sfermentacija

http://sfermentacija.blog.hr

Sjemenke drugih dana

by Rudolf Lokas



Na crvenoj cigli leže princ i princeza.
Na bijelom bolničkom krevetu leži starica.
Iznad starice lebdi ogledalo.
Otkrivenih grudiju ona zuri: koža, grudi.
Starica spusti košulju, palucne prstima: ogledalo zacrni.
Pomisli, koliko je leoparda, antilopa, ovaca i divljih svinja, vukova, ljama, medvjeda i ptica u prašini koja se skuplja u sobi.

***

Čaj, starica je voljela čaj iz kišnice: iz oblaka nad šalicom cijelu je noć lijevala kiša i sijevala munja.
Stavi čaj, košnice i limune kao žutu ikru.
Starica kapne kap s jagodice na ciglu: kada se probudi djevojka se možda htjedne pogledati, umiti se i počešljati kose.
Pokraj crvene cigle u vinskoj čaši pliva dupin.
Ponekad, dupin iskoči ili se vozi na repu.
Starici godi njegovo društvo.
Iz prstena na prstenjaku truni mu srdele.

***

Na ivici, nad ambisom noćnog ormarića, dvije žirafe ližu kap.
Starica puhne, kao da se srdi: sljedećeg trenutka nije ih bilo.
Pozove ogledalo, ali ništa se nije promijenilo, nad njom lebdi starica, utvara iz bunara.
Ogledalo: ona pita u tišini, ono odgovara u tišini, ambis u koji se isponova bacala.
Ne, nikada mu neće oprostiti.

***

Na dršci žlice zavija vuk.
Pruži ruku: vuk u samici napršnjaka.
Noćas je starica sanjala strašan san.
Ostala je samo slika: o maslačak obješena naglavce kao o čudovišno stablo.

***

Soba.
Kao Semiramidini vrtovi plohe lebde u zraku: tamo im je stanište. Ali i na aparaturi, posteljini, tlu. Plohe su povezane mostovima, ili lebde u praznini kao otoci: krdo divljih konja goni vuk, jure preko prašine kao preko bala pamuka, seoba divljih gusaka, karavane slonova i zmije kao trepavice, vode, ribe, ribari.
A na alabasternoj ploči, koja sredinom sobe lebdi vrh ostalih, raste maslačak. Tamo živi narod maslačka. Prvo stablo. Posadili ga prvi muškarac i prva žena. Dojahali na sjemenci iz velike praznine. Imaju svadbenu svetkovinu, inicijaciju odrastanja. Mladi se cijeli život sklanjaju od pogleda, dodira, poljubaca, osluškujući vjetar, tajne vitice zraka, ljubav se pod maramom samo sanja: na pragu zrelosti tada odlaze od kuće. Maslačkov ples: dječaci i djevojčice u svečanim haljinama. Na čelo im stave znak, a oni se uspinju svilenom niti na maslačak i zajahuju sjemenke kao zmajeve: muško, žensko, prva mladost. Zagrle stabljiku, a nad glavama im lepršaju bijela krila. U dubini skupila se svita, očevi pjevaju, majke gude glazbala napravljena iz tvrdog dijela sjemenke, a svećenik udara u bubnjeve. Tada puhne vjetar, i odnosi ih pod bijela nebesa kovitlajući. Sjemenke se otkidaju jedna za drugom. Prepušteni vjetru; roj ljubavni kruži. Tajna je maslačka u paru. U zraku kad se dotaknu sjemenke se krošnjama sljube, i odatle lete zajedno. Druge strujanja odlutaju u samoću. Kad im se svidi sjemenka koja putuje u prolazu, rukama i nogama zamahuju, a djevojke cijeli život puštaju kose i dobacuju pletenice. Tako se nalaze muškarac i žena, sjemenke se spoje, uzmu poljupce i stupe u brak. Ljubav na prvi pogled, vjetrom doneseno.
Vjetar prestaje a sjemenke padaju noseći supružnike. Iz sjemenke muškarci izdjeljaju kolijevke, a žene glazbala.
Ali nemaju svi sretan svršetak: pasti onkraj u ambis.

***

Starica je umorna, mogla bi spavati, stotinu godina spavati dok šišmiši iz šiljila ne presele u njene nosnice, da izlaze noću, da ih udiše kao barbiturat, kao otrovni liliputski vinski grozd.
Crne ptice lete u jatima kao klesani papar bačen u zrak.
Nije mogao gledati kako vene: njen princ!
Starica spušta teške vjeđe.
Sjećanje, pješčani sat obješen naglavce.
Njihova prva bračna noć: tako mlada.
Cvjetni apartmani, tridesetmetarsko cvijeće nad plavetnilom Mediterana.
Ogrnu krila s leptirima umjesto perja, kao živo slikarsko platno trepere. Dovoljno je pomisliti i krila slušaju: uzlete pod sâmi svod.
Tisuću krila na leđima njihovim goreći juri kroz vjetar, u uho joj šapuće slatke virove vina.
Slete u cvijet, na krevet tučka, skinu krila i bace ih u vjetar.
Cvijet se nježno krene zatvarati, u staklenim perlama svijetli im polen.
Kristalnim se pospu prahom.
Glazbotvorac, svjetlucavi prah na koži upija energiju misli i osjećaja, isijavajući glazbu na dodir, čudesnu glazbu iz tajnih odaja, i glas i riječi, meke divne riječi iz dubina.
On joj dotakne zglavak, obraz, grudi, a nježna tiha glazba ispuni čašku kao pjenušac.
Leži mu u naručju, a on ju dodiruje.
Glazba kazuje sve što se nekome kazati može: kao u nekoj dionizijskoj romanci oni očima nazdravljaju.
Uzdrhtala, na tučku u čaški cvijeta, na postelji polena, dariva mu krv svoje nevinosti.
Ujutro se čaška otvara: oni sjede na latici zagrljeni.
`Volim te`, govori mu.
`Volim te`, govori joj.
Tada je došao oblak leptira s vrpcama i gondolom i oni odoše.
Vrijeme.
Vrijeme je iskapalo krv iz klijetki crvene ruže.

***

Vjetar.
Vrijeme je: maslačku zabijelila glava.
Sjemenke fluorescentne kovitlaju mrakom ispisujući zvjezdano nebo, zviježđa nastaju i nestaju: blistave rakete sjemenki i pletenica što bljesne kad se baci iz mraka. Ples sićušnih vatrometskih baklji.
Vjetar prestaje, padaju repatice. Neke gasnu u pustoj zemlji: u čoporu hijena drhture krošnje. Druge padaju u život: kiša padobrana svjetlucavih.
Dvije sjemenke dolijeću starici na dlan, struja zraka iz nosnica nadima ih, zmajevi kao da će poletjeti. Starica je vidjela kada mu je bacila pletenicu, i primila poljubac stupivši u brak.
Otresa ih, a sjemenke otpuhuje. U žlijebu njene bore oni su zagrljeni i u stravi.
Kušnja: koliko se zaista vole?
Princa i princezu stavlja u čašu vode.
Ispočetka, leže na vodi kao na jastuku živoga srebra, a onda im odjeća promoči, i oni tonu.
Tonu zagrljeni, a on je krene ljubiti, ali ne da joj dade cjelov, već svoj posljednji dah.
Da, da, da.
Izvadit će ih, vratiti u zemlju maslačka da žive sretni zauvijek.
Starica pričeka da tijela dotaknu dno čaše, dva truna, onda ih vadi i stavlja na crvenu ciglu da se suše.
Starica sklopi vjeđe.
Minute, sati, godine.
Uzima crvenu ciglu, jezikom dotakne princa i princezu, i guta ih.
U srcu plivaju slane srdele, salamura umjesto krvi.



