom, ženske koje me ljube, diraju, pokazuju mi svoje pregoleme atribute kao u najklasičnijem porniću. Žene s divovskim grudima, tamnim i užasno napuhnutim.
Žene s hipertrofijom prsne žlijezde. Lopte mesa. Polukugle nadute silikonom. Dosta. Oblačim se.
Uzimam svežanj novčanica. Gasim sva svjetla. Silazim na ulicu. Hladno je. Sjedam u svoju FIAT Cromu i kružim. Kružim kao lud kroz podvožnjake koji buše podzemlje Rima. Izlazim u umrtvljeni i bezvoljni promet duž Muro
Torto.
Stižem trubeći na Prati.
Ulica Coladi Bienzo.
Lungotevere.
Ponovno me obuzima želja za seksom. Hvala Bogu. Vraća mi se u mjeri u kojoj kap još nije prelila čašu, ta jebena želja za vođenjem ljubavi. Mogu postati opasan ako krene nagore.
Zatim ulazim u Olimpijsku i tu šibam auto preko150. Utrkujem se s metalik Golfom GTI, vječnim suparnikom. Derem ga, razvaljujem ga, uništavam ga ubrzanjem od 128 konja.
Skrećem desno i škripeći gumama stižem u Olimpijsko selo.
Devet je navečer i prodaja mesa već je započela.
Ulazim, u povorci, iza deset tisuća drugih automobila, na velik, parking sa stablima.
U autima, zbijeni, urlaju mladi junaci napaljuju se laktajući se i smijući se do suza. Stereo do daske. U drugima, naprotiv, osamljeni muškarci, prestrašeniji od mene spuštaju prozorčić.
Traži se, pita, pregovara.
Tu su i jebeni voajeri, nesposobni da kupe ono što im treba.
Znate samo gledati, gadovi.
Brazilci su po strani, goli, visoki, bezobrazni. Čudna prekrasna stvorenja. Smiju se, ljute, uopće se ne boje hladnoće.
Bunde.
Gačice sa šljokicama.
Visoke potpetice.
Transvestit, mekane plave kose, uvlaci glavu kroz prozor mog auta. Ogroman je. Ima goleme ruke koje mora da su u neka druga vremena radile nešto drugo.
Gleda me kao da je u meni pronasao sve što mu treba.
- Kakva lijepa večer - kaže on.
- Lijepa večer - kažem ja.
- Kako se zoveš, tamnokosi ljepotane?
- Mario.
- Ciao, Mario.
- A tko si ti?
- Margot.
- Hoćemo li se zabaviti? - kaže mi zatim
- Koliko?
- Za tebe, malo!
- Koliko?
- Sedamdeset ustima, ostatak sto.
-Ti si lopov, Margot! - smijem se.
- Ali ja ću te izluditi od užitka.
Ostajem tako, u povorci, neodlučan što učiniti.
Gledam. Odlazim.
Izbila je tučnjava medu transvestitima, udaraju se torbicama, pljuju, naguravaju i urlaju.
Bijesne kuje.
Jedna bezočno pokazuje dvije predivne kugle koje joj nadimaju prsni koš.
Svaki put ista priča.
Završe uvijek svađom.
Tu je i policijski odred.
Snopovi plavog svjetla u mraku.
Policajci ih nastoje razdvojiti, a istodobno se smiju, puštaju ih da se iskale, isplaču.
Nastavljam.
Prelazim veliku glavnu ulicu začepljenu prometom i ulazim u labirint uličica gdje se nalaze crnačke drolje. Ne vidim ni jednu koja bi mi se svidjela
Gade mi se.
Ružne su, loše odjevene u svojim ofucanim dronjcima.
Brazilci barem znaju biti izazovni, neumjereni.
Ne bih želio na kraju drmati kosti ni s transvestitom, niti s crnkinjom.
Sto hoću?
Htio bih jednu mladu bijelu djevojku. Nevještu, ali iskusnu. Visoku i nisku. Izazovnu i sramežljivu.
Udaljavam se.
Probijam se dalje.
Puštam auto da ode na široke ceste predgrađa.
120, 140, 160.
Ne želim se vratiti kući ovakav, nezadovoljen.
Idem još malo naprijed.
Radio ispaljuje zadnji hit Donatelle Rettore, Posebno
noću.
Mislim da ću se otići iskaliti na cesti Rim L'Aquilla.
Tamo ću moći dovesti auto do visokih brzina. Onda ću
se zaustaviti u fast-foodu i tamo ću pojesti sendvič.
Ulazeći na obilaznicu spazim drolju na suprotnom rubu
ceste.
Što li jedna ovakva pička radi na dvanaestom kilometru
Casiline?
Polukružno okretanje.
Škripa guma na asfaltu.
Dovezem se do nje.
Odmah me zaludila.
Bit će da ima dvadesetak godina. Kosa joj je kratka, crna.
Visoka je i mršava. Ima krasne sisice ispod rastezljive
majice purpurne boje. Nazirem vrške bradavica.
Usne su joj pune, namazane tamnoljubičastim ružem.
Malen nos. Nosi crnu minicu i tamnocrvene čarape.
Ima čizme od crne kože.
Spuštam prozor.
Pogledava uokolo, kao da nešto provjerava, zatim mi se približava bezvoljnim koracima. Ruke su joj u džepu traper jakne. Žvače žvakaću.
- Nevjerojatna si. Koliko tražiš? - kažem stišavajući glazbu.
- Ne znam - neodlučna je. - Malo.
Pomalo razvlači riječi.
- Koliko malo?
- Koliko ti misliš da bi moglo koštati jebanje sa mnom?
Naslonila se na prozor. Djeluje nervozno, ali istodobno i
umorno.
- Pa, ne znam.
Zatekla me. Za mene vrijedi sva tri cenera.
- Sto pedeset je tvoja cifra.
Malo razmišlja. Podiže oči prema nebu, mršti čelo računajući u glavi i zatim kaže:
-Pristajem.Da uđem?
-Naravno.Uđi, uđi.
Sjeda.
Palim auto i polazim.
- Lijepa kola!
- Hvala. Kamo idemo?
- Nastavi ravno.
Idemo tako naprijed još neko vrijeme. Promet nije gust
Grad se razrjeđuje, gubi. Ostavlja prostor jadnim zapuštenim
poljima, velikim halama tvornica zahodskih školjki, pločica i
aluminijskih otvora.
- Mogu li promijeniti glazbu? - pita me.
Slušamo zadnju pjesmu Laure Pausini, onu sa San Rema.
Iz džepa jakne vadi kazetu.
Ubacuje je ju u autoradio.
Hard rock. Heavy metal.
- Što je to?
- Sepultura!
- Prekrasno sirovi, doista.
Stavljam joj ruku među bedra, izgleda da to ne opaža.
Ne širi ih.
Vidim sa strane lijepe, nasute poljane gdje bismo mogli
parkirati.
- Hoćemo li stati?-pitam nakon nekog vremena, umoran
od vožnje.
- Gledaj, nakon tristo metara ima jedna cesta koja skreće
desno. Vozi tom cestom.
- Kamo me vodiš?
- K sebi doma.
- Kod tebe doma?
Jebo te, koji sam posao sklopio. Mislio sam da ćemo to napraviti u auto, međutim potegnut ću je pod krovom, na krevetu.
Silno.
Skrećem desno.
Nastavljam cesturinom punom rupa i blatnih lokvi.
Prljam auto i strahujem za amortizere.
Prolazimo pored nekoliko kućeraka i napuštenog nogometnog igrališta.
- Skoro smo stigli - kaže mi gledajući naprijed, i dalje sa žvakaćom medu zubima.
Prelazimo još petsto, šesto metara preko golog polja 1 parkiramo pred starom trošnom kućom.
Dva kata.
Krov od cigle.
Pukotine.
Vidi se žbuka.
Slabo svjetlo na gornjem katu.
- Evo nas, konačno - kaže mi i uzima natrag kasetu. Uključujem alarm.
Uzimam radio. Izlazimo.
- Neće mi ukrasti auto? - pitam gledajući uokolo.
- Budi miran.
Slijedim je.
Ima zaista prekrasnu guzu.
Vadi ključeve, otvara bravu koja zatvara željezna vrata.
Ulazimo.
Pali neonsko svjetlo, suho i mrtvo. Salon. Televizor.
Kauči i fotelje, još uvijek u celofanu. Okrugli stol. Na sredini čipkani milje i na njemu lonac sa suhim cvijećem.
Zidovi su okrečeni. Uljane slike s tužnim klaunovima.
- Skini se! - kažem.
- Malo je hladno!
- Idem gore upaliti grijanje.
- Hoćemo li to napraviti ovdje?
- Da, na kauču.
- Okay.
Penje se uza stepenice koje vode na kat.
Ne vidim radijatore.
Ništa.
Uzbuđen sam usprkos hladnoći.
Kurac me boli.
Skidam jaknu.
Skidam cipele.
Ostajem u gaćama i košulji.
Ne vraća se.
Zatim, konačno, evo je.
Nastavlja žvakati žvakaću.
Skida jaknu.
Svlači minicu.
Gaćice.
Čarape.
Povlačim je na kauč.
Pada na mene.
Stišćem je.
Podižem joj ruke.
Podižem joj majicu.
Spuštam joj gaće.
Napaljuje me.
- Sviđa ti se, a? Želiš ga? - kažem u sebi, ne zato sto bi mi ona ostavljala takav dojam, već više zato što me uzbuđuje govoriti takve stvari.
Skidam si gaće i uzimam golemi kurac u ruku
Ona propada u plastiku kauča, a ja sam nad njom
Gleda me zablenuto.
Mazim joj pičku.
Turam joj par prstiju unutra. Aiaaaaaaaaaaa - vrištim.
Strasna i prodorna bol u uhu.
Vatra.
Ponovno otvaram oči.
Netko me uhvatio za uho i zavrće ga kao mokru krpu
- Što to radiš? - grub glas iza mojih leda.
Odvlači me golog s kauča i tresnem na pod
Hladnoća pločica.
Pokušavam ustati.
Udarac nogom podiže mi usnu.
Osjećam kako mi rub dona odvaljuje komade desni.
Tip koji me cipelari je glomazan. Sijeda kosa. Svinjski nos. Volovske oči. Zvjerski osmijeh iz kojeg izbija razbijeno nadgrobno kamenje nalik na zube. Nosi fukarsku tregeraču. Izobličene i poderane sive flanel hlače. Isprljane krećem.
U ruci drži dugi nazubljeni nož za kruh.
