|
Imate pravo, vi koji kažete da se ne javljam na ponude preko bloga. Kad sam rekla da je opasno, nisam mislila na opasnost tipa juriće me policija, nego na nešto drugo. Naime, ako je ovaj blog anoniman, a mora da bude anoniman, on će to automatski prestati da bude onog momenta kad me neki bloger upozna. Naravno, svako se može zareći u potpunu diskreciju i ja nemam razloga da u to ne verujem, ali dovoljno je da me i taj jedan poznaje i to više neće biti to. To bi značilo da pišem istovremeno onima koji me ne poznaju i onom koji me poznaje. Neka, zato, bar još neko vreme, dok se ne sredim, pa ću možda kasnije. Znači, izvinjavam se svima koje odbijam, pa čak i onima koji samo hoće da me upoznaju. Nadam se da će biti prilike, ali ne sad, ne dok ne prestanem barem s jednom od ove dve stvari koje radim, a trenutno sam u prilično uspešnoj fazi skidanja s dopa. Dvanaest dana je dosta za nekog kao ja. Prošle su najgore krize, ali fora je u tome što je život bez dopa kad se jednom navučeš neverovatno dosadan. To je taj teži psihološki momenat zbog kojeg je skidanje tako teško. Da... još nešto. Da odgovorim onima koji me hrabre i savetuju da prestanem s poslom i prepustim se pisanju. A o čemu da pišem ako prestanem ovim da se bavim? I od čega da živim? Da se zaposlim negde kao sekretarica ili prodavačica? Mislite da bi vam bilo zabavno da čitate blog "Maja u kancealariji" ili "Maja u butiku"? Čisto sumnjam. Bili bi zanimljivi jedino momenti kad me startuje šef. A upravo sam to htela da vam ispričam. O šefu jedne velike firme, vlasniku svih svojih sekretarica, kod kog sam došla na jednokratni posao. Za neke ljude si siguran da se neće javiti ponovo. Evo kako je počeo taj ludi dan. Oko četiri popodne javlja se tip na oglas, ja mu se predstavim opisujući sebe kao opasnu plavušu idealnih proporcija... bla bla bla. Ne možete da zamislite kako je dosadno ponavljati te tri napamet naučene rečenice stalno, a ispucali ste i sve varijacije i podvarijacije, a znate i koja će biti pitanja pa i na njih odgovarate rutinski, a tek svaki peti ili deseti od onih koji se jave će dogovoriti posao. Idite u Halo Oglase u čuvenu rubriku 202, pa okrenite neki od onih oglasa koji glase nekako ovako: deluks masaža celog tela, atraktivna plavuša... da čujete kako to zvuči. Ako dobijete agenciju, što se iz oglasa obično ne vidi, javiće vam se sekretarica koja 100 puta dnevno deklamuje taj tekst, a najčešće glumi tu devojku iz oglasa. Sistem ume da bude toliko usavršen da klijent ne može nikako da provali da je pričao s drugom osobom. Sekretarica uglavnom zna da skine glasove svih devojaka koje rade. Odlutala sam... Dakle, odem na posao u tu firmu na Novom Beogradu. Kraj radnog vremena. Velika firma. Dočekuje me šef i uvodi me u svoju kancelariju. Ogromna kancelarija kao iz filmova i isto tako ispred nje, druga manja kancelarija za sekretaricu. "Umeš li da kucaš?", pita me šef. Umem, kao što svi znate, i to dosta brzo. "OK, onda sedi ovde i kucaj nešto." "Bilo šta da kucam, ovako u ovom programu?", a otvoren neki program za mail, nije Word, nisam skaprala ni šta je. "Da, samo sedi i kucaj, sad ću ja da se vratim." I ode napolje u svoju kancelariju. Ja sednem, namestim dole našu tastaturu i kuckam. U početku samo nešto bez veze, ali to mi se čini suviše besmislenim. Strašno mi je žao što to nemam sačuvano, ali bilo je otprilike ovako: "Ja sad kucam, sedim u kancelariji i kucam. Nešto kucam, bilo šta kucam jer su mi tako rekli, a ja volim da radim ono što mi kažu. Koji je bre ovo program? Prvi put ovo vidim. Mora da je Netscape. Još uvek kucam, ali ne znam o čemu bih sad više mogla da... Ali ne kucam baš bilo šta jer moram da pazim šta kucam pošto će ovo verovatno neko da čita. Pa da, moram da pazim šta kucam. Šefe, kako je? Kad ćete se vratiti ovde i zašto ste izašli napolje? Zašto ja sad kucam? Aha, razumem, ja sam sad vaša sekretarica." Tu negde sam se odjednom nešto iznervirala. Stvarno sam se istripovala na ulogu sekretarice i sve