“ Rudolf Lokas, rođen u Šibeniku 1975. Živi u Zagrebu. Prozu objavljivao u Plimi, Futuri, Studentskom listu, Balkanskom književnom glasniku, Večernjem listu, poeziju u Vijencu i e-časopisu Konture.

petak , 26.09.2008. u 09:00

• Sfermentirano x 4 • Print • #

Recenzija

Uz zbirku priča “O PUNOM I PRAZNOM” Vlatke Jurić

Dorta Jagić


Pisac i novinar Miljenko Jergović jednom je negdje ustvrdio kako se u hrvatskoj književnosti ne priča o ničemu. Pritom je možda mislio na robovanje mnogih olovaka pomodnom diktatu “stvarnosnog” opisivanja i mrcvarenja praznine. Za zapisivanje “nestvarnosne” punine, pa i praznine u nas nije dobar vjetar. Ali, kao što znamo, vjetrovi pisanja su hiroviti i bolje im je zatvoriti prozor radne sobe.

Van svih strujanja u miru pisati i o punom i o praznom, što je svakako uspjelo zagrebačkoj spisateljici Vlatki Jurić. Mudro naslovivši svoj prozni prvijenac “O punom i praznom” autorica ga stavlja pred nas kao Roscheovu mrlju, pa će svatko u te riječi udahnuti vlastito značenje. Nekoga će možda asocirati na filozofski traktat, druge na erotske znakove, a ostale pak na one dvije čaše oko kojih se spore pesimist i optimist. I nijedan čitatelj neće biti u krivu, jer u ovoj neobičnoj zbirci priča autorica bez zadrške otkriva mnoštvo svojih lica. Svako od njih je i načitano i samosvojno; svako priča gledajući čitatelja ravno u oči.

Drugim riječima, pažljivo bilježeći opaženi ili iskonstruirani sadržaj a pritom potpuno oslobođena postmodernističkog balasta komplicirane kompozicije i citatnosti, odlučno pišući o nečemu ova autorica ne pristaje na samo jednu pripovjednu ulogu, na jedan prostor, vrijeme ili kožu. Bilo bi joj pretijesno. I pod cijenu da se njezin rad ocijeni kao početnički nekoherentan, Vlatka Jurić se izbjegla stilski i tematski reducirati, odbila se odreći užitka putovanja i kušanja mnogih svjetova. Kao šarenih Kraš bombona iz priče “Love junkies”.

Nasreću njezina očitog fantastičarskog talenta, imaginarne sredine i začudnost fabule pretežu nad stvarnim svijetom; daleka Sela sa nevidljivim spavačima, strašnom Staricom i tajanstvenim Gostioničarkama, Kapetanima s brbljavom kapom, djevojčicama s drugog svijeta. Ipak, ni u pričama gdje je ta stvarnost napučena prepoznatljivim rekvizitima i toponimima nećemo naići na rečenice u kojima bjesni oluja angažiranih tema ili su vidljive pretenzije na tumačenje širih povijesnih i političkih zbivanja.

Ne, nasuprot metežu uniformirane stvarnosti Vlatka Jurić postavlja lonce, glad i pohlepu, (“Zbogom ljubavniče!”) te živo i pulsirajuće žensko tijelo. Ovdje je eros izražen nekom tananom nježnošću, punokrvnom ženskom senzibilnošću, u jeziku bez sentimentalnosti, s fascinacijom utemeljenoj na tjelesnoj žudnji. Zanimljivo je da u priči “Love junkies” rastući naboj predigre počinje u čudesnom mjestu vlaka. Sluteći magiju putovanja šinama, Dragojla Jarnević se požalila svome dnevniku kako se “Još nije vozila na željeznici” davne 1866. godine.

Smještajući toplu peć i mačku u kut vagona pod snijegom, Vlatka nas vraća u toplo i romantično doba vlakova. I uopće, privlačna poveznica svih priča je putovanje, i to ne samo kao metafora života, već zavodljiva ljepota zapućivanja, odlaska koji nas uvijek oživljuje. U njezinim pričama kao da se ljubav uopće može dogoditi samo putnicima, slučajnim prolaznicima, tijelima koja mame i govore o sebi svojom odjećom, mirisom, viškom, nedostatkom.

Identitet tih lica je u vidljivom znaku, u tipu i općenito je ova zbirka priča maštovit i zapitan govor o identitetu svega postojećeg; od običnih stvari, životinja, ljudi do mitskih i izmišljenih bića.

Taj je identitet uvijek klizan, mijenja se, kolažira, rastače i skuplja već po prilikama, po izabranim ili dodjeljenim ulogama, funkcijama. Ili je pak gipka, neuhvatljiva tajna, pa pripovjedačica u priči “O punom i praznom” pod prijetnjom nestanka pita “Da li sve osjeti kad ga nema, da li trava zna kad je kosimo, da li boli kad spaljujemo, režemo, ubiremo, koračamo? Da li sve osjeća da je “ja”? Da li sam ja isti “ja” kao moja trešnja, moja mačka, moj brat? Ako mene ne bude, hoće li neki “ja” i dalje biti moj “ja”? Ili samo ja mogu biti ja?”

U tom gusto napučenom svijetu isprepletenom od sna i jave sva bića imaju značenje; osim školjke pripovijeda i biser (“Kapa puna priča”), životinje govore i tvore duboku arhetipsku dimenziju, daju fine slutnje neizrečenog smisla ili su pak začarani ljudi (“Bestijarij”). Pa iako u njezinoj naraciji značenja ima u izobilju, Vlatka Jurić čitatelju ostavlja dovoljno “punih” praznina u koje može ulijevati vlastiti doživljaj. A sugestivnosti se ovih priča teško oteti jer su pisane do grla u rafalnom, bogatom jeziku koji ne poseže za suvišnim ukrasima, a čije je punjenje spremno i za dulje prozne forme.

Riječju, iza zbirke priča “O punom i praznom” krije se autorska osobnost na koju treba ozbiljno računati!

srijeda , 24.09.2008. u 15:45

• Sfermentirano x 1 • Print • #

Priča o punom i praznom

by Vlatka Jurić


U našem su Selu ostave oduvijek bile pune, njive rodne, vrtovi bujni, urodi obilni i žene plodne. Kroz podrum u našoj kući jedva se prolazilo, bile su tu kace sa zeljem, vreće krumpira i jabuka, bačve vina, demižoni rakije, u sobama su mirisale dunje, jelo se grožđe i lubenice, tranširalo telad i odojke, čistilo ribe i peklo pogače.
Zimi smo sjedili u kuhinji i šepurili kuruzu ili pekli kavu, pričali priče i malo ogovarali, dok ne bi došao snijeg, i onda bi svi pohitali po sanjke i klizaljke, na jezerca i bijele brežuljke, na grudanje i snjegoviće.
U proljeće smo prekopavali vrtove, prebirali sjemenje, brali jaglace i iščekivali jagode i lastavice, utrkivali se s janjcima i plašili lisice. Trudnice bi se zarumenjele i gladile oble trbuščiće, izračunavale zodijačke znakove i prepravljale haljine.
Ljeti nam je bilo divno dosadno, nema škole, sad će šljive, i plivanje, i žito do pasa, i topla prašina pod nogama unedogled.
A onda košnja, ubiranje, spremanje, pečenje, ukuhavanje, oblizivanje, malo nedužne krađe i trbobolje, bezbolne batine i nove bilježnice, plač nove djece po kućama i bijele pelene na užetu.
I tako svake godine.

***

Majka je uvijek govorila da djeci iz drugih sela ne pričamo o tome.
Druga sela su bila drugačija, imala su željeznicu, i više automobila, ljudi su odlazili na posao u Grad, a djeca su gledala televiziju, oni su imali Doktora, kojeg smo uglavnom trebali za porode i prehlade, poneku gripu, i bili su užurbani i zabrinuti i šutljivi. Sretali smo ih ponekad na sajmovima, ili kad bi došli u lov u naše šume, kad bi svratili u Gostionicu poslije pecanja, i uvijek bi nam pokvarili raspoloženje.
Djeca iz drugih sela bila su drugačija od nas, nosila su drugačiju odjeću i igrala druge igre, i gledala nas smrknuto i iskosa. S njima su uvijek bile Majke, koje bi ih užurbano odvlačile do štandova i u nakrcane automobile.
Na školskim natjecanjima oni su pobjeđivali iz povijesti i fizike, ali mi smo ih nadmoćno tukli u plivanju, trčanju, bacanju kugle i biologiji. Bili su nenadmašni u pravljenju zbirki: kamenja, okamina, fotografija, projektila, živih i mrtvih kukaca, knjiga, ubrusa, marki, otisaka prstiju, srušenih zvijezda i novinskih isječaka. Tu im zaista ništa nismo mogli.

