by Nataša Skazlić
Tada, kada se prešućeno dogodilo, prodala sam ono malo što sam imala i kupila automobil u kojem je moguće živjeti. Odličan je, još mi se ni jednom nije pokvario, iako ga ne servisiram baš redovito, ali ipak ima problem koji nijedan mehaničar do sad nije uspio riješiti: veličina i izgled mu se mijenjaju, nekad je velik poput Winebaga, a nekad izgleda kao dječji automobilčić iz prodajnih centara, ali bez košarice za namirnice. Uglavnom je lijep, brinem o njemu, no njegova mi hirovitost odvlači pažnju od ljepote, pa ga znam i ne voljeti. Recimo: budim se u rano jutro, sunce se rasipa po prostranom Winebagu, ispijam kavu, jedem vruća peciva, čitam. Čim se osjetim razbuđenom, krećem na široku autocestu; ljuljuškam se na debelom, mekom sjedalu, u cd-playeru Dylan, sunce mi je za leđima, ne smeta. Baš u trenutku kad osjetim usamljenost, pojavi se autostoper i, dodirnem li kočnicu u želji da stanem, taj se hiroviti automobil smanji; kao u crtanom filmu odskoči od ceste, prevrne se u zraku i meko sleti na asfalt. Sad sjedim u jednosjedu; udoban je i lijep, brz je i obložen stotinama pretinaca zračnih jastuka u bojama počev od vanilije, preko maslinaste, pa sve do duboko zelene . Prolazim pored onog stopera koji me u čudu gleda, sliježem ramenima i smijem se. Što mogu? Navikla sam.
Dugo se već pitam ima li načina da ga prevarim – automobil, ne stopera. Ne nalazim odgovor, ali za ovakvih sunčanih dana ne gubim vjeru; odatle osmijeh osupnutom stoperu. Ne brinem zbog njega, naići će već netko. Ipak, u danima kad je crno nebo blizu, kad poljima divljaju pijavice i padaju ledene kocke, postajem ljuta, jer stoperi, nakon što su već odložili kartonski natpis i podigli teški ruksak na ramena, pa ponekad čak i krenuli prema zamišljenom zaustavnom mjestu, izgledaju iznenađeno, tužno, ljuto ..., nekad i viču nešto. Tad sliježem ramenima, skidam ruke s upravljača, podižem ih u nemoći, odmahujem glavom, zatim udaram pesnicama i pod tim udarcima putanja automobilčića se mijenja, grabim volan toliko čvrsto da mi zglobovi bijele, isključujem muziku, psujem.
Obišla sam oko četvrtinu Zemlje. Bilo je tu serpentina, dugih vožnji uz pješčane plaže, planinskih cesta rezeviranih za vuču balvana, cik-cak dionica, uzbrdica u prvoj i nizbrdica pod kočnicom.
Umalo zaboravih reći: da, susrećem i druge automobile; pretječu me ili ja pretječem njih, nekad vozim dugo iza nekoga ili ga vučem za sobom, ali gotovo nikad ne vozimo paralelno, osim u onim kratkim mimoilaženjima, no danas se dogodilo nešto što do sad još nisam doživjela.
Okolica Duranga, USA, Colorado. Ljeto je na izdisaju i pokušavam se domoći toplijih krajeva sad kad zima dolazi. Trebam još proći Novi Meksiko, pa preko Arizone u Kaliforniju.
Neuobičajeno dugo sam se zadržala u tom gradu. Vallecito Lake - jezero s ljubičastim odsjajima, Latin Jazz Festival, škola kuhanja – jer Durango je grad s najvećim brojem restorana po stanovniku u čitavoj Americi – slobodno penjanje s čudesnim vidicima i najzad, kongres o toleranciji s mnoštvom pametnih i srdačnih govornika. Danima sam se hrvala s mišlju da prezimim u Blue Lake Ranchu; pogledajte to mjesto – http://www.bluelakeranch.com/ – i sve će vam biti jasnije.