Odakle je on ispao? Što hoće od mene?
- Što to radiš? - pita me.
- Tko, ja? - odgovaram, pokušavajući se pridignuti.
Udarcem nogom vraća me na pod.
-Ti!
- Ja?!
- Da, ti!
- Plaćam. Plaćam.
- Daj tatice, pusti ga, nemoj ga ozlijediti - kaže djevojka
dok si navlaci gaće.
Gleda me iz daljine kao gospa milosrdnica.
Strah me je.
Užasno me strah, a ne mogu ne gledati onu jebenu nožinu koju drži u ruci.
Sad će me rasporiti kao krmka. Tata i kći zajedno. Zamotat će okrvavljene ostatke moje anatomije u ovu jebenu prozirnu plastiku koja prekriva njihove fotelje. Postavili su je da ne prljaju.
Tako uvijek čine.
Znam to.
Strašno mi je zlo.
- Što si htio od moje kćeri, govnaru? -Ništa, kunem se.
- Kako ništa? Zašto si bio iznad nje kao životinja? Ne znam koji kurac da mu odgovorim. Počinjem plakati.
Osjećam u ustima neugodan okus krvi i suza.
- Što si htio učiniti?
Zašto mi nastavlja postavljati to pitanje?
Jasno je svima sto sam htio napraviti. U kurac.
- Ehhh, sranje, onda, hoćeš odgovoriti?
Šutira me nogom u prsni kos. Vrištim.
Djevojka sjedi i nastavlja mirno žvakati svoju usranu žvakaću.
- Onda?
- Htio sam... htio sam voditi ljubav. Platio bih sve, sve. Kunem se.
- Dobro. Upravo to sam želio čuti od tebe. Sad ustani. Podiže me.
Posjedne me na kauč pored svoje kćeri, koja je u međuvremenu izvukla iz jedne ladice walkman i pružila se sa slušalicama na glavi. Trese koljenima u ritmu glazbe.
- Pokaži mi.
Otac mi se približava, podiže mi usnu i nježno gleda unutra.
- Ne brini se. Zaliječit ce se.
- Što hoćeš od mene? Lovu? Auto? - cmizdrim.
- Neee, ništa od svega toga. Ne zanima me tvoj imetak. Hoću da nastaviš raditi ono sto si radio s Priscillom. Hoću da se pariš. Hoću da se seksaš. Ali ne s Priscillom, već s njezinom sestrom Pierom. Vidjet ćeš, svidjet će ti se - kaže mi pomirljivo. Skoro ljubazno.
- Kakva je Piera? - pitam očajan.
- Nije loša i jako je željna, jadnica. Došlo je njezino vrijeme za razmnožavanje. Dođi.
Ponovno me hvata za užareno i natečeno uho i vuče me.
- Kamo me vodiš? Kamo me vodiš?!
Vuče me na kraj salona, iza stola blagovaonice, iza bara, pred neka vrata. Otvara ih. Iza vrata mrak. Crni svijet bez svijetla.
- Daj uđi, Piera te čeka.
Bacam se na zemlju. Puzim na sve četiri. Priljubljujem se uz bar moleći za milost. Malo ljudske milosti. Opet me cipelari.
- Ne budi neljubazan pastuh!- kaže smijući se kroz trule
zube.
Grabi me za kosu.
Podiže me sa zemlje.
Vitla me u zraku i gura do vrata.
Upirem nogama, ali on je jači.
Opirem se, ali ne pomaže.
Baca me.
- Neeee. Neeee. Neee. Neee. Neee. Neeeee. -urlam, leteći
u mraku.
Vrata se zatvaraju.
Iiiieeeeeeeeee. Klang.
Rušim se dolje, još niže.
Težak i nespretan pad niz betonske stube.
Lupam glavom.
Crvene iskre i gljive od ljubičaste svjetlosti pale mi se u
dnu zjenica.
Lupam leđima.
Ostajem neko vrijeme tako, ispružen na podu, osjećajući samo kako mi tijelo vrišti od bola.
Pokušavam se pokrenuti, ali ne uspijevam.
Pridižem se.
Penjem se uz jednu, dvije, tri stepenice, prema vratima,
kao zgaženi pauk.
Vrata su zaključana izvana.
Počinjem lupati šakama po vratima.
- Otvorite. Otvorite. Pustite me van. Govnari.
Ne otvaraju.
Ne otvaraju.
Ne otvaraju.
Hladno mi je.
Imam na sebi samo košulju.
Opet lupam šakama.
Zrak je vlažan.
Osjeća se čudan smrad, kao od nečeg trulog ili užeglog.
Neki odvratan smrad smrti.
- Molim vas, otvorite. Tako vam Boga, otvorite. Uzmite moj auto, ali otvorite. Smilujte se, molim vas, molim vas, molim vas... - nastavljam ponavljati sve tiše i tiše.
Ostajem tako jako dugo.
Zatim odlučujem sići.
To je neki slabo osvijetljeni podrum.
Na podu je samo zemlja.
Na samom dnu, ispod niskog svoda, vidim krevet i televizor. Noćni ormarić. Slabo svjetlo. Televizor je upaljen. Netko je ispružen na krevetu i gleda ga.
Gleda Domenica In 1. Čuje se glas Mare Venier 2.
- Oprostite... Oprostite... - kažem nastojeći privuci po-zornost.
Pokrivam si ćunu kako znam i umijem.
- Tko je? Priđite. - ženski glas.
- Zovem se Mario. Ne bih vam želio smetati. Gledate Domenica In...
- Priđite.
- Došao bih, ali sam bez hlača...
- Nemojte se sramiti. Osjećajte se kao u svojoj kući. Prilazim pipajući rukama. Prelijepa djevojka.
Prćast nos. Visoke jagodice. Oči kao dva planinska jezera. Plava kosa, skupljena na vrh glave. Velike mekane usne. Fantastična je.
- Drago mi je, Mario Recchi...
Pružam joj ruku. Ona ostaje nepomična pod pokrivačem koji je prekriva do vrata.
- Drago mi je, Piera Nardi... Došli ste radi onoga?
- Radi čega?
- Da mi napravite dijete. Moj otac mi je rekao da ce potražiti nekoga... Jeste li to vi?
- Sigurno. Sigurno. Ja sam. Vas otac me to zamolio... Kažem sve to nastojeći ispasti važan.
- Vidite, ja imam jedan problem... Jeste li sigurni? Ne bih
željela da se poslije kajete. K tome, ja to nikad nisam radila...
- Nema problema.Stvarno. Jednostavno je, samo se prepustite...
Približavam se i ljubim je, dok ona zatvara oči.
Kako je draga!
Podižem pokrivać s nje.
Zaboga!
Ostajem zaslijepljen metalnim bljeskovima. Umjesto ruku i nogu ima metalne proteze. Veliki zupčanici od kromvanadija. Dugačke šipke ugljikovih vlakana.
Mikročip.
Terminator. Cyborg.
- Ali ovo je sve njemačka tehnologija. Ovi, - kažem, pokazujući joj amortizere koje ima umjesto nožnih listova - ovi su s Porschea, ugradio sam ih na svoju Cromu. Izvrsni su.
Ali kako?
- Kad sam imala deset godina voljela sam prelaziti iz jednog auta u drugi za vrijeme vožnje. Jednom, dok sam to pokušavala, dva auta su skrenula, jedan desno a drugi lijevo, ulazeći u dvije paralelne ulice. Ja sam ostala između i... Sad nikada ne izlazim odavde. Srame me se. Hrdam li?
- Nee. Salu na stranu... prijeđimo na posao - kažem ja. Penjem se na nju. Piera me stišće u metalni zagrljaj.
Počinjem je uzimati. Ona je slasna djevica. Dok to činimo čujem buku zupčanika, šum servo volana, zujanje kugličnih ležajeva. Činimo to u svim pozama. Kao kolica. Kao dizalica. Kao rovokopač. Kao zubarska
stolica.
Ispruženi jedno uz drugo gledamo Domenica ln.
- Je li ti se svidjelo? - pitam je zadovoljan.
- Jako, ozbiljno... U jednom trenutku osjetila sam nešto
čudno...
- To je normalno. Tu je ono glavno. Vadim cigarete iz džepa košulje.
- Hoćeš jednu MS?3
- Naravno. Ali nikad nisam pušila.
Objašnjavam joj kako se uvlači dim i kako se izbacuje kroz nos. Brzo uči.
Lijepo je vidjeti je kako stišće cigaretu svojim čeličnim pandžama.
- Oprosti, zadovolji mi znatiželju. Kako to da si tako jako željela dijete?
- Uvijek sam sama. Moj otac i sestra dolaze rijetko. Gle-dam TV. Odlučila sam da želim dijete, malo stvorenje koje bih podizala i voljela. Znaš kako je...
- Slušaj, Piera, imam jedan prijedlog, otiđi sa mnom odavde. Možemo biti sretni... Jako mi se sviđaš, odgovaram li ti?
- Jako.
Ljubimo se.
- Onda idemo... - kažem joj.
- Naravno.
Piera ustaje, ukočena kao lutka. Pokrivam je svojom košuljom. Ja se obavijam plahtom.
Ide naprijed sigurna i penje se uza stube.
-Naprijed! Probij ta vrata, Piera...
Piera se priljubljuje uz vrata sa svojim protezama i s lakoćom ih razvaljuje. Ja sam iza nje.
U salonu otac i kći sjede za stolom.
Jedu špagete s umakom.
- Oprostite, gospodine... Ja sam lud za vašom kćeri Pierom. Želio bih je oženiti...
Govnar ustaje i nasrće na mene da me zadavi, govoreći:
- Kako se, u kurac, usuđuješ... Tek si je upoznao. Ubit ću te! Ne mogu govoriti, disati, ne mogu ništa. Srećom, Piera pruža svoju mehaničku ruku i trga ga s mene. Baca ga na kauč.
- Oprosti tata. Ali ja i Mario se volimo...
Sestra se nije niti pomaknula. Nastavlja jesti špagete kao se ništa ne događa. Izlazimo držeći se za ruke. No, tek sto smo izašli, Piera počinje zvoniti.
- To je tata napravio. Ugradio mi je alarm! - kaže plačući
- Ne brini se! To je Cobra alarm. Bezvezan je! – kažem joj.
Zatim uzimam daljinski i ušutkavam ga.
- Idemo. Svijet nas čeka - kažem na kraju, stišćući joj čeličnu ruku.