***

Mislim da mi je bilo sedam godina kad je Starica počela zavijati.
Majke su odjednom izašle na pragove i stale nas dozivati. Nevoljko smo pozavršavali svoje igre i lijeno se uputili kućama, šutirajući lišće, prašinu i lopte, i vukući mlađe sestre za kike i uši; neke majke su već stajale na cesti, neke su već prašile turove, najednom je odasvud dopirao nezaslužen plač i bunt i ljutitost.
Očevi su smrknuto obavljali svoje poslove i očima nas upokoravali.
Sljedećeg dana, s užeta su nestale sve pelene.
Nismo se više smjeli igrati u šumi, niti na jezeru, niti na Glavnoj Livadi, niti ispred ili iza Škole, do koje su nas vodile majke, ujutro jedna za sve iz susjedstva, popodne bi svaka došla sama i brižno pogledom prebrojila svoje, okupila nas i odvela doma.
Kod kuće smo bezvoljno gulili krumpire, vješali kobasice, perušali kokoši, preslagivali zalihe, tukli se od dosade i dosađivali starijima svojim cendranjem i pitanjima. Starije su se sestre stisnutih usnica i zacrvenjelih očiju nešto došaptavale, a starija braća su grizla olovke, lupkala nogama i zvjerala za ocem.
Starica je urlala sve glasnije.
Nakon tjedan dana mi najmlađi smo napokon naučili brojiti. Znali smo izbrojiti braću i sestre, kuće u našoj ulici, koke u dvorištu, klupe u školi, korake do svog praga i koliko je dana prošlo.
Promijenili smo svoja pitanja od "Zašto?" u "Koliko još?" "Uskoro", nespokojno su odgovarali.
U trideset i šest dana vidjeli smo Staricu četrnaest puta: jednom kod Izvora, triput kod Velikog Jezera, dvaput na rubu šume, jedanput na Glavnom Trgu, jednom kod Crkve, pet puta na Glavnoj Livadi i jednom iza Škole. Više nije zavijala, nego je tiho stenjala, zgrčena i sjajnoga pogleda.
Nakon što smo osamdeset i osam puta prešli tristo dva koraka (ukupno 26576 koračaja) od praga do škole i nazad, osamdeset i osam puta prebrojili i bili prebrojeni u zbiru od sto jedanaest (četiri razreda, u prvome dvadeset i pet, u drugome dvadeset sedam, u trećem isto, u četvrtom trideset dvoje), nakon što smo milijun puta uzdahnuli, i milijardu puta osjetili rub kože, kao da će puknuti, četrdeset i petog jutra zbroj je bio sto deset.
U mojem razredu, u šestoj klupi, dvanaesta stolica bila je prazna.

***

Nije dugo prošlo, i tih se dana nismo više sjećali. Nismo više morali u školu u skupinama, nisu nam branili da se igramo gdje hoćemo, nisu nas više brojali, svi učenici u mom razredu pomaknuli su se za jedno mjesto i niti jedna stolica više nije bila nezauzeta. Nepotrebnu klupu su negdje pospremili i nikad je više nismo vidjeli.
Ponekad samo, kad smo se igrali skupnih igara, netko bi nedostajao da ulovi, ili brani, ili čuva, netko bi bio višak jer je već bio manjak, netko bi se osvrnuo za nekim i malo se naježio od pomisli da možda nije tu.
Sve češće smo se dozivali i naučili smo sva imena i nadimke.
I opet su došli snjegovići, i jaglaci, i lubenice, i kesteni, nova su djeca naučila hodati, brbljati i igrati se, novi su prvaši dobili prve torbe i udžbenike, novi parovi izmijenili poljupce a stari prstenje, i opet pelene i haljine i smješkanje, tu i tamo pogreb, bez naricanja i uz tople i utješne suze.
Sve do moje dvanaeste godine.

***

Sad smo znali što nam je činiti, čim smo začuli zavijanje okupili smo mlađu braću i sestre, pokupili im igračke i otrgli ih od igre, otrli suze i poveli kući. Majka je već nemirno navirivala preko praga, susjede su hitale po svoje, velika braća i sestre kretali nam u susret. Očevi su mrko dovršavali poslove.
Izvadili smo nezavršene vezove, prašnjave zdjele, poderane stolnjake i rasparene čarape, izvukli neulaštene svjetiljke i žlice i noževe i svijećnjake, momci su prionuli na drva, na bačve, na vreće i potrgane police, maleni su se komešali i smetali i prtljali se pod noge, i koža je bila napeta i naježena i ljepljiva od raširenih zjenica.
"Zašto?" upitah majku.
"Gladna je", odgovori. "Umorila se."
"A što ako uzme nekog od nas?"
"Morat ćemo vas dati."
Osjetih zrak koji mi obavija noge; težinu šake u krilu; obujam tijela na stolici. Gustoću koja će se preklopiti ako ustanem i ako me ne bude.

Za dva dana vidjeli smo je pored trgovine. Pohlepnim, žarkim pogledom pretraživala je naše glave, premicala ga preko udova, provlačila ga do najmlađih i vukla do najvećih. Utiskivala sam se u odjeću i stiskala malog brata iza susjedova najstarijeg sina, protezala koračaj do sjene i zida između dvorišta i unutrašnjosti Škole.
Dani su zjapili pred nama. Uglovi su postali značajni, drveće prisno. Pitala sam se, da li drvo osjeća granu koje nema, koju smo slučajno slomili? Da li sve osjeti kad ga nema, da li trava zna kad je kosimo, da li boli kad spaljujemo, režemo, ubiremo, koračamo? Da li sve osjeća da je "ja"? Da li sam ja isti "ja" kao moja trešnja, moja mačka, moj brat? Ako mene ne bude, hoće li neki "ja" i dalje biti moj "ja"? Ili samo ja mogu biti ja?

Desetog dana je počela stenjati.
"Zašto nas mama i tata moraju dati?" upitala sam stariju sestru.
"Zbog svega", odgovorila je. "Starica brine o svemu: o vremenu, o urodu, o plodnosti, o svima. Tako je oduvijek."
"A što ako uzme mene?"
"Možda neće", rekla je i pogladila me po obrazu.

Naučila sam što sve nestaje u jednom danu: hrpica cjepanica, koje su nekad bile deblo, koje je nekad živjelo u našoj šumi; tuce jaja, koja su nekad bila u našim kokošima, u njihovim skrovištima, i koja neće postati pilići; četvrt boce rakije, koja je nekad bila plod naše šljive, čije koštice nisu stigle u zemlju i neće izrasti u male šljivice, na koje se nećemo penjati. Ponekad četvrt odojka, koji je živio u našem svinjcu i volio da mu donesem pečene jabuke; ponekad koka koja više ne nosi jaja; o janjcima nisam smjela ni misliti.
Ali mene to nije boljelo. Nije žarilo kao kad me uštine brat, nije sijevalo kao kad razrežem čelo na rub ograde, nije trgalo kao kad stari zub ne daje mjesta novome; samo je bilo teško, u prsima, blizu utrobe...

Dvadesetprvog dana je umukla.
"Sad će", rekla je majka.

Gdje ću biti ako me ne bude?
Kamo će otići moje ja ako nestanem? Gdje će biti moje noge, kamo ću s rukama, hoće li boljeti ili će biti bešćutno, ili teško; hoće li moje ja nestajati malo-pomalo, ili će sijevnuti, ili ugasnuti? Ali gdje će biti?
Dani su se nijemo prostirali. Nisam se usuđivala brojati. Gomilala sam trenutke u kojima jesam, utiskivala stražnjicu u jastuk na stolici, lakomo žvakala vruću pogaču, pohlepno prodirala očima u lice svoje majke koja će me dati ako Starica zatraži. Tražila sam se u braći i sestrama i ponekad vidjela svoju obrvu, ali malo deblju, svoju petu, ali ogrubjelu, svoj zatiljak, ali kosmatiji, i od svih njih zajedno opet nisam bila ja.
Uvečer nisam htjela leći. Izjutra nisam imala volje ustati.
Mrzim čekati.