patnje kroz koje ona mora da prođe u ovom mačističkom društvu. Što je više rasla vatra u meni to sam manje mogla da se suzdržim: "Ali zašto ne karate svoju pravu sekretaricu? Ne da vam? Pa što je ne otpustite onda ko svaki pristojan šef koji drži do sebe? Ili možda nije dobra riba? Pa kako ste mogli da zaposlite ružnu sekretaricu, a? c c c! Ili ste je se zasitili? Omatorila je? Kao i vaša divna supruga koja sad sedi kod kuće i čuva decu, a vi ćete sad da kresnete jednu kurvu, narkomanku..." Tu negde ovaj uđe skroz go. Ja ga onako u šoku pogledam i malo se prenem, ali ne znam šta dalje da radim. Nije mi dao scenario. Moram da improvizujem. Prvo krenem u panici da brišem ovo što sam napisala, ali toga očigledno nije bilo u scenariju. "Samo ti radi, samo ti nastavi" Nastavljam, ali sad nešto sasvim drugačije: "LJljlmlasdfmlm ledjfag dkajfoji oiei laghnghnna knjkhjiehteun jlaj,gfkhjgshjhreor kfla gkrei mfgnre kmela 8iilmkam ioe90 mkl,ma ioja đža maćškfao3e903 mapč kam,al oiooa lda., ada lakurac kajkdj oaelaihe alolalala laklaaalaalal aalai4eojro ,ma-..-ame". Verujem da nisam napisala sve isto kao i tamo, ali nedovoljno pažljivom čitaocu je verovatno promaklo da se potkrala i reč lakurac u ovaj tekst. Kao i sve ostalo, napisala sam je slučajno. Nedovoljno pažljivi čitalac nije i šef iz priče. Pošto mi je prišao s leđa i počeo da me vata za sise, šapnuo mi je na uvo: "Mmmm... lakurac, samo ti je to u glavi!" Fakat, otkucala sam lakurac, jebote, možda sam stvarno opterećena. "Hihihi", nešto se kao smeškam. Ma baš mi je nekako nesimpatičan ovaj tip. Šta sad hoće od mene? Čemu ova farsa od scene? Naravno, namesti se. "Možeš sad malo da se odmoriš, da pređeš na drugi posao". Felacio, dosadni felacio, mada moram priznati da mi to nije tako mrsko u ovom poslu. Ima tu nečeg zabavnog. Žena koja ispravno gleda na to, shvatiće da vlada muškarcem dok to radi. Jako greše one cure koje to doživljavaju kao poniženje. Ja volim i da pogledam u lice i osmehnem se. To je skoro uvek ironični osmeh, ali to niko nije u stanju da vidi tako. Svi doživljavaju kao zavodnički i lude od toga. Muškarci su zaista ludi za oralnim seksom. U drugom smeru takođe. Odaću vam još jednu tajnu: devedeset posto tipova liže prostitutkama cupi. Ne samo meni, to mi sve devojke prijavljuju. Dobro, nećemo više o seksu, kao što već rekoh par puta, nisam ovde zbog toga. Dosadno mi je da pišem o tome. Nisu ovo erotske priče. U svakom slučaju, završili smo u pozi - on sedi na kancelarijskoj stolici a ja odozgo, jašem, on mi gleda preko ramena i odjednom osetim nešto je promenio ritam, nešto usporio, kao da mu je opala koncentracija. "Šta je bre ovo? Jesi ti normalna?". Čita ono što sam napisala, očigledno. Prohujala mi je ta mogućnost i ranije kroz glavu, ali nisam mogla tačno da se setim šta sam sve napisala, ni koliko sam stigla da obrišem, pa sam nastavila da ga palim, a ni njemu očito nije bilo do prekidanja seksanja. Ipak, pošto je završio, krenuo je na mene da se dere kao pravi šef: "A sad se oblači i gubi se odavde da te više nikad ne vidim. Ti ćeš meni ovde da popuješ i držiš pridike! Kurva će da me uči lepom ponašanju, a?" (dao mi je pare, ne brinite se, kinta se uvek uzima na početku, baš zbog ovakvih situacija). I to onako go, pošto su mu stvari ostale u drugoj kancelariji, kao pravi idiot i još s kurtonom u ruci kojim maše kao da je nešto čime mi preti, stoji i dere se na mene, svoju izmišljenu sekretaricu. Ko zna koliko je puta sanjao taj san. Ko zna da li sam mu ja stota ili prva lažna sekretarica. Osećam da je ovaj frik ceo život lomio za mestom šefa samo zato da bi mogao da kreše sekretaricu. Tako je video da se to radi na filmovima. Otišla sam ni ne javivši mu se. Boli me dupe. Mislim da sam ipak stigla da izbrišem onaj deo gde kažem da sam narkomanka, jer bi inače to dranje verovatno imalo drugačiji ton. I sadržaj, sigurno. Tog dana sam zaređala još dva suluda događaja, ali pošto je ovo samo jedan post a ne roman, o tome ću sledeći put. |