Preveo s talijanskog: Nino Raspudić

-----------------------------------------------------------------------------------
1 Talijanska televizijska emisija.
2 Popularna TV voditeljica
3 Jeftine talijanske cigarete o čijoj kvaliteti najbolje govori klasična šala kako je njihov naziv, MS (kratica za Monopolio di Stato, Državni monopoli zapravo skraćenica od morte sicura ("sigurna smrt")



“ Niccolň Ammaniti rođen je u Rimu 1966. godine. Studirao je na Liceo Classico, a zatim je na univerzitetu upisao biologiju. Odustao par ispita prije diplome. Da zaradi koju liru, uzgajao je ribice, a zatim ih prodavao dućanima za kućne ljubimce. U svojoj sobi drži 12 akvarija s ukupno 2000 litara vode.

utorak , 21.10.2008. u 12:20

• Sfermentirano x 3 • Print • #

Kako Bog zapovijeda!

Niccolo Ammaniti : come Dio comanda, booktrailer

ponedjeljak , 20.10.2008. u 20:02

• Sfermentirano x 0 • Print • #

Kritika

ponedjeljak , 20.10.2008. u 14:26

• Sfermentirano x 0 • Print • #

Literarni SF

četvrtak , 16.10.2008. u 16:30

• Sfermentirano x 2 • Print • #

Pred vratima vodenice

by Wall


U njezinoj kući zidovi su goli, osim jednog jedinog ulja na platnu sa starinskim motivom vodenice uz planinski potok. Onako bijeli i sterilni, zidovi bacaju čudnovate sjenke nepravilnih oblika, satkane od sfumata bijele kave u tami, ljeskajući se i plešući na raskriljenim staklima prozora. Mrlje zatrepere, pa se kao plimni val proliju i nestaju u podovima. Sparna je ljetna večer, zrikavci s obližnjeg potoka luduju, natječu se s kreketanjem žaba i noćnim zvukovima na periferiji.

Sparina puzi, šunja se parketom prema otvorenim balkonskim vratima.

- Hoćemo li na terasu? – nevoljko pita, ne pokazujući namjeru da ustane iz fotelje. Sjedi golih, podvijenih nogu ispod sebe, nesvjesna praznine sobe koja nas oboje omotava u klupko od mraka i vreline, stvarajući zagušljivu kukuljicu. Zidovi se šire, rastavljaju na slobodnomisleće stranice i sklapaju u neku čudnu geometrijsku cjelinu.

- Ne treba, ako ti je ovdje dobro – odgovaram, upijajući sliku nje ispod jedine slike na zidu, a mirisi i zvukovi u oštrom su neskladu sa svežinom naslikanog slapa iznad oronule vodenice. Škiljim prema platnu, napeto zureći u polumrak. Sjene sa zidova igraju se sa sjenama na slici. Moja domaćica šuti u mraku, uronjena u svoj tok misli, ali ne osjećam tu šutnju kao teret. Radije zamišljam da smo uz vodenicu, čije drveno kolo grabi vodu iz potoka, prskajući sa drvenih lopatica prema našim dvjema šutljivim figurama u ovoj sparini bez zidova.

Čini mi se da čujem huk sove i lepet moćnih krila, kojima je upravo zarobila plijen u obližnjem parku. Pomalo otkrivam sve širu lepezu zvukova i užurbanog života iz mraka, koji paralelno živi s nama, umrtvljenim ljudima koji šutnju uz puno riječi zamjenjuju potpunim odsustvom govora.

Mislim, kako do sada na platnu nisam zamjećivao naslikanu figuru čovjeka, koji stoji pred vratima vodenice. Očito se sprema ući. Ali, zašto su mu ruke oko vlastitog vrata, a oči iskolačene u strahu, kao da se brani od uboda rojeva stršljena? Skoro da sa slike čujem njihovo zujanje i na vlastitoj koži osjećam stotine sitnih igala. Nije kao ubod komarca, gdje prodiranje rilca u kožu ne osjetim, sve dok ne zasvrbi na mjestu uboda. Stršljenova žaoka je kao široka igla za punktiranje, što grubo razdire kožu na mjestu uboda, a bol kod prodiranja u venu skoro paralizira. Kad konačno klip igle pogura sadržaj u krvnu žilu, osjećaš otpor krvi i plazme, dok se uštrcana tekućina grubo širi prema stijenkama žile, pa dalje u krvotok. Zagledam se u vlastite ruke pred sobom i osjećam slabost, zbog koje moram odložiti čašu s pićem na rub stola.

- Oprosti, zavrtjelo mi se od sparine, ovdje tako nema zraka! – kažem uzrujano, no moja domaćica i dalje šuti. Ne mogu je nazvati sugovornicom, jer među nama nema dovoljno izgovorenih riječi da bi se satkala paučina razgovora. Čini se, kao da me iz polumraka gleda sa smiješkom i razumijevanjem, da zna o čemu pričam, ali fizički je odvojena od naša dva svijeta, ovog u sobi i onog na slikarskom platnu, koji se nekako stapaju u amalgam od zagušljivog zraka i vreline što prodire u svaku poru tijela.

Konačno odložim čašu i jedva vraćam ruke u krilo, ne razumijevajući u kojem su se trenutku ti naši svjetovi stopili u zajednički oblak koji plovi zrakom, zidovima i paralelnim svjetovima.

U tami sve manje vidim sobu oko sebe, ali opet, ne čudeći se, slika na zidu je sve jasnija, a novi i novi detalji izranjaju iz slikarskih premaza kistom. Čovjek na slici sad izgleda kao da se povlači iz vodenice, korak po korak odstupajući od kolopleta kolibe, vodenice i potoka. Vrata od hrastovine širom su otvorena, malo nakrivljena u stranu, kao da su željezni okovi popustili od silnih tereta i prečestih otvaranja. Zamjećujem crvotočinu na drvenoj građi, na potpornim gredama koje strše u kutovima i zelenu plijesan na šindri, kojom je vodenica pokrivena.