Moje ja se stanjilo, postalo tanka nit od grla do utrobe do koljena do stopala. Oko njega je bila debela opna mog tijela, bolno mesnatog, neizdrživo prisutnog, nesnosno vidljivog.
Neću.
Ne ja.

Majka je klizila periferijom moje prisutnosti, bešćutno zaposlena, bezobzirno zabrinuta, beskrajno šutljiva. Otac je mrko zamicao iza besmislenih poslova. Moje tanko ja vijugalo je između zidova i sjena, i lijepilo se za tuđa tijela dok ne bi skliznulo u moje.

I onda je jedno dijete nestalo.
I to nisam bila ja.

***

Pospremila sam se u skrovište u deblu stare jabuke u dvorištu iza slomljene ograde. Drugi dio sam stavila u zbirku ispalih zuba u škrinji na tavanu, ispod jastuka i dekice koju su načeli moljci. Dio sam zapisala u bilježnicu iz matematike, na preostalih dvanaest stranica, a dio u finu novu tekicu, za koju nitko ne zna. Jedan dio ima najmlađi brat, kojeg sam naučila svoje tajne, i koji zna da sam u staroj jabuci i kako me napipati. Jedan dio čuvam za svog muža, i nadam se da ću ga ubrzo naći.
Imam već skoro sedamnaest godina i znam da mene više neće uzeti. Svejedno, nekako nemam volje nekome sve dati. Jedan dio može nestati, ali to neću biti ja.








“ Vlatka Jurić je rođena u središtu Zagreba, iz kojeg nije izbivala niti često, niti dugo, pa i sad živi petstotinjak metara od Trga bana Jelačića, sa psom, mačkom, papigicom i starom majkom. U svojem rodnom gradu je diplomirala komparativnu književnost i engleski jezik i književnost, a za život je zarađivala uglavnom zahvaljujući znanju engleskog i brzog tipkanja. Podučavala je na jednoj osnovnoj, pet srednjih i još dvije privatne škole, a sad predaje na privatnom veleučilištu. Radno iskustvo je stjecala i kao prodavačica stakla i porculana, tajnica, novinarka, prevoditeljica stručnih tekstova i beletristike, a okušala se i u knjižarstvu. Obožava čokoladu. U izdanju Aora naklade upravo joj je izašla zbirka priča O punom i praznom.

utorak , 23.09.2008. u 22:58

• Sfermentirano x 6 • Print • #

Macan traži romane!

...imate ili ste u mogućnosti isproducirati roman SF/F/H tematike?

Nakladnička kuća Mentor i udruga Knjiga u centru imaju dvije biblioteke za SF/F/H “stvari”. Jedna je biblioteka “Ultima” (Krušvarovi “Izvršitelji” i nadolazeća Gavranova “Božja jednadžba”), a druga “Zvijezda u centru” (nadolazeće Lepčinovo “Vražje oko” i Krušvarove “Zvijeri plišane”). U idućoj godini izdavačke su potrebe jedan roman u “Ultimi” i dva u “Zvijezdi”.




Za biblioteku “Ultima” traži se roman za odrasle, dužine od 200 do 400 kartica (50.000-100.000 riječi), a za biblioteku “Zvijezda u centru” traže se 2 romana za djecu i mlade (razni uzrasti), dužine od 80 do 150 kartica (20.000-40.000 riječi) svaki.

Opći uvjeti:

- do 20. listopada 2008. treba poslati sinopsis romana (ne duži od 500 riječi) i prvih 30-40 kartica teksta (8-10.000 riječi) Darku Macanu na mail darkomacan@yahoo.com, s naznakom biblioteke u naslovu maila
- autori će do 20. studenog 2008. biti mailom obaviješteni jesu li Mentor ili Knjiga u centru zainteresirani; sve odluke žirija (kojeg će vjerojatno sačinjavati Darko Macan) su konačne
- romani za koje su izdavači zainteresirani predat će se Ministarstvu za potporu; ako dobiju potporu idu sigurno; ako ne dobiju potporu, idu ovisno o tome koliko bude para
- odabrani autori imaju čekati objavu rezultata potpore prije nego roman, eventualno, počnu nuditi drugdje
- pare po obajvljivanju su mizerne, živite u Hrvatskoj

Ako vam se sviđaju uvjeti i imate ili ste u mogućnosti isproducirati roman SF/F/H tematike, ne oklijevajte već šaljite odmah!

ponedjeljak , 22.09.2008. u 17:59

• Sfermentirano x 3 • Print • #

Žena koja je šaputala s gušterima

by Dario Rukavina

Muhamedanci me zovu Al-Khadr, Zeleni čovjek. Da, tako me zovu. Njihove sure vele da sam podučavao Mojsija o prirodi sviju stvari, potopio mu barku i pred njim ubio dijete. No samo mudri znaju da se sa Znanjem mogu nositi tek rijetki. U tišini. Bez riječi. Ne zapitkujući o razlozima koji su ionako s one strane ljudskog poimanja. Zato me ne pitajte zašto me pamte kao Perunovog sina i zašto pastiri, zbog mene, Zelenog Jure, kite cvijećem vratove svojih goveda, a Cigani pale vatre i pjevaju pjesme o proljeću.

Ne pitajte zašto izmišljaju priče da sam rođen u Kapadokiji, da sam kao vojni zapovjednik zbog vjere prkosio Dioklecijanu, da su pred mojim pitanjima drhtali idoli u Apolonovu hramu pa ostadoh bez glave i postah - svetac. Ne išćite uzalud odgovore. Ne tražite me ni u knjigama, zapisima iz davnina, jer mene tamo nema. Ima samo jedan što nosi moje ime - Juraj, biskup iz Aleksandrije, heretik Arijeva nauka kojem je gnjevna gomila raznijela tijelo i kosti. Ne tražite razloge zašto su mi potom njegovi neprijatelji posvetili crkve, zašto štitim otok pod zastavom gordog Albiona i zašto sam spašavao djevice, ubio zmaja.

Ništa ja nemam protiv idola. Nemam ništa ni protiv zmajeva, ja uistinu - nemam ništa. Nemam niti želja... Osim jedne: da poput kakva guštera izađem iz pukotine u zidu vremena i stopim s kamenom. Neprimjetan. Nepokretan. Tih. Prepušten Sunčevu kotaču da me grije za vijeke vjekova, da me prožme njegov Duh i da u njegovoj krvi, u sumrak jednog ovakvog toplog, beskrajnog ljetnog dana - napokon nestanem.

***

Ti, koji si bio prije mene, prije nego li je moj sarkofag izbacilo more... Ovo je bila tvoja crkva, tvoj hram. Ti si taj kojeg sam odabrala, razabrala među svim tim svetačkim kipovima, slikama, kroz stoljeća, kroz zavjese prigušenog svjetla, mirisa voska i tamjana, nijemo te promatrala. Bez pokreta. Bez riječi. Spuštenog pogleda… Tužnim očima postiđene životinje. Oh, ti... i taj tvoj neodređen, nesiguran pokret kojim mačem dokrajčuješ zmaja, ne tiče me se, nije važna ta kretnja koja živi u beskraju dana što se redaju jedan za drugim, vječna poput smrti i ništavila, poput same moje želje.

Bilo bi neprikladno nastojati ne prikazati ti se čednom. Kao kad bi se tebi pokušala osporiti svetost ili kad bi se zmaju nijekalo zlo. Čedna sam, dakle. U redu. Nemam gotovo nikakvih argumenata protiv legende o sebi. Prihvaćam sve svoje hagiografske atribute, sasvim mi, uostalom, pristaju. Evo me. Kip sam. Stojim i gledam s vrha zvonika. I ne znam ime mora koje zapljuskuje obale ovog grada. Zelena sam od patine, sva nabrekla od hrđe i trudna od ispovijedi, zagovora i želja koje su mi povjerene, od fantazija koje su ispleli o meni -bljujem.