Vlasnik pansiona drag je i intrigantan čovjek. Zove se Silent Spark. Proveli smo mnoge tihe i pričljive sate zajedno, obilazili okolicu, naširoko lamentirali o životu i svijetu, uključila sam se i u pravljenje pekmeza, podijelivši svoja iskustva s dobrohotnim Silentom .... Uzalud. Znala sam da moram dalje; nešto u izrazu lica mog domaćina govorilo je da postoji tajna, nešto što se ne smije zanemariti. Nisam pitala. Ponekad ne treba ništa reći. Riječi pritišću, riječi su neprijatelji i rađaju neprijateljstvo tamo gdje netko odabire tišinu, a ja želim ostati prijatelj.
Rastanak je bio mučaljiv, ali lijep. Da sam znala tajnu, bio bi zasigurno topliji, ali povjerenje koje nas je vezalo kroz te mjesece ipak nije dozvolilo da postane neugodan, ne, nimalo.
Put od Duranga prema Farmingtonu strm je i neugodan za vožnju. Ne pomičem nogu s kočnice. Serpentine pod oštrim kutom ne dozvoljavaju razgledanje krajolika, no vrlo brzo postaje mi je jasno da netko vozi paralelno. Moj Winebago Itasca iz 1985. hrabro se nosi s izazovom, ali uz njega sad, u okret kotača, klizi isti takav. U kratkom isječku ugledam Sparka za upravljačem. Onako miran izgleda kao da i ne zna gdje je, kao da se ne plaši da bi netko mogao naletjeti iz suprotnog pravca. Brinula sam neko vrijeme, ali me umirila spoznaja da je on ovdje domaći i da zasigurno zna što radi. Na 35-om kilometru ceste na trenutak smo se gotovo dotaknuli i naši su se automobili istovremeno, kao igračke, prevrnuli u zraku i pretvorili u električne automobile kakve je moguće vidjeti samo u lunaparku. U tom metežu nisam dospjela pogledati njegovo lice, gledala sam cestu i pratila ponovnu transformaciju u Winebaga. Dakako, bila je to dvostruka transformacija.
Vozim dalje. Vrijeme se razvlači. Na karti je pisalo da do autoceste ima svega 50-ak kilometara, a mi smo još na 35-om, kao da stojimo. Povremeno me guši strah. Čini se kao da se nikad nećemo pomaknuti s tog mjesta. Još smo tu. Dodajem gas i stičem stanovitu prednost, ali misli mi ostaju iza. Ne mogu si dozvoliti pogled u retrovizor. Iznova usporavam iako znam koliko to može biti opasno. Priželjkujem ravnicu, sama ili u društvu s tajnovitim Silentom. Kažu da autocesta klizi uz široku i mirnu rijeku Animas. Tješi me misao da on zna što radi, da će me pustiti da odem ili odvesti u nizinu. Uzdam se u njegovu dobrohotnost. Možda me ovom suludom vožnjom štiti od nečega meni nepoznatog. Šutim i vozim. Mrači se s juga, sipi kiša, vidim sve slabije, duga svjetla samo odmažu reflektirajući dva Winebaga u svakoj od milijun kapi. Na neodređeno ću vrijeme prekinuti ovo izlaganje, jer gubi smisao. Sve je isto i traje, iako bi radoznalog slušatelja mogao razveseliti snimljeni rasplet, iznova ću uključit diktafon tek kad se dogodi nešto novo.
Ah da, želim da me kremiraju ukoliko ... ako se ćudljivi Winebago u tom trenutku ne transformira u čvrsto začavlani lijes ...
...
Iako je lokalna policijska stanica, u maniri svima nam poznatoj, objavila da je uzrok nesreće suluda paralelna vožnja dva na vlas ista motor-homea, nisu nam ničim dali naslutiti što se dogodilo s tijelima. Nas nisu konzultirali, kao što to nikada ne čine. Povodom prijema Silenta i Betty Spark (ne mogu prešutjeti da je draga Betty imala krasnu bijelu haljinu) u našu zajednicu, glasnogovornik Quay svoj je nadahnuti govor završio riječima: Kao i uvijek, nas se to ne tiče. Neka tajne ostanu tajne.
“ Nataša Skazlić, rođena je 1965. i kaže da smo ljudi od papirmašea, plastični odljevi na koje od prvog dana lijepe sloj po sloj novinskog papira sa vijestima, crnim kronikama i dijetama. Čine nam što hoće, premazuju nas ljepilom, pa opet iznova. Lik nam se mijenja svakim pogledom. Tko smo? Nismo. Oni smo.
Post je objavljen 01.10.2008. u 21:47 sati.