Uz zbirku priča “O PUNOM I PRAZNOM” Vlatke Jurić

Dorta Jagić


Pisac i novinar Miljenko Jergović jednom je negdje ustvrdio kako se u hrvatskoj književnosti ne priča o ničemu. Pritom je možda mislio na robovanje mnogih olovaka pomodnom diktatu “stvarnosnog” opisivanja i mrcvarenja praznine. Za zapisivanje “nestvarnosne” punine, pa i praznine u nas nije dobar vjetar. Ali, kao što znamo, vjetrovi pisanja su hiroviti i bolje im je zatvoriti prozor radne sobe.

Van svih strujanja u miru pisati i o punom i o praznom, što je svakako uspjelo zagrebačkoj spisateljici Vlatki Jurić. Mudro naslovivši svoj prozni prvijenac “O punom i praznom” autorica ga stavlja pred nas kao Roscheovu mrlju, pa će svatko u te riječi udahnuti vlastito značenje. Nekoga će možda asocirati na filozofski traktat, druge na erotske znakove, a ostale pak na one dvije čaše oko kojih se spore pesimist i optimist. I nijedan čitatelj neće biti u krivu, jer u ovoj neobičnoj zbirci priča autorica bez zadrške otkriva mnoštvo svojih lica. Svako od njih je i načitano i samosvojno; svako priča gledajući čitatelja ravno u oči.

Drugim riječima, pažljivo bilježeći opaženi ili iskonstruirani sadržaj a pritom potpuno oslobođena postmodernističkog balasta komplicirane kompozicije i citatnosti, odlučno pišući o nečemu ova autorica ne pristaje na samo jednu pripovjednu ulogu, na jedan prostor, vrijeme ili kožu. Bilo bi joj pretijesno. I pod cijenu da se njezin rad ocijeni kao početnički nekoherentan, Vlatka Jurić se izbjegla stilski i tematski reducirati, odbila se odreći užitka putovanja i kušanja mnogih svjetova. Kao šarenih Kraš bombona iz priče “Love junkies”.

Nasreću njezina očitog fantastičarskog talenta, imaginarne sredine i začudnost fabule pretežu nad stvarnim svijetom; daleka Sela sa nevidljivim spavačima, strašnom Staricom i tajanstvenim Gostioničarkama, Kapetanima s brbljavom kapom, djevojčicama s drugog svijeta. Ipak, ni u pričama gdje je ta stvarnost napučena prepoznatljivim rekvizitima i toponimima nećemo naići na rečenice u kojima bjesni oluja angažiranih tema ili su vidljive pretenzije na tumačenje širih povijesnih i političkih zbivanja.

Ne, nasuprot metežu uniformirane stvarnosti Vlatka Jurić postavlja lonce, glad i pohlepu, (“Zbogom ljubavniče!”) te živo i pulsirajuće žensko tijelo. Ovdje je eros izražen nekom tananom nježnošću, punokrvnom ženskom senzibilnošću, u jeziku bez sentimentalnosti, s fascinacijom utemeljenoj na tjelesnoj žudnji. Zanimljivo je da u priči “Love junkies” rastući naboj predigre počinje u čudesnom mjestu vlaka. Sluteći magiju putovanja šinama, Dragojla Jarnević se požalila svome dnevniku kako se “Još nije vozila na željeznici” davne 1866. godine.

Smještajući toplu peć i mačku u kut vagona pod snijegom, Vlatka nas vraća u toplo i romantično doba vlakova. I uopće, privlačna poveznica svih priča je putovanje, i to ne samo kao metafora života, već zavodljiva ljepota zapućivanja, odlaska koji nas uvijek oživljuje. U njezinim pričama kao da se ljubav uopće može dogoditi samo putnicima, slučajnim prolaznicima, tijelima koja mame i govore o sebi svojom odjećom, mirisom, viškom, nedostatkom.

Identitet tih lica je u vidljivom znaku, u tipu i općenito je ova zbirka priča maštovit i zapitan govor o identitetu svega postojećeg; od običnih stvari, životinja, ljudi do mitskih i izmišljenih bića.

Taj je identitet uvijek klizan, mijenja se, kolažira, rastače i skuplja već po prilikama, po izabranim ili dodjeljenim ulogama, funkcijama. Ili je pak gipka, neuhvatljiva tajna, pa pripovjedačica u priči “O punom i praznom” pod prijetnjom nestanka pita “Da li sve osjeti kad ga nema, da li trava zna kad je kosimo, da li boli kad spaljujemo, režemo, ubiremo, koračamo? Da li sve osjeća da je “ja”? Da li sam ja isti “ja” kao moja trešnja, moja mačka, moj brat? Ako mene ne bude, hoće li neki “ja” i dalje biti moj “ja”? Ili samo ja mogu biti ja?”

U tom gusto napučenom svijetu isprepletenom od sna i jave sva bića imaju značenje; osim školjke pripovijeda i biser (“Kapa puna priča”), životinje govore i tvore duboku arhetipsku dimenziju, daju fine slutnje neizrečenog smisla ili su pak začarani ljudi (“Bestijarij”). Pa iako u njezinoj naraciji značenja ima u izobilju, Vlatka Jurić čitatelju ostavlja dovoljno “punih” praznina u koje može ulijevati vlastiti doživljaj. A sugestivnosti se ovih priča teško oteti jer su pisane do grla u rafalnom, bogatom jeziku koji ne poseže za suvišnim ukrasima, a čije je punjenje spremno i za dulje prozne forme.

Riječju, iza zbirke priča “O punom i praznom” krije se autorska osobnost na koju treba ozbiljno računati!

Promocija

Iz Aore javljaju da će se promocija knjige održati u klubu Purgeraj u parku Ribnjak u Zagrebu, u ponedjeljak, 29.9.2008. u 21:00.

Knjigu će predstavljati Zoran Ferić, Marijana Rukavina-Jerkić i glavna urednica u „Aori“ Nela Milijić. Dramska skupina „Punkošipak“ pod dirigentskom palicom Dorte Jagić, koja je napisala i pogovor za knjigu, izvest će koloplet tekstova iz zbirke i vjerujemo da ćemo se svi urnebesno zabaviti!

Poslije promocije je i zakuska, knjiga će moći nabaviti s popustom od 20%, povedite svoje prijatelje, svi ste dobrodošli!

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.