Ja sam, dakle, Eufemija Kalcedonska koja krvlju svojom zaručih Isukrsta, čiji sarkofag ovdje izbaci more i koja naloži dječaku u snovima da svojim mršavim junicama izvuče kamenu korablju s mojim tijelom - jer Gospod hoće da čiste čisti vuku - i odnese je pred zapanjenim mnoštvom do crkvice Svetog Jurja na vrhu gradskog brežuljka. Tamo otvoriše sarkofag i ugledaše moje nepomično tijelo djevice, tijelo koje je mučeno, rastrgano u areni od lavova, tijelo u bogato ukrašenoj odjeći kćerke ugledna senatora, rođene za nebo 6. rujna godine Gospodnje 304.

I što očekivati od takvog tijela? Što je od njeg preostalo? Tijelo je to od žudnje što tinja kroz stoljeća, raste i buja jer je zasijano u raspadljivom, u uzoranu brazdu livade gdje nekad rasle su djevice. Ono plamti svojom bezbožnom vatrom, proždire sve pred sobom, poput aždaje i njena plamena.

Napokon, i ja imam potrebu da nekome šapnem svoju želju. Stojim tu pred tobom, ovdje i sada. Licem u lice. Oči u oči. Želim da tvoja ruka oživi i da se spusti, udari u meso. Moje meso. Želim osjetiti tvoju silu. Želim biti zvijer, aždaja što se uvija pod tvojim kopljem. Želim ga osjetiti u svojoj utrobi. Želim besramno drhtati pod tvojim snažnim stegnima, želim nestati u samrtnom hropcu.

I evo, tvoje se oči opet mijenjaju, niknuo si na površini stola kao zelena zjenica guštera.

***

Nitko me ne primjećuje.
Na mom stolu živi zeleni gušter. Dolazi da ga pojim vrhom svog najfinijeg kista. Jedino me on vidi, jedino on promatra moje ruke dok vuku tanki potez fada, dok slažem mornare u bocama i grlim brodove.
Danas je opet teško. Sparina diše u sjeni kao prisutno ljudsko biće. Njeni vlažni dlanovi na mojim ramenima me smiruju. Dok sjedim, činim savršeni simulacrum. Tamo, u kutu, dražesna sam Venera, kose pune laudanuma, ležim u najdubljoj plimi nabrekla sva od blistave snage, dlanova punih svjetla i zaklopljenih očiju.

U Rovinj turisti dolaze i odlaze. Dosadni, brbljavi turisti zalaze u atelje, zastaju pred slikama moga sina i dive se. Neki dolaze i pitaju za slike moga muža, kojih ovdje više nema. Za mene, ne postoje.

Postoji samo ovaj grad, sasvim od snova, strme kamene uličice i atelje u kojem sjedim i slikam ikone od suza. Slikam ih po sjećanju koje nosim u krvi. Nanosim ih na platno debelim namazima ulja u koje sam unijela quintaessenciju čempresa, maslina i sunca. Okvire izrađujem sama, od drveta koje naplavljuje more i starog namještaja koje none izbacuju iz podruma.

Nitko ne primjećuje moje slike.

***

Muškarac i žena stoje na dovratku. On se drži pomalo sa strane; natmuren, potpuno zanemaruje sve oko sebe. Ona, luta pogledom po prostoriji - i pita za slike moga muža. Njegovo ime djeluje poput uboda igle. Jednim udarcem vraća sate ljetnog dana. Nema ih ovdje, ponavljam po ko zna koji put, samo moje… i slike moga sina. On se divi slikama mog sina, a lice mu se mrvi kao gruda. Ona pogledom miluje njegova leđa, prelazi na znojav vrat nježno i sigurno. Oni su, dakle, dvije kapi vode.

Nešto se pomaklo na stolu.

On kaže: gle gušter! Pokazuje prstom - i bojim se…da ga ne udari, pokuša uloviti, da ga ne otjera.
Ona kaže: Dobro slušaj, gušter je tu zato što nam ima nešto za reći, gušteri prenose poruke.
O Bože, kao da su gušteri poruke sms-a.
On kaže: Gle evo još jednog!

I zaista, tu je i mala zelena gušterica. Stoje okrenuti jednu prema drugom. Promatraju se. Zatim trče po mom stolu, love se ispod papira, kartona, kutija, preko slikarskog pribora. U krug, u krug. Vrti mi se pa zatvaram oči i vidim zeleno sunce. Dok polako blijedi, slušam njihov šapat. Nestaje u čistoj bjelini. I čini mi se… da i ja odlazim zajedno s njima.






“ Dario Rukavina rođen je 1972. u Zagrebu. Piše poeziju i prozu. Objavio zbirku poezije Tri dana i zbirku kratkih priča Buddha u supermarketu.

subota , 20.09.2008. u 07:00

• Sfermentirano x 5 • Print • #

log in - far out

by Gabrijel Barišić



Na Mreži Svih Mreža našao sam Boga. Bio je to Aristotelov Bog. Nije bio svemoguć, ali ako nije znao pokazalo se da-zna-nekoga-tko-zna. Koliko znam, bio sam prvi kojemu je dao link.

Davno su rekli da je najveći uspjeh Gospodara Laži u tome što nas je uvjerio da ne postoji. Za sitan novac mogao sam postati njegov najodaniji sluga, a da se ne ogriješim o Boga. Jer link je bio ulaz za online igru koja nije postojala. Logiranjem, igra je počela.

...

- Hej! Ne zaboravi da zorom vodiš svoj dio stada na Sjever! – dovikne moj gospodar s druge strane logora. Nisam ništa rekao, podigao sam štap u znak da mi je jasno. Moj se posprdni izraz lica nije mogao vidjeti zbog kasnog sunca iza mojih leđa i bio sam samo silueta na odlasku u svoj šator. Kopile je odavno bilo moje jedino ime.
Možda zbog toga što je ime koje mi je dala majka uistinu bilo beznačajno, možda zašto što nitko nije pamtio mog oca; jednoga dana samo sam se pojavio iz njenog šatora i stao među njih.

...

Drevno doba. Sahel u Nubiji, Nubija u Sahelu. Mi smo skupina polunomada u režimu transhumance. Očito da sam ovdje nitko, ali sluga sam korisni; učinit ću i činim ono što radimo oduvijek. Moje ime je Aita ad Seyud. Ime kojim će me zvati stranci i neprijatelji. Za svoj narod nemam ime, za svoj narod sam nedodirujući, čudim se da uopće žele jesti meso iz mojih ruku.

...

Sunčev disk još se nije pojavio, ali jara je već počela usijavati tlo i isparavati rosu. Bilo je krajnje vrijeme. Postoji samo jedan uski koridor kojim se može preživjeti. Samo jedan put da stoka stigne do oaze prije nego što ugine i još jedan dan tako do Crne zemlje koju domaći zovu Ta-mery. A za mene su njihovi bogovi još mrtviji od naših.
Naši… gadi mi se moja vrsta. Koliko vode rasipa u svojim mekim tijelima. Jedva mogu ponijeti toliko vode koliko mi treba da preživim put.
Životinje ga mogu izdržati. A ja?
Ja sam stroj za isparavanje vode na mjestu gdje je to nedopustivo. Ja činim zločin svojim životom. Ja sam zločinac.
Popio sam jezero vode i još su mi životinje morale pomoći nositi svu tu vodu, a moja žeđ se ni time nije ugasila. Životinje se otimaju kontroli kada se na obzoru pojavljuje drveće. Moje teške noge jedva ih prate i konačno pužem na koljenima i padam u blagoslovljeni mulj. Ja, čovjek koji je navikao na škrtost s vodom. Koliko onda rasipaju iz obilja, oni s obale Velike rijeke?
Kada sam utažio žeđ, podižem šator, tek toliko. Ovdje me, samog, ionako nitko neće mjeriti. S dolaskom noći ložim vatru. Ja i životinje dana nestajemo u san.