Da fotelja u kojoj sjedim ima bolji naslon, mogao bih se konačno opustiti i zagledati u sliku kao napeti film. Jedino se ne mogu odlučiti radi li se o pastorali, trileru ili možda filmu strave. Atmosfera na slici mijenja se dugotrajnim gledanjem i sad mi se čini da se sjene u sobi pretaču u sliku. Ili je obrnuto? Ne znam. Strašno me bole leđa od ukočenog sjedenja u mraku, dok ruke više ne miruju na krilu, već mahinalno provjeravaju vlastitu tjelesnost predmeta i sebe samoga. Zapremam li još uvijek isti fizički prostor, ili sam se i sam prelio u sliku? Svejedno ne prestajem napeto zuriti u vodenicu na platnu i vrata, kroz koja samo što nije izašao netko. Ili nešto, nisam više siguran ni u što, osim da se slika svakom minutom preobražava: Sve je kao na filmu, kad se kamera počne udaljavati, a vizura pretače u široki kadar. Oko lika na slici je krčevina, čistina s još vidljivim panjevima i posječenim raslinjem. Šumski puteljak vodi prema šumi sasušenih stabala i groteskno savijenih grana. One se nadvijaju do samog puteljka, šumske staze kojom nitko više, izgleda, ne prolazi, jer su ljudske stope i tragovi kotača tek skorena udubljenja obrasla travom.

Zašto u vodenicu ljudi više ne zalaze i što radi ovaj, očito posljednji čovjek na slici?

Razmišljam je li možda zalutao, pa iznenada u vodenici otkrio ucrvano truplo vodeničara, davno zaboravljenog od ljudi i zvijeri? Sigurno je tako. Vodenica je odavno napuštena i u njoj sve stoji osim slapa. Jedino je vodeno kolo u pokretu, uzaludno grabeći i vraćajući slapove kapljica potoku. Možda su stršljeni napravili gnijezdo baš iza vrata? Uz ključanicu, sami u praznoj vodenici, kao u razbojničkom gnijezdu odakle kreću u ratničke i pljačkaške pohode? Slučajni ih je putnik uznemirio, otvarajući teška vrata. Možda je ramenom gurnuo i srušio gnijezdo, pa se sad brani od bolnih uboda pobješnjelih stršljena? Ako ubodu vratne žile, njihov otrov može paralizirati, pa čak i ubiti odraslog čovjeka.

Ali, zašto se muškarac na slici ne brani, ne maše rukama da odbije roj? I zašto se drži objema rukama za vrat? U duhu se približavam slici, iako mi je jasno da i dalje sjedim uspravnih leđa na rubu fotelje, zagledan u obrise slike. Svuda oko mene je tama, više ne vidim ni moju domaćicu, tek čujem njezino disanje prekoputa. Što ona radi? Razmišlja li o životu, o meni, ili nekom trećem? Dobro da ne očekuje uzaludnu priču, isprazne razgovore. Imam pametnijeg posla, zagledan u svijet kojeg prije nisam primjećivao.

Vodenica izgleda kao obična drvena koliba, kakvih ima na desetine u Lici. Ne zamjećujem ih dok vozim prema moru, nikad me nisu privukle izgledom ili sudbinama ljudi koji u njima obitavaju. Čudno je, da tek neka radnja ili ljudska mašta može predmetima, kućama i vodenicama podjednako, dati neko značenje i smisao, neki razlog postojanja. Ova je više od slike, jer je slikar uspio višestrukim premazima boje oživjeti platno sitnim detaljima koji, sklopljeni u cjelinu, pričaju epske priče.

Lik pred vodenicom uzmiče korak po korak, a na raskriljenim vratima kolibe, kao u nekom inverznom ogledalu, stoji njegova sjena s rukama oko vrata.

U sparnom, zagušljivom zraku kapljice vode na slici ne rashlađuju, naprotiv, donose vrelinu. Nagla provala dugo priželjkivane hladnoće iznenadila me, da sam zadrhtao. Prošla me jeza niz vrat, niz kralježnicu od gume i prste, kao kod lutke u izlogu. Ledeni drhtaj niz tijelo u snažnom je kontrastu s vratom i glavom, koji plamte. Stotinu igala mi se zabadaju u vrat, a dvije suprostavljene struje, led i vrelina, nastavljaju kao sveobuhvatna groznica kroz tijelo.

Na slici, sjena sa vrata zakorači prema muškarcu pred vodenicom, isprva polako, a onda se naglo obruši, stežući ga rukama od tekućeg mraka i stapajući se u jedno, jedino tijelo. Sve teže dišem, fascinirano zureći u tamu, nemoćan da odvratim pogled od vodenice i sjene koja proždire muškarca na slici. Kao da se brojni ubodi stršljena pretapaju u razdiruću bol u mozgu, u gušenje i muklo grlo, što ne uspijeva protisnuti krik.

Glas mi je bez zvuka, ne uspijeva pobjeći iz zatvorenog grla i usta. Prijeteća tama halapljivo guta liniju usana i konačno ih izbriše u grotesknoj grimasi. Oko mojeg vrata se dva para ruku konačno razdvoje kao leptiri nakon ljubavnog plesa i moje vlastite šake polako kliznu u krilo. Uzalud očekujem pomoć od šutljive domaćice, koja sjedi pod slikom. Ona ništa ne primjećuje. Nekako se čini da njezino disanje, kao šumni slap, dopire negdje iza mojeg uha. Kao da ne sjedi prekoputa, već je obavijena oko vrata svojeg gosta, svoje žrtve. Njezino se disanje omotava oko mene kao zmija, prije konačne kontrakcije, prije zadnjeg hropca žrtve.

Odjednom čujem lepet krila i struju zraka iznad sebe. Vodenica nas uvlači oboje kroz crvotočna vrata što se za nama zatvaraju. Praznu sobu konačno ispuni sparna ljetna večer i zrikavci s obližnjeg potoka. Sve je opet na starom mjestu i istom poretku stvari.

Sve, osim nas.





Leptirica (1973) * Part I * II * III * IV * V

srijeda , 15.10.2008. u 20:00

• Sfermentirano x 6 • Print • #

Magla

by Deniver Vukelić Korvin



U magli je sve nekako isto. Tek nezemaljska svjetla trepere lebdeći na pristojnoj udaljenosti od zemlje na otprilike poznatim mjestima gdje se nalaze objekti poznati po pamćenju u normalnim okolnostima. No jesu li to isti objekti? Je li ista ona pitoma zgrada pored koje prođeš nekoliko puta dnevno, tjedno ili mjesečno, ova sivo-crna neman, ova utvara s dva-tri svjetleća oka što emitiraju svoju demonsku svjetlost ravno u tebe, žmirkajući dok hodaš gustom maglom prekrivenim krajolikom.

U magli je sve nekako tužno… Nema eksplozije boja, sunca što prelazi poput egipatskog boga svojim profinjenim dugim prstima preko tamnozelenog lišća i gordog drveća i rascvalog stakla novog doba i ispucalog betona; što miluje lice putnika namjernika, tek prolaznika – nema one zvijezde na vrhuncu svog eonskog postojanja. Ne, nigdje nema sunca.

Nema niti one sumračne svjetlosti, kad se podvajaju nebo i zemlja, noć i dan bivaju bratom i sestrom, kao blizanci; dopola slični, a opet različiti, nekom čudnovatom dvojnom paradoksalnošću. Nema ni tog sumraka, tanke crte između mraka i svjetla koje bajkovitom igrom zavodi vid gledača i nagoni ga na zablude pustinjskog žednika.

Samo magla. Njen pravi lik uzdignut u svome sivom, uzibalom plaštu moći što rijeci ispija razum bajanjem stepske čarobnice i tok joj se više ne čuje ni iz blizine, kad već znaš da bi trebala biti tu, velika i brza, silna poput arterije nekog diva. Jedini zvuk je tek korak vlastitih nogu – u travi, u pijesku, po šljunku. A um se poigrava… Svaki zvuk je dvostruk. Vlastiti dah postaje tuđi, tik za vratom, sapi pomahnitalog ubojice s velikim nožem, crvenim očima i osmijehom psihopata. Ne… Ili Crnom Sjenkom koja ti zna ime, a ti joj imena ne znaš i u vlasti ćeš joj biti; osuđen na vječnost, poput onog Holandeza, lutati s njom dovijeka i gledati svijet živih samo kroz maglu, bez mogućnosti prelaska granice. Ikada…. Više…

Strah.

Sa strahom kao da sve počinje, kao da iz njega sve izvire, izranjaju zidovi nebu pod oblake, niču crte i granice, taj prvotni osjećaj gubitka cjelovitog Sebe, odvojenost od prirode sviju stvari, kada počinješ dijeliti očitovanje na Ja i na Ti, na Mi, na Vi ovdje i Oni tamo prijeko… pa onda upadneš u beskrajnu djeljivost kreacije, izobličuješ se u razne oblike, mijenjaš oblike kao u dvorani iskrivljenih ogledala. Razbijaš ih redom. Krvariš ruke. Okrećeš dlanove prema gore. Kao žrtvu. I ostaješ sam. Strah ti je posljednji suputnik. Onaj beskrajno odani.

Svakakve misli nagone te kroz prostor dok tek po sjećanju nazireš stvarnost u daljini i znaš da krivi korak može promijeniti Put i osjećaš se slabim sve dok se ne smiriš jer meta si bogovima i prevrtljivoj sudbini.

Dođeš do mosta. Na njemu – nikog. Pod njim – pobješnjela rijeka.
Oko tebe – beskrajna praznina sivila. I onda iz nje, iz te maglene kaskade, lik žene – ni stare ni mlade, ni lijepe ni ružne. I polako, gledajući te blagim očima odmjeri tvoj lik. Strah ti jače zakuca u grudima. A onda se smiri. Blagost emanira iz nje poput prapočela, ispreda ti priču o tvome sada, o tvome strahu, o ovoj noći…… I ti znaš da stvari više neće biti istim kakve su bile. Znaš to jedno ime što lebdi u magli oko nje – Mokoš. Nudi ti pramen vune. Kao zalog da se sjetiš jednom tko si. Da nađeš put, ako se poželiš vratiti.