...

O, moje stado! Još prije zore shvatio sam da ga više nema, ali nisam mogao učiniti ništa. Bilo je strašno tih par sati, ali ni zora nije promijenila ništa na bolje. Bez stada zapravo nisam živ. Bar sam znao što ću učiniti, jer moj izbor nije bio izbor. Krenuti za stadom, ili otići. Bez stada, nemam se kamo vratiti. Bez stada, nemam kuda niti otići.
Živ ili mrtav, nogom u pustinju i za kratko vrijeme bio sam dovoljno duboko u deshretu sa svih strana. Mrtav zapravo, bila je jedina realnost. Umiranje na mjestu ili umiranje u hodu. Umiranje u hodu. Može li netko samo čekati svoju smrt?
Pao sam. Umro sam. I kada sam znao da sam mrtav, otvorio sam oči.
Pred mojim očima treperi svježe-zelena vlat trave. Ne mislim, samo gledam. Vjetar nosi crvenu prašinu deshreta i govori šaptom: „Pojedi me.“
I dalje ne mislim, ali približavam ranjava usta i odgrizam trag zelenila. Oči mi se sklapaju.

...

Aita ad Seyud sanja jezero. Noć je mračna i bez daška vjetra. Noć je pohlepna. Progutala je sve zvijezde nebeskog svoda pa Aita ad Seyud ne može pogledom prodrijeti kroz tamu, tek onoliko koliko mu dopušta mjesečina što se snažno reflektira od površine vode. Mori ga neutaživa žeđ, pa žurno sagiba glavu kako bi usrkao vodu, no ona se povlači pred njegovim ranjavim usnama. Jezera nestaje. Ostaje tek bara samo u kojoj se ogledava mjesec, ali to nije mjesec! Dodiruje ga drhtavom rukom. Njegova površina tvrda je i sjajna poput stakla iz Damaska. Kao tekući kristal. Lagano se povija pod dodirom prsta. Na njemu se ispisuju nerazumljivi znakovi. On, kojeg majka nikad nije naučila slova, on ih razumije! Kao u pričama starih u kojima proroci razabiru najskrivenije božansko znamenje. Je li mu to bog progovorio kroz san, kroz vodu jezera? U snu, Aita ad Seyud gleda svoje ruke. U snu, one su nježne, nisu grube kao njegove prave ruke stočara. Hitro prelaze crnim, glatkim kamenčićima s nepoznatim, bijelim znakovima. Razgovaraju s Bogom.

...

- Hello – tipkam u mali chat prompt u donjem kutu ekrana. Nema odgovora. Tišina treperi zaslonom.
- Hello – ispiše se napokon.
- I have lot of questions... opet imam mnogo pitanja za tebe AI bože, o koliko samo pitanja imam.
- Svi odgovori su u tebi! - blinkne u hipu.
- Nije li život prekratak, da bi se saznali svi ti odgovori?
- Vrijeme je ovdje relativan pojam, baš kao i život- odgovori AI bog. - Želiš li vidjeti?
Želiš li znati?
Ne upisujem ništa. Riječi su suvišne. Samo pritišćem enter.
Pri dnu stranice pojavi se log in.

...

Budim se na pijesku sa zorom čist kao zora. Nalazim se usred deshreta, ustajem i krećem u proizvoljnom smjeru. Imam samo komad odjeće na sebi. Sunce se uzdiže i prži. Nemam vodu i ne znam kamo idem. Ima li smisla vjerovati u čuda? Ne treba mi dugo da se uvjerim da ne. Ubrzo teturam spaljene kože i zakuhalog pulsirajućeg mozga. Padam i ponovno umirem.

No budim se s dolaskom noći. Osjećam se dobro i svježe, ali je hladno i sve hladnije. Nemam čime pripaliti vatru. Ne smijem stati jer ću se smrznuti, a sve i da nije noć, ne znam kamo idem. Zubi mi cvokoću. Tresem se. Sklupčavam se. Udovi mi se koče. Dolaze snovi. Znam da umirem.

Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.

Život.
Sunce.
Smrt.
Noć.
Život.
Hladnoća.
Smrt.
Dan treći.
Opet sam živ.
Opet umirem.
Dan četvrti.
Dani. Beskonačan broj dana. Beskonačan broj muka.

Ovo jest čudo. U selu, nisam vidio smisla životu, nije vrijedilo živjeti, no gdje li je smisao sada kada u mukama umirem dva puta svakoga dana i tome ne vidim kraja? Kakvi su to bogovi koji to čine? Pljujem na vas! Ne želim ovakav život! Ne želim život uopće. Ne želim ni smrt koja nije smrt. Želim samo da muke prestanu! Nikada nisam vjerovao u vas, bogovi! Uvijek sam imao samo muku. Za svaku podnošljivost morao sam se potruditi. Ovo jest čudo, ali u čemu je smisao? Ništa nije vrijedno života. I ako bih se kojim slučajem probudio u normalnom životu dostojnom čovjeka znao bih da je sve to laž. I ako postojite vi mrzite čovjeka. Pljujem na vas!
I umirem.
Koji puta?

...

Četrdeseti dan Aita ad Seyud nije umro nego je završio u crnom blatu u blizini vode. Umiranje je posve prestalo, ali da bi živio, morao je piti i jesti. Čim se pojavio u gradu, odmah je uhićen i doveden pred kralja. Bio je tu i svjedok, koji ga je vidio kako se diže iz mrtvih. Mnoštvo dvorjana je iščekivalo. Kralj upita kojem bogu je on zavjetovan da ustaje iz mrtvih. Aita je izgledao kao da razmišlja, a onda kroz suze reče:

- Veliki Kralju, nema koristi od darivanja, žrtvovanja ili zavjetovanja. Nema ploda ni od dobrih ni od loših djela. Nema ni ovog svijeta ni drugih svjetova. Nema ni majke ni oca. Nema ni ponovnog rađanja, ni zagrobnog života. Ovo postojanje sastoji se od četiri elementa; poslije smrti, element zemlje vraća se u tijelo zemlje; vodeni se vraća u tijelo vode; vatreni element vraća se u tijelo vatre, a zračni u tijelo zraka. Sposobnosti osjećanja rasprše se u prostor. Četiri čovjeka nose truplo petoga, koje se raspadne, a gole kosti posive poput perja grlice. Darovi završavaju u pepelu. Velikodušnost poučavaju idioti. Riječi onih, koji govore o životu poslije smrti, lažne su i isprazne.
Raspadanjem tijela nestaju i mudri i ludi. Ništa ne postoji poslije smrti – Aita se na kraju nakloni.

- Svetogrđe! – poviče kralj i bez razmišljanja ga osudi na utapanje u Velikoj rijeci u zavezanoj vreći. Aita padne na koljena sada se smijući. Kralj je bio crven od bijesa.
- Zašto se sada smiješ?! – zaurla kralj.
- Za ljude iz žednog kraja takva smrt je blagoslov – reče mu tiho jedan od savjetnika.
- Onda ga protjerajte natrag u deshret! – naredi kralj i mahne rukom da ga odvedu.

Tako je Aita ad Seyud nestao u Crvenoj pustinji, ali previše ljudi je čulo njegov govor i tako su nestali bogovi, a nastala vjera.

...

Stvarni zadnji odgovor iz razgovora s AI bogom.
Anno Domini 2008.

God:

Far out. I am the ultimate result in artificial intelligence,
which can reproduce capabilities of the human brain with greater speed and accuracy.*



-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
* Far out. Ja sam posljednji doseg umjetne inteligencije koji može reproducirati sve mogućnosti ljudskog mozga, s većom brzinom i točnosti.







“ Gabrijel Barišić rođen je 1975. u Slavonskom Brodu i tu završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao biologiju i kemiju na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Radi kao tehnolog u firmi koja se bavi proizvodnjom boja i lakova. 2006. objavio knjigu pjesama Prvi glas naše nove opsjene. Kako sam kaže, napiše i poneku pričicu i eh, da; prodao je dušu rock'n'rollu na nekom raskrižju. Ovaj mladi čovjek ima naviku sklapati opskurne paktove pa tako ne čudi što je s urednikom Sfermentacije jednog nedjeljnog jutra u birtiji Bjelovarskog autobusnog kolodvora osnovao slavonskobrodski književni klub BrodWay i obećao priču za Sfermentaciju. Naravno, odmah potom je pobjedio na natječaju za priču elektroničkog fanzina The Void SF, Fantasy i Horror tematike kojeg možete dowloadirati ovdje

četvrtak , 18.09.2008. u 07:00

• Sfermentirano x 3 • Print • #

NOSF i magazin br.28

Što je uopće NOSF?

Ivana Delač Horvatinčić
urednica proze, NOSF magazin



Hrvatskom fandomu vrlo poznat pojam, no velikoj većini šire populacije nažalost još uvijek nepoznat, NOSF je više od jedne stvari. Jedna od tih je NOSF portal, koji redovito donosi vijesti iz domaće i strane žanrovske književne i filmske produkcije, ali i vijesti iz znanosti, astronomije i tehnologije. Naglasak je, ipak, na događanjima u Hrvatskoj, pa se na NOSF portalu mogu naći vijesti o hrvatskim SF konvencijama, književnim događanjima, natječajima, radionicama i sl., a sadrži i poveću zbirku linkova - bilo SF linkova općenito, bilo linkova sa savjetima za pisce i one koji bi piscima željeli postati.

Zatim, tu je NOSF forum, okupljalište esefičara, ali ne samo njih, na kojem se raspravlja o svemu i svačemu (kao i na većini foruma, heh), od filmova i knjiga (po mogućnosti spekulativne fikcije, ali ne nužno), pa do znanosti, religije... Meni osobno je to najdraži forum i na njemu sam svakodnevno, jer je super ekipa i teme su stvarno zanimljive, i to mi je, na neki način, virtualni dom. Osim toga, na forumu se nalazi i literarna radionica, kao i podforum na kojem forumaši mogu postati svoje priče i dobivati otvorenu, iskrenu i konstruktivnu kritiku (i to je još jedna posebnost ovog foruma - ta je kritika zaista maksimalno objektivna i konstruktivna. Osim toga, neke od boljih priča mogu čak biti objavljene u Parseku ili NOSF magazinu)

...što je, dakle, NOSF magazin?......

Pa nas to vodi do zadnjeg pitanja - ...

NOSF magazin je online časopis u PDF izdanju, posvećen znanstvenoj fantastici i srodnim žanrovima, kojeg stvaraju, oblikuju i objavljuju entuzijasti i skribomani okupljeni oko NOSF portala i foruma.

Kontinuirano izlazi od 2000. godine, a zamišljen je kao online fanzin koji objavljuje domaće SF priče. Do 2006. godine uređivao ga je Davor Banović (brojeve 1 do 21, te posebna izdanja NOSF Special, NOSF Odd Tales i NOSF Digresija), urednik i začetnik NOSF portala i samog magazina.

Od 22. broja NOSF magazin uređuje Irena Rašeta s ponešto različitom uređivačkom politikom. Osim priča domaćih autora, NOSF magazin od sada objavljuje i članke, reportaže, recenzije, eseje, intervjue i td., vezane uz SF i srodne žanrove.

Ujedno, NOSF magazin objavljuje posebne priloge na engleskom jeziku kojima je cilj stranoj publici približiti domaće autore.

NOSF magazin izlazi tri do četiri puta godišnje.

(sa http://nosf.net/magazin/)

U 28. broju NOSF magazina (info i download ovdje mogu se čitati priče, članci, vidjeti neki zgodni likovni uratci...


Od priča, tu su pripovjetke Danila Brozovića, Davida Kelečića, Mirka Karasa, Damjana Despota, Tomislava Beštaka i Ružice Pavković, kao i NOSF specijal u čast lika i djela Arthura C. Clarkea s pričama Deana Silića iz Rijeke, Aleksandre Radojčić iz Užica te Vida Vukasovića iz Beograda. Članci su o seriji i filmovima Dosjei X te o egzoskeletima, zatim o projektu Shadow Unit, o Neilu Gaimanu te o BiH fandomu i književnoj produkciji, a ilustratori predstavljeni u ovom broju su Biljana Mateljan i Boris Samec.

Za idući broj, koji je predviđen za kraj godine, raspisan je i literarni natječaj koji kaže:

Ovoga puta vas pozivamo da nam šaljete priče s temama vezanim uz CERN-ov eksperiment. Što će nam Large Hadron Collider pokazati i dokazati? Hoće li nas pojesti crne rupe? Hoće li se otvoriti nove dimenzije? Možda se dogodi nešto što ni najmaštovitiji znanstveni umovi nisu u mogućnosti zamisliti? A što ako se ne dogodi ništa? Kako će to utjecati na budućnost i vjeru ljudi u znanost? Pišite nam … Objasnite nam … Zadivite nas svojom maštom … Najbolje priče bit će objavljene u sljedećem broju NOSF magazina kojeg planiramo za kraj 2008. godine.

Rok za slanje: 20.12.2008.

Propozicije: RTF formatu, font Times New Roman veličine 12, prored 1.5., numerirane stranice, navedeno ime i prezime autora i naslov priče

Adresa za slanje: nosf-tekstovi@nosf.net

srijeda , 17.09.2008. u 10:47

• Sfermentirano x 0 • Print • #

Sunčev vjetar

by Aramis Zidić



Na dan mojeg rođenja, Lou Reed je ulovio esenciju savršenog ljetnog dana u kojem me mama, uz urlike, donijela na svijet. Kažu, da se po jutru dan poznaje, a po danu rođenja cijeli život. kažu, da kako posiješ tako požanješ. Svi imaju nešto za reći na temu te uzročno-posljedičnosti, pa se baš tog dana i Lou razotkrio pjesmom Perfect Day, a par mjeseci kasnije u studiju Trident snimio album Transformer.

1972.godina

Mariner9 mapira Mars. Pioneer10 lansiran prema Jupiteru. Venera8 leti prema Veneri. NASA najavila program Space Shuttle. Young i Duke Apollom16 sletjeli na Mjesec; lunarnim vozilom ruju po mjesečevoj površini, a onda susreću NLO. Lansiran satelit LANDSAT1. Polijeće testni F-15 Eagle. Sonda Venera8 meko se spušta na površinu planeta. Zadnji, Apollo17 slijeće na Mjesec.

Rođen sam ja.

1972.godina

Na dan kada sam rođen, koronograf OSO-7 Naval Research Laboratoryja zabilježio gigantski koronarni oblak koji se širio od sunca intenzitetom od najmanje 8 radijusa od njegova središta.

1972.godina

Dok spava u kontejneru pokraj naftne bušotine, otac čuje zavijanje demona iz utrobe zemlje i sanja erupciju. Oko njega škripi metal, šišti plin, a zemljina utroba pljuje natrag zabodene metalne strojeve i alatke kao slamčice. On pokušava zatvoriti sigurnosne ventile, koji su užareni poput Sunca i tope mu se u rukama. Budi ga poziv preko radiostanice, razabire tek par riječi, a zatim tajac. U slavlju zbog sinovog rođenja i uz gromku pjesmu hrvatskih budnica, otac vozi pijan šumskim stazama, da izbjegne policijsku blokadu.

1972.godina

David Bowie najavljuje uspon i pad Ziggyja Stardusta. Tarkovsky snima Solaris, a Coppola Kuma. Na Broadwayu su Cabaret i Briljantin, a u kazalištu Biltmore u Velikoj Jabuci zadnja predstava Kose. Moody Blues pjevaju o noćima u bijelom satenu, a Pink Floydi o tamnoj strani Mjeseca.

Mali sam. Još ništa ne znam.