No tko se usuđuje makar misliti o povratku…I ti opet ostaješ sam.
Strah ponovno zapinje u grlo. Jesi li lud? Je li ovo stvarno ili san? Privid? Možda već smrt i zidovi Hada? Pitanja se množe u geometrijskom nizu u tim grčevitim, sitnim isječcima vremena koji ti protiču kao vječnost, dok u magli stojiš nasred mosta koji ne vodi nikuda. A oko tebe ništa.

S leđa dodir. Prsti nježno miluju kosu. Zatvaraš oči. Glas majke. Čuješ šapat:

– Ja sam Džizdilelija, čuvarica djetinjstva. Sjećaš li se života u kome se još nisi bojao? Dok je svijet bio veliko igralište, a smrt samo neznan pojam starih ljudi koji vonjaju na strah i bolest? Sjećaš li se? I sunca i kocaka i velikih mitova i još većih planova? Sjećaš li se ljubavi? I sreće, sjećaš li se? – okreneš se, a tamo lice tvoje majke u prikazi od zlata u svijetu bez boja. I ne bude te strah. Kao pod krilom anđela čuvara.

San ti dolazi na oči. Ali glas nježno nastavlja:
– Idem. To je samo jučer. To je bilo. Tvoja topla sjećanja na sigurnost i na dom. Što će biti, biraš sam. Ili bira sudbina. Uvijek postoje izbori, čovjeku nepoznati, sve dok ne odabere jednog od njih – govori dok se rasplinjuje. Ostaju osmijeh i toplina u grlu, a onda opet strah. Sveprisutni strah. Od magle, od nepoznatog.

To sivilo počinje kovitlati u oluji. Postaje golema siva rupa u kojoj se gubi svako ja, svaka misao. Ostaje samo krik. No i on kao da je već odavno izgubljen, kao da nije tvoj, kao da su ga mnogi prije tebe ispustili u prostor, odjeljuje prostor na gore i na dolje… A između – golema samoća. Crno.

Odjednom crno. U fazama. Malo tu, malo tamo, malo u meni… i ispred mene. Crni, kožni kaput, svilom opleten. I crna, duga kosa. I dugi, dugi crni nokti na porculanskim rukama. Lice lutke, lice boginje, lice smrti. Najljepše od sviju lica. Crne oči, crne usne. Ledena put stepske mećave. Osmijeh i sjajni dugi zubi, blještavi zubi. Pomislih: vampiri ne postoje, ili…?

– Dječače – reče – Previše čitaš romane. Moje ime je Morana. Ja sam tvoja budućnost. Ja sam tvoja ljubav. Ja sam tvoje svjetlo i tvoje odsustvo straha. Tvoje Sve. Tvoj Put. Pruži mi ruku i budi onaj koji jesi. Budi moć. Budi zauvijek.

A onda se smiriš. Zaljubiš. I prepustiš. Shvatiš. I prepustiš magli. Shvatiš da o stanju uma ovisi jesi li onaj koji lovi ili tek plijen koji preživljava samo po varljivoj sreći. Da te ništa ne može zauzdati ni obuzdati. Sjetiš se praiskonskog sebe. Zadržiš dah. Pod prstima osjetiš pucketanje snage. Preuzmeš kretnje od mačke. Neke velike. Neke crne. Neke opasne. Razlije ti se škrti smiješak licem i osjetiš radost. Kao da si iznova rođen. Kao da si trenutak prije bio ličinka koju je svaka prirodna pod bogom nedaća mogla slomiti, uništiti i otpuhnuti u prah prahu, pepeo pepelu; a sad si raširio svoja jaka, kožna, opnasta krila i izjurio kroz ovaj svestalno sivi obris, ne poput nejaka leptira, nego moćna zmaja s umom vuka i pokretima velike mačke. Spoj oblika u jednome, šamanski vrhunac nagualske svijesti. Jedno. Evolucija. Ono što je bilo potrebno – dogodilo se.

I magla više nije strana. Ona postaje topla postelja u kojoj se kriješ, kojom se štitiš i omataš, iz koje se budiš, izlaziš i kojoj se želiš vratiti. I taj hladni zimski zrak, samo je povjetarac koji ti opliće raspuštenu kosu. Civilizacija gubi svoj smisao. Ti govoriš jezikom prirode. Jezikom iskona. I njemu se vraćaš. U primarno jaje stvaranja. I više ne želiš van. Zvonko se smiješ blijedom sjećanju na strah koji si osjećao nekoć, sad već u neko davno doba, dok si bio malen i običan, i bojao se magle, svoje sestre, svoje majke, svoje ljubavnice. Odlaziš dublje, postaješ Ona, postaješ Crna Sjenka koje si se bojao s početka. I samo ti znaš svoje Ime i nitko drugi osim tebe i Boga, ili žene koja je Bog ili Boga koji je žena, ona koja daje i prima, oduzima jednako rukom lijepom poput noći. I nitko drugi ne vlada više tobom i tako je lijepo biti ti. Most se urušava. Oluja podiže. Tvoje magleno biće od tame i vode ra sipa se uz grleni smijeh dok grleći skute svoje jedine ljubavi rasteš kao planina. Podižete se od tla i širite na sve strane svijeta. Ti više nisi sam. Ti više nemaš straha. Ti si iskon. Tvoje ime je…



“ Deniver Vukelić Korvin (1980.) završava studij kroatistike i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i prozu. Objavljivao je u časopisima "Tragovi", "Balkan Express", "RE", "Ka/OS", "Grifon" i drugima. Urednik je časopisa "Grifon", jedinog hrvatskog časopisa za srednjovjekovnu kulturu, oživljenu povijest i fantasy. Živi i radi u Zagrebu kao lektor.




Runaway prince by ~amorfia on deviantART

nedjelja , 12.10.2008. u 07:00

• Sfermentirano x 4 • Print • #

Ptica Zhi You Sheng

by Damir Janković



Pesc (Pečuh) 1994. Mađarska. U hladno listopadsko jutro, proslavljeni prodavač kineskih košulja "na malo", Ukrajinac Aleksej Maroz i ja, dakle, pođosmo 'puž – vlakom' za Peštansko predgrađe Kelenfold.

Bješe ovo posve neuobičajeni poslovni izlet, jer smo tjedno uobičavali putovati autom samo na dva mjesta; na Novak platz u Lehel ulici prepunoj napušenih potomaka naroda Han, ili na duguljasti kolodvorski vašar uz Kobanya ulicu, gdje bi nas zaštitarski glavobrijanci na ulazu znali najstrože pregledavati i gdje bi me svaki hrabriji romski dječačić pokušavao orobiti, i to sa leđa, dok sam kupovao audio kasete sa arhaičnom čergarskom glazbom gitara, mandolina i szajbogos-čupova.(Onu promuklu porodicu Horvat iz Nagyecsedi Fekete Szemek-a1 čija se glazba super složi uz tri godine staru butelju crnog Villany Zweigelta). No ovaj put pođosmo u Kelenfold potražiti malo skriveniju veleprodaju nekvalitetnog kineskog vešeraja. Naš je, naime, zajednički vašarski prijatelj Ho imao tamo brata i oca što su radili u skladištu veleprodaje. Dobro. Vlak se vukao kao ranjena gusjenica. Krajolici. Ravnice. Pojavila se čak i koja zrakica sunca.

- Mađari nisu u pravu - bunio se Alex Maroz (a ja sam klimao glavom kao posrnuli Punch2) – samo zajebavaju! Marozi ne potječu od Marozova; taj je izdao roditelje Staljinu, pa su ih skratili za glavu, a moji su direktni potomci Marozenka, slavnog kozačkog vojskovođe. A komunisti su izbacili ono "enko". To ti je velika razlika, Šekspir, velika!

Ukrajinci me prozvaše imenom slavnog književnika zbog plave šilterice na čijoj se prednjici žutjela reklama ribolovne firme - Shakespeare. Evo je, nasađene na okruglu glavu, mašem njome po bifeu vlaka, pa se nasmijem, onako odbojno i oholo kao to čine naše Hrvatice kada ih pokušaš osvojiti i kažem samo; „Znam!“ (a ne znam). Vlak se sporo taljigao ravnicom. Dvije breskvine palinke učiniše svoje. Zaspali smo. Usnih palčića plavetnoga perja.

Dan prije, moj uvijek nasmiješeni kineski frend Ho - koji inače izvrsno pravi, kako on sam kaže: najukusniji saft od pilećih nogica u cijelom Šangaju - na čudnom me galimatijasu engleskog i mađarskog zamolio da mu pozdravim brata i oca… i uručim dva pisma. Jedno duže, i drugo dvorečenično - hijeroglife.

Pristao sam. Kad je Ho u pitanju, uvijek pristanem. Tom čovjeku, ni sam ne znam zašto, jednostavno ne znam reći – ne!; makar me sve, kao i mnogo puta do sada kada je on u pitanju, neki skriveni dio mene upozoravao da ću, kad-tad, gorko zažaliti.

Vlak je konačno stigao. Naše su se švercerske torbe, čak i posve prazne činile strašno teškim dok smo se Etele ulicom probijali kroz gužvu tražeći Ildiko plac. Kako će biti s punim tovarom, nismo se usudili smjeli niti pomisliti. Konačno pronađosmo tekstilni Eldorado. Veleprodaja zaista bijaše ogromna; mogli smo na licu mjesta naručiti i odmah dobiti, recimo, dvije tone košulja i pola tone ženskih gaćica, uz dvjestotinjak kila tangi. Motalo se tu desetak žutih, a ja sam se raspitivao za Hoovog brata i oca Wua. Brat mu nije tu, rekla je prešminkana kineskinja kojoj nisam mogao odrediti godine, ali ide ona po starog. I dok sam na dlanu isprobavao kineske kuglice i čekao da napokon uručim one papire, Aleksej je opsjednuto kopao po divovskoj korpi sa zimskim jaknama. Napokon je izbirao pernatu bordo, pa se u njoj producirao pred zrcalom.

Kada nam je Hoov otac prišao, torbe smo odavno napunili. Sijedi starac. Ta mršava mongolska brada dobrano je kvarila dobni prosjek mlađih prodavača. Pružio sam mu pisma, a on se uljudno zahvalio. Ispalo je da prilično barata hungaro-engleskim miksom. Pričali smo.

Vješto ubacih Chuang Tzea i san o leptiru. To uvijek pali. Stari se raspričao. Cijela je porodica iz neke provincije, ali žive u Šangaju. Upitah ga za godine: - Šezdeset? Paa, čovječe, što radite tu?

- Moj boravak ovdje nije slučajan. Sin upravo sada zove Šangaj. Mora pitati ženu da li su oni već primili novac. Moja je unuka Li Wei bolesna, a lijekovi su skupi. Zar mislite da mi u Kini ne moramo potplaćivati činovnike i liječnike. I to kako samo! Osobno... savršeno mi je svejedno na kojem se dijelu Planeta upravo nalazim.

Nisam mislio da bi me moje potonje pitanje moglo baciti u nezgodan položaj. Neugodnu i srećom vrlo kratku tišinu, prekinuo je on sam pruživši mi fasciklu. Rekao je da je učinio sve preslike lažnih računa za Hoovog knjigovođu. Zatim je, izvadivši iz džepa ceduljicu s onim hijeroglifskim pismom koje sa mu nosio, dodao:

- Ho vas zacijelo voli, inače sumnjam da bi ovo napisao! Pričekajte moment!

Stari se izgubio. Aleksej je filao čak četiri torbe. Kako sve to pohlepni Ukrajinac misli ponijeti, ne znam. U stvari… da, znam; uz svoje, teglit ću i njegovu torbu.
Wu se vratio.
- Evo… tu je! - rekao je držeći pri tome pokrivenu mandarinsku krletku, ne veću od kape crvenkapice - Poklon za vas! Ptica Zi.. po želji moga sina!
- Poklon za mene!? - iznenadih se
- Da, moj je sin napisao na ceduljicu kako vam želi pokloniti tu pticu…pjevača u svitanje!

Vjerojatno sam tada učinio onu bedasto osmjehujuću facu djeteta koje prima poklone na rođendanu. Istina, u stanu u Pečuhu nisam držao nikakvog ljubimca. Imali smo Tibora Ojandeka (mačak), ali ga je sestra preselila u Osijek. Ostali smo samo škripavi kazetofon i ja. A sada ptica.

- Zi You Sheng je posebna ptičica - reče Wu – Rijetka vrsta. Gaje je mudraci u samotnim manastirima šumovitih planina Qin Ling. Vidite, danju spava, ne pjeva gotovo nikada… hm, ponekad samo… vrlo rano…s prvom zrakom sunca… zapjeva kratko i gotovo nečujno, ali je njen pjev ljepši od pjeva tisuću mandarinskih slavuja. Redovnici to zovu Pjevom Tišine. I nije zahtjevna. Ali, ne skidati veo, molim vas. Učinite to tek u sobi. Na toplom. I neka soba ne bude odveć svijetla.

Rekao sam mu kako sam nemalo i ugodno zatečen poklonom i da mi sve ovo liči na remake početka filma o Gremlinima. Ptica koja samo pjeva u zoru, i to ponekad. Bajkovito, nije li?

Zahvalih;- Xie- i primih je u ruke. Mala mandarinska krletka kupolastog oblika s kukom na vrhu bješe laka kao perce. Sva od tankog glačanog, pa lijepljenog bambusa, dražesna je stvarčica bila pokrivena posebnim, za nju krojenim crvenim baršunom čiji su rub krasile zlaćaste resice.

Sad smo već zaista morali krenuti na vlak. Aleksej me nervozno požurivao. Provirio sam i vidjeh ju u tom mraku na tren. Šćućurila se na komadu drveta. Zahvalio sam na nesvakidašnjem poklonu, a stari mi je ugurao nekakav papirić u džep.

- Neka Vam ovo netko prevede. Lakše ćete razumjeti. Čuvajte pticu i neka duh bude s vama!
Oooo, trebalo nam je još toliko bicepsa i tricepsa za torbe, a i dobre volje za povratak. Pripazih na fasciklu i krletku i nekako smo se uspjeli utrpati u vlak, a sve to vrijeme Ukrajinac je bio izvanredno dosadan glede ptice. Daj da vidim, što je to!? Ruke sebi, Kijevska mafijo!!! Čuo si što je Stari rekao? Ne i ne. Fino, dođeš sutra s večeri do mene, s pivom i onom audio kasetom najnovijeg Rozembauma3, pa ćemo imati svečano otvaranje. I tako smo se dokotrljali do Pečuha. Krletku ostavih u mraku spavaće sobe. Imao sam tada trosobni stan na Kert-varoši; Kamilla ulica (bez previše prometa). Vašar bijaše na dohvat ruke, a stan bolji od onog jednosobnog na Trgu Slobode gdje se sve treslo od prometa. Bingo! Ptica će imati potpuni mir. Sipao sam vodu u čep odavno popijenog Napoleona i izmrvio nešto kruha. Zatvorski objed za ptičicu. S mukom sam otvorio vratašca, ne skidajući pri tome zastor. Sigurno se probudila, ali riješih je sada ne dirati.

Sutradan sam radio na Vašaru.
Vijesti su bile loše. Ispalo je da je Ho zbrisao u Rumunjsku. Tako mi je njegov prvi susjed i prijatelj Naočarko Zhung rekao. I još je rekao da njemu predam preslike za knjigovodstvo, a Ho me pozdravlja i nada se da sam dobio krletku kao oproštajni poklon. Čudno. Pticu ne spominje. Pomislio sam da je sve to ipak neka mučkica svojstvena Kinezima. I bila je, poslije se ispostavilo; nešto oko poreza.

Ali Naočarko Zhung je rekao: - Ho se misli vratiti... Ali ne kao Ho! Ljudi poput njega uvijek se vraćaju. S novim ispravama, imenima, svakako. Eto, to su ti Kinezi… čas ih vidiš, čas ne!
Aleksej je naravno, zaboravio na pticu. Nije dolazio. Pio je negdje sa Olegom i Serjožom. Sto posto. A ja sam se spremao za svečani čin. Došlo je i to vrijeme. Konačno, ptica Zi je već dva dana samo moja. Ušao sam u sobu i polako povukao crveni baršun... Jaj!!! Nigdje prave ptice. Ono što jučer vidjeh još u Pešti bješe samo smeđa ptičica-igračkica od pliša. A to što sam sanjao kako je ona mali palčić, magijski plav kao prsno perje jezerskog vodomara? Kinezi…
Kakvi cirkusanti!

Razočaran, zamolih sutradan Zhunga da mi prevede hijeroglife staroga Wua. Naočarko je, ne trepnuvši, naglas pročitao:
- Ptica Zi nikada ne leti sama. Čeka Tvoju pticu da bi opet bile skupa. Prije toga će umilno pjevati pozivajući. U potpisu: Legenda o Zi You Sheng

O, kako sam bio glup. Stari me Wu nije prevario. Ipak, ne bijaše sve tek puka šala. Prava Ptica Zi bila je tamo sve vrijeme, samo ja to nisam znao vidjeti. Njoj je bilo savršeno svejedno da li je u krletci ili izvan nje. Sloboda je sada i ovdje, nevidljiva, kao i ptica Zi. Na čudesan, neobjašnjiv način može u isto vrijeme biti i u kavezu i izvan, i to ne samo na dva mjesta, nego i posvuda oko nas.

Nego, što li ću ja sa Slobodom? Mogu li se nositi s njom? No to nije bila starčeva briga. Recitirao sam mu Chuang Tzea, pa je računao da ću razumjeti. Dvije krletke i dvije ptice u sobi, no samo moja ptica bijaše uistinu zatvorena… Izgubljena između redaka pričice o ptici Zi, zbunjena labirintom zrcalnih alegorija. Nije li joj starčev poklon trebao dati smjer? Nijemi, kameni znak pored puta. Pjev tišine ptice Zi povest će je dahom Zmaja kad za to dođe vrijeme.

I evo, prošlo je dvanaestak godina. Izbjeglički Salamander sudbine ugrizao se za rep. Poslije kiše uvijek dolazi sunce, kaže poslovica, iako znam; kiša će biti još mnogo.
Vratio sam se u doma u Hrvatsku.

A Aleksej?
Čujem kako je uspio. Čak je otvorio podružnicu svoje mađarske tvrtke u Sesvetskom Kraljevcu.

Ja?
Imitiram Li Tai Poa.4 Čamac i ribolov više no ikad. A na starom, očuvanom bakinom ormaru koji tako opojno miriše na početak prošlog stoljeća, a kojeg sam preselio u moju sobu, još uvijek stoji krletka od bambusa. Ne pomjeram ju. I kada prve zrake čistog jutarnjeg sunca obasjaju sobu, meni se uvijek učini da čujem nekakav zvuk. To ptica Zi You Sheng poziva moju pticu, Onu zaista zarobljenu u krletci, poziva ju na čaroban let, poziva pjevom tišine, kako je rekao stari Wu "ljepšim od pjeva tisuću mandarinskih slavuja".



___________________________________

1 Punch... i Judy. Slavne lutke srednjovjekovnih pučkih igrokaza u Engleskoj.
2 Nagyecsedi Fekete Szemek, jedan od poznatijih Romskih sastava. Izvode arhaičnu (čergarsku ) romsku glazbu.
3 Rozembaum, Aleksander. Pored Visockog, Okudžave, Aleksandar je Rozembaum kult; ne samo veliki ruski perfomer već i planetarno poznat izvođač. Sluša se podjednako u Japanu, Kini i USA. Židov je. Zahvaljujući pjesmama koje su postale prave male himne, u Izraelu je postao legendom za života.
4 Li Tai Po, legenda kaže da je pijan od vina umro u čamcu.



“ Damir Janković, piše poeziju i prozu, sklada, privatno podučava i svira klasičnu i flamenco gitaru (http://www.guitar-rumba.com). Ima malu firmicu, servis za knjigovodstvo, izrađuje WEB stranice.

petak , 10.10.2008. u 20:00

• Sfermentirano x 1 • Print • #

Pakao

by Dorta Jagić


U subotu poslijepodne sišla sam nad pakao. U tijelu.
Umjesto obiteljske vikend šetnje do Medvedgrada i natrag, hopla ravno u rupu.
Ideja je bila posjetiti prijatelja koji tamo i formalno pati. Na povratku prošetati mirisnim parkom te znamenite institucije. Zašto ne. Nisam ni prva ni jedina. Već su dolje bile na zadatku tolike svete cure, Tereza, Hildegarda, Katarina, Agneza...

Nad Zagrebom je sunčano i ne previše svježe za kasnu jesen. Bože, kako tek kretanje godi tijelu poslije dobrog ručka! Ali nisam se ja zamarala kuhanjem, ostala nam je mamina sarma od jučer. Naše je subotnje prejedanje prošlo u očekivanoj tišini, samo je tetka diskretno podrigivala i zalijevala zalogaje pelinkovcem, za probavu. Odmah po brisanju zamusanih usta svi su izmigoljili na terasu; stari je sa zadovoljnim grčem na licu popravljao stolice, Ivan je igrao nogomet sa zidom. Nitko se nije sjetio razbiti televizor.

U susjedstvu se kao i uvijek netko ženio, netko je sadio, a netko gradio. Baš kao i u doba Noe. Sve dok se nije zbilo ono s kišom.

Samo sam se ja u kupaoni pripremala za silazak nad pakao. Što da obučem? Sivi kostim?
Ne, nikako ne bih smjela pretjerati s dotjerivanjem. Zapravo sam već kasnila na dogovor s Hrvojem, koji me čekao na autobusnoj stanici. Moj je Hrvać u lokalni metafizički ćorsokak slazio u više navrata i navodno dobro poznaje teren.

U vožnji smo raspravljali o vječnoj sudbini nekrštene djece i Eskima; na trenutke toliko zaneseno da smo zaboravili poništiti kartu. Nad pakao smo sišli na trećoj stanici.

Dok smo šutke vijugali stazom kroz mračni drvored prema lijevom krilu žute zgrade sve nas je žarče pekla savjest. Koji nevini šverceri! A onda je u strogoj studeni perivoja i ta vatrica zgasla. Nabrzak se pomolivši zakoračili smo u smrdljivo predvorje zgrade. Prazno. Zar baš ni mrtve duše? Zaustavili smo dah u osluškivanju. Prvo ništa, a onda smiješna lupa naših srca, na čiju se upornu buku napokon odazvalo zveckanje ključeva i drvenih klompi. Koraci Nečastivog? Hrvoje bi trebao poznavati taj zvuk. Ali on se odjednom okrenuo leđima i usčeprkao po mobitelu. Ipak, kasno je da zbrišemo. Masivna vrata zatvorenog muškog odjela su se otvorila i u uzani nas je hodnik uvela neka bijela kuta s umornim licem koje nas nije pitalo ni koga ni što trebamo. Pogledom smo potražili našega paćenika Krešu.

Ali prije Kreše ugledali smo njega. Sliku i priliku Roga pod nebesima. Sjedio je mirno na maloj stolici nasađenoj na prag dnevnog boravka piljeći u nas kao da nas očekuje dvjesto godina. Kao skulptura od crne soli. Jedva da je disao.

Iza oba su njegova uha prema nebu stršale dvije pažljivo zataknute cigarete. Tanašni rogovi. Bijeli je papir tvorio kontrast sa zemljanim licem i izbrijanom ćelom koja je sjala na nas tamnom svjetlošću. Ispod desnog oka utetovirane tri crvene suze. Izduženo, mudro lice, staračke, rafinirane usne bez boje. Taj je sigurno mogao pišati na usta! Rikati na pupak!

Iza leđa te crne hidre klatili su se zelenkasti fragmenti mekih tijela bolesnika skupljenih pred televizorom. Nazirala se tupost beskrvnih profila, spušteni nosevi, otekle ruke s dogorjelim čikovima, dio debele noge u papučama. I tromo mumljanje psovki u velovima dima. Postalo je jasno da naši gube 2:0 od Manchestera. Nekolicina nogu klizila je hipnotično oko stolova.

Blagavaonica za trnovu krunu.

Lijepi se rogonja mogao zvati samo Igor. Bio je mlad, dvadeset i koja, vjerojatno neškolovani fakin iz Sopota. Promatrala sam to lice i tek u njemu ušla u utrobu ove uklete zgrade. Prijetila nam je. Njegove su zgusnute zjenice govorile ne ulazite. Ovdje ja čuvam. Oštar, oštar pas.

U strahu sam zamišljala vrtoglavu dubinu Igorova glasa. Zvuk koji rastapa bijele uši u crne. Mišićave ruke je držao čvrsto prepletene u krilu. Crna majica kratkih rukava s pentagramom. Podlaktice gusto išarane tetovažama žena i zmajeva. Nakašljao se i pljunuo zelenu sluz na pod pred naše noge.

Trebalo je cijelo stoljeće da se ohrabrimo, pa da tog čuvara praga Hrvoje napokon upita za Krešu, donijeli smo mu banane i neki kršćanski časopis. Nakesio se i zanijekao kažiprstom, a onda smo mu prestali biti zanimljivi pa je ustao i krenuo prema velikoj bijeloj kuti na ulaznim vratima. Od potiljka do pola leđa zavodila nas je tetovaža debele crne pletenice.

Pletenica je bila šećer na kraju, ispala mi je vrećica s bananama. A onda da se dogodilo ono što se u svakom paklu događa. Goljava istina. Ogulila sam bananu i skoro zaplakala.

Unjkavim, monotonim glasom tupog od psihofarmaka mladić je zamolio doktora da ga pusti bar na tri minute van u park. Kuta ga nije ni pogledala. Demonstracija moći. Poželjela sam ga zagrliti i skriti zauvjek od kute! Ponovio je molbu još uškopljenijim glasom i tek sam onda spustila pogled na njegove noge. Nosio je donji dio iscufane bolničke piđame. Na premalim stopalima za muškarca nosio je bijele sportske čarape i babske papuče.

Tko zna zašto, Hrvoje me pogledao s osmjehom svetog Juraja koji probada zmaja.
- Aha, mica-maca.

Nakašljala sam se i pokušala u boravak viknuti nešto o Božjoj ljubavi, ali naši su poveli 3:2.
Na porti su nam rekli da je naš Krešo pušten gore na zemlju prošli tjedan. Kuta je dugo gledala za nama. A kada će Igora pustiti?

Požurili smo prema stanici stazom kroz mrke hrastove, spuštao se sumrak.



“ Dorta Jagić, je rođena u Sinju 1974. Osim poezije piše i objavljuje eseje, dramske tekstove i kratke priče (nagrade časopisa Vijenac i Večernji list). Dosada objavila zbirke pjesama Plahta preko glave, (1999.) nagrada Goran za mlade pjesnike, Thamagochi mi je umro na rukama, (2001.) Đavo i usidjelica (2003.) te Kvadratura duge (2007). Uvrštena je u brojne pjesničke antologije, a pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, poljski, rumunjski, mađarski, makedonski i slovenski jezik. Prošle godine dobitnica nagrade "Balkan Grand Prize for Poetry" na međunarodnom festivalu u Rumunjskoj. Kazališna je pedagoginja i redateljica u studentskim kazališnim grupama u Zagrebu.






Katsuhiro Otomo: Memories - Magnetic Rose * Part I * II * III * IV * V

srijeda , 08.10.2008. u 11:30

• Sfermentirano x 8 • Print • #

Silent Spark

by Nataša Skazlić



Tada, kada se prešućeno dogodilo, prodala sam ono malo što sam imala i kupila automobil u kojem je moguće živjeti. Odličan je, još mi se ni jednom nije pokvario, iako ga ne servisiram baš redovito, ali ipak ima problem koji nijedan mehaničar do sad nije uspio riješiti: veličina i izgled mu se mijenjaju, nekad je velik poput Winebaga, a nekad izgleda kao dječji automobilčić iz prodajnih centara, ali bez košarice za namirnice. Uglavnom je lijep, brinem o njemu, no njegova mi hirovitost odvlači pažnju od ljepote, pa ga znam i ne voljeti. Recimo: budim se u rano jutro, sunce se rasipa po prostranom Winebagu, ispijam kavu, jedem vruća peciva, čitam. Čim se osjetim razbuđenom, krećem na široku autocestu; ljuljuškam se na debelom, mekom sjedalu, u cd-playeru Dylan, sunce mi je za leđima, ne smeta. Baš u trenutku kad osjetim usamljenost, pojavi se autostoper i, dodirnem li kočnicu u želji da stanem, taj se hiroviti automobil smanji; kao u crtanom filmu odskoči od ceste, prevrne se u zraku i meko sleti na asfalt. Sad sjedim u jednosjedu; udoban je i lijep, brz je i obložen stotinama pretinaca zračnih jastuka u bojama počev od vanilije, preko maslinaste, pa sve do duboko zelene . Prolazim pored onog stopera koji me u čudu gleda, sliježem ramenima i smijem se. Što mogu? Navikla sam.

Dugo se već pitam ima li načina da ga prevarim – automobil, ne stopera. Ne nalazim odgovor, ali za ovakvih sunčanih dana ne gubim vjeru; odatle osmijeh osupnutom stoperu. Ne brinem zbog njega, naići će već netko. Ipak, u danima kad je crno nebo blizu, kad poljima divljaju pijavice i padaju ledene kocke, postajem ljuta, jer stoperi, nakon što su već odložili kartonski natpis i podigli teški ruksak na ramena, pa ponekad čak i krenuli prema zamišljenom zaustavnom mjestu, izgledaju iznenađeno, tužno, ljuto ..., nekad i viču nešto. Tad sliježem ramenima, skidam ruke s upravljača, podižem ih u nemoći, odmahujem glavom, zatim udaram pesnicama i pod tim udarcima putanja automobilčića se mijenja, grabim volan toliko čvrsto da mi zglobovi bijele, isključujem muziku, psujem.

Obišla sam oko četvrtinu Zemlje. Bilo je tu serpentina, dugih vožnji uz pješčane plaže, planinskih cesta rezeviranih za vuču balvana, cik-cak dionica, uzbrdica u prvoj i nizbrdica pod kočnicom.
Umalo zaboravih reći: da, susrećem i druge automobile; pretječu me ili ja pretječem njih, nekad vozim dugo iza nekoga ili ga vučem za sobom, ali gotovo nikad ne vozimo paralelno, osim u onim kratkim mimoilaženjima, no danas se dogodilo nešto što do sad još nisam doživjela.

Okolica Duranga, USA, Colorado. Ljeto je na izdisaju i pokušavam se domoći toplijih krajeva sad kad zima dolazi. Trebam još proći Novi Meksiko, pa preko Arizone u Kaliforniju.
Neuobičajeno dugo sam se zadržala u tom gradu. Vallecito Lake - jezero s ljubičastim odsjajima, Latin Jazz Festival, škola kuhanja – jer Durango je grad s najvećim brojem restorana po stanovniku u čitavoj Americi – slobodno penjanje s čudesnim vidicima i najzad, kongres o toleranciji s mnoštvom pametnih i srdačnih govornika. Danima sam se hrvala s mišlju da prezimim u Blue Lake Ranchu; pogledajte to mjesto – http://www.bluelakeranch.com/ – i sve će vam biti jasnije.

Vlasnik pansiona drag je i intrigantan čovjek. Zove se Silent Spark. Proveli smo mnoge tihe i pričljive sate zajedno, obilazili okolicu, naširoko lamentirali o životu i svijetu, uključila sam se i u pravljenje pekmeza, podijelivši svoja iskustva s dobrohotnim Silentom .... Uzalud. Znala sam da moram dalje; nešto u izrazu lica mog domaćina govorilo je da postoji tajna, nešto što se ne smije zanemariti. Nisam pitala. Ponekad ne treba ništa reći. Riječi pritišću, riječi su neprijatelji i rađaju neprijateljstvo tamo gdje netko odabire tišinu, a ja želim ostati prijatelj.

Rastanak je bio mučaljiv, ali lijep. Da sam znala tajnu, bio bi zasigurno topliji, ali povjerenje koje nas je vezalo kroz te mjesece ipak nije dozvolilo da postane neugodan, ne, nimalo.

Put od Duranga prema Farmingtonu strm je i neugodan za vožnju. Ne pomičem nogu s kočnice. Serpentine pod oštrim kutom ne dozvoljavaju razgledanje krajolika, no vrlo brzo postaje mi je jasno da netko vozi paralelno. Moj Winebago Itasca iz 1985. hrabro se nosi s izazovom, ali uz njega sad, u okret kotača, klizi isti takav. U kratkom isječku ugledam Sparka za upravljačem. Onako miran izgleda kao da i ne zna gdje je, kao da se ne plaši da bi netko mogao naletjeti iz suprotnog pravca. Brinula sam neko vrijeme, ali me umirila spoznaja da je on ovdje domaći i da zasigurno zna što radi. Na 35-om kilometru ceste na trenutak smo se gotovo dotaknuli i naši su se automobili istovremeno, kao igračke, prevrnuli u zraku i pretvorili u električne automobile kakve je moguće vidjeti samo u lunaparku. U tom metežu nisam dospjela pogledati njegovo lice, gledala sam cestu i pratila ponovnu transformaciju u Winebaga. Dakako, bila je to dvostruka transformacija.

Vozim dalje. Vrijeme se razvlači. Na karti je pisalo da do autoceste ima svega 50-ak kilometara, a mi smo još na 35-om, kao da stojimo. Povremeno me guši strah. Čini se kao da se nikad nećemo pomaknuti s tog mjesta. Još smo tu. Dodajem gas i stičem stanovitu prednost, ali misli mi ostaju iza. Ne mogu si dozvoliti pogled u retrovizor. Iznova usporavam iako znam koliko to može biti opasno. Priželjkujem ravnicu, sama ili u društvu s tajnovitim Silentom. Kažu da autocesta klizi uz široku i mirnu rijeku Animas. Tješi me misao da on zna što radi, da će me pustiti da odem ili odvesti u nizinu. Uzdam se u njegovu dobrohotnost. Možda me ovom suludom vožnjom štiti od nečega meni nepoznatog. Šutim i vozim. Mrači se s juga, sipi kiša, vidim sve slabije, duga svjetla samo odmažu reflektirajući dva Winebaga u svakoj od milijun kapi. Na neodređeno ću vrijeme prekinuti ovo izlaganje, jer gubi smisao. Sve je isto i traje, iako bi radoznalog slušatelja mogao razveseliti snimljeni rasplet, iznova ću uključit diktafon tek kad se dogodi nešto novo.
Ah da, želim da me kremiraju ukoliko ... ako se ćudljivi Winebago u tom trenutku ne transformira u čvrsto začavlani lijes ...

...

Iako je lokalna policijska stanica, u maniri svima nam poznatoj, objavila da je uzrok nesreće suluda paralelna vožnja dva na vlas ista motor-homea, nisu nam ničim dali naslutiti što se dogodilo s tijelima. Nas nisu konzultirali, kao što to nikada ne čine. Povodom prijema Silenta i Betty Spark (ne mogu prešutjeti da je draga Betty imala krasnu bijelu haljinu) u našu zajednicu, glasnogovornik Quay svoj je nadahnuti govor završio riječima: Kao i uvijek, nas se to ne tiče. Neka tajne ostanu tajne.



“ Nataša Skazlić, rođena je 1965. i kaže da smo ljudi od papirmašea, plastični odljevi na koje od prvog dana lijepe sloj po sloj novinskog papira sa vijestima, crnim kronikama i dijetama. Čine nam što hoće, premazuju nas ljepilom, pa opet iznova. Lik nam se mijenja svakim pogledom. Tko smo? Nismo. Oni smo.

srijeda , 01.10.2008. u 21:47

• Sfermentirano x 3 • Print • #

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Travanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (6)
Studeni 2008 (5)
Listopad 2008 (10)
Rujan 2008 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?