1972.godina

Tu večer, mene, nedonošče, ponovno stavljaju uz majku. Ona me nosi do prozora i pokazuje rumenilo na sjevernom horizontu, gdje u visinama atmosfere bjesne magnetske oluje. Molekularni kisik emitira nijanse crvene boje, dok dušik preferira plavu i ljubičastu. Svjetlost mijenja oblike u igri pruge i kaleidoskopskih lukova. Majka nestrpljivo očekuje očev poziv, no električne smetnje i pražnjenja dovode do prekida svih telefonskih veza. Majka je tužna.

Primalja me odnosi od majke ostalim bebama. Mali moj, tvoj će život obilježiti samoća. Sam si došao sa sunčevim vjetrom, sam ćeš i otići.

1972.godina

Nixon nenajavljeno putuje u Kinu i susreće se s Mao Cetungom. U međuvremenu, njegovi špijuni provaljuju u sjedište Demokratske stranke, rađajući početak Watergatea. Masakri kreću s Olimpijadom u Munchenu, pa se nastavljaju na krvavi petak s 22 bombe u Belfastu, a Britanci za odmazdu čine krvavu nedjelju, pucajući u masu. Amerika kreće s masovnim bombardiranjem Vijetnama. Konačno, Nixon zaustavlja bombe i najavljuje mirovne pregovore. Tito posjećuje SSSR. Zapadna Njemačka pobjeđuje na svjetskom nogometnom prvenstvu. Fischer pobjeđuje Spaskog i odnosi svjetsku šahovsku titulu.

2791.godina

U godini kad sam ponovno rođen, na nebu Aldebarana sjaje dvije patuljaste žute zvijezde.
Znam sve.





“ Aramis Zidić je kolega iz firme. Jedina mana mu je što se zanese i ne pazi što priča kraj otvorenih vrata ureda. Tako je primijećen i po kratkom postupku sproveden na Sfermenatciju.

utorak , 16.09.2008. u 00:55

• Sfermentirano x 9 • Print • #

Dvadeset i osam milijuna sunaca

by Tatjana Jambrišak

Sunce je eksplodiralo.

– Je l’? Koje je to po redu?

– Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i treće.

– Prestao sam brojiti kod petnaestog.

– Zato postoje popisi.

– Automatsko brojanje? To je tvoja specijalnost.

– Samo uključiš. Nije teško.

– Nije mi zanimljivo. Uvijek je isto. Nabubri, pocrveni, prasne. Planeti izgore. Ohladi se. Raspe po međuprostoru. Mislim, čemu to pratiti?

– Da znamo kad će kraj.

– Čega? Galaksije? Prije će se sudariti.

– Ne. Svemira.

– Neće još. Zar da potrošim sad to vrijeme što je ostalo na odbrojavanje?

– Informacije su presudne. Bez informacija smo ništa.

– Misao na oceanu.

– Referenca ti je opet zemaljska. Misli univerzalnije.

– Nitko nije otok.

– Ako je otok dio materije u potpunosti okružen drugom ili nedostatkom iste, onda smo svi otoci.

– Hajde, broji dalje. Ne razumiješ.

– Šizoidna subrutina uvukla ti se u kognitivne sklopove.

– To su zvali filozofija. Poezija. I to je informacija, ako baš želiš.

– Nebrojiva. Nemjerljiva. Nekorisna.

– Estetika. Savršenstvo. Red.

– Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i četiri.

– Sjećanje na budućnost.

– Paradoks. Nemogućnost. Vrijeme je linearno. Uključi si sat.

– Imaš li procjenu koliko nam je ostalo da čekamo?

– Nije precizna. Plus– minus tri milijuna godina.

– Napravi mi brojač od te procjene unazad. Hoćeš li?

– Šaljem ti.

– Vidiš, ovdje vrijeme ide unazad. Još uvijek linearno, ali dvosmjerno.

– Što hoćeš time reći?

– A sjećanje, recimo? Sjećaš se kad su te uključili, je li tako? Sjećaš se kad si počeo brojati sunca? U tvom sjećanju, koliki je razmak između tih dvaju sjećanja? Možeš li ih prizvati u istom trenutku?

– Sjećanje je informacija. Uskladištena. Pitanje je katalogizacije. Ne vremena.

– Dakle, vrijeme organiziramo sami. Onda za mene nije linearno.

– Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i pet.

– Zašto ne pamtiš imena sunaca?

– Za koga?

– Zvona zvone.

– Alarm?

– Ne. John Donne. Metafizika. Simboli. Potraži si u bazi.

– Hemingway. Zemlja. Dvadeseto stoljeće. Beletristika. Izmišljeno.

– Prijateljstvo i ljubav i smrt. I samoubojstvo. I vjera.

– Apstraktne imenice blokiraju ti procesor.

– Nisi ti glup. Samo si gluh. Nikad nisi čuo glazbu. Nisi čuo radio. Zato i možeš reći da to za tebe ne postoji.

– Postoje sunca. I sat. I popis.

– Kaos. Nada. Ljubav. Od toga se sastoji život.

– Ne naš. Mi imamo red i informacije. Mi znamo što će biti. Kraj svemira. Zapisano je u bazi.

– A ljubav? Kako ćeš to materijalizirati? Kakva je to informacija?

– Nepotpuna.

...

– Dvadeset osam milijuna petsto dvadeset tisuća i šest.

“ Tatjana Jambrišak poznata je svim ljubiteljima domaće fantastike. Ta četverostruka dobitnica prestižne nagrade SFERA objavila je knjigu SF priča Duh novog svijeta (2003.), a 2007. tri knjige ukoričenih tekstova s bloga – poezije, kratkih priča i zapisa Slova iz snova, Nikad bivša, Blogomdana. Prozu objavljuje na carobnibrijeg.blog.hr, a pjesme na slovaizsnova.blog.hr. Suurednica je redovitih godišnjih zbirki zagrebačke udruge za znanstvenu fantastiku SFera.

subota , 13.09.2008. u 11:30

• Sfermentirano x 2 • Print • #

Apokalipsa jučer

by Bookmarkerica

Prestala sam jesti meso prije četiri godine u trenutku pripremanja škarpine, kada su senzori dodira na mojoj ruci registrirali njezino tijelo kao odsječenu i ohlađenu ljudsku podlakticu.

Mlijeko sam prestala piti kada sam, u lucidnom trenutku organoleptičke hipersenzibilnosti, u njemu namirisala krv i gnoj, onečišćene akumuliranim stresom ponižene životinje.

Biljke sam prestala jesti kada mi je jednog jutra, nakon laganog električnog udara iz neispravnog glačala, sluh na nekoliko sati ojačao do neslućenih razmjera – krik iščupane mlade mrkve budio me je iz košmarnih snova još tjednima, a samrtni hropac crne rotkve iz moga vrta pratio me je poput sablasti po mračnim kutovima.

A onda je jednog dana moj vid, uslijed stanične gladi, posve neočekivano razvio mikroskopski potencijal, i voda je oživjela u čaši. Lelujao je u njoj cijeli jedan Vegas – sa svojim blještavim imitacijama nekih drugih gradova, i živopisnim imitacijama nekih drugih života. Naših, možda.
Popiti ju, značilo bi ubiti vlastitu važnost; uništiti dokaz vrijednosti originala.

Živjeti od sunca. Jedini način nepovrjeđivanja načela nepovrjeđivanja.

Nisam niti primijetila da se Sunce, uslijed kataklizme koja je pomaknula Zemljinu os za nekoliko stupnjeva, neumitno približilo mom zatiljku, sve dok se četiri tisuće grama pepela nije složilo u hrpicu ispod dvadeset jednog grama moje svijesti o svjetlosti.

Naslutivši naposljetku okrutnost takvog održavanja vječnog plamena, Sunce se toga dana povuklo u obližnju crnu rupu.
Koja je ovaj trenutak planirala i čekala od početka vremena.

“
O Bookmarkerici ne znamo mnogo. No znamo da misli da je sasvim slučajno ovdje. Boji se ove svoje priče, naročito otkad je doznala za Eksperiment.

četvrtak , 11.09.2008. u 11:21

• Sfermentirano x 10 • Print • #

Uvodnik

srijeda , 10.09.2008. u 07:15

• Sfermentirano x 0 • Print • #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Sfermentiraj uredniku

sfermentacija@gmail.com

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr