13.01.2009., utorak
VJEČNI IZGNANIK
Provincijalna društvena Guja Balkana, njena tendenciozna samouvjerenost, koja ovdje pretvara sve životne kolorite u crno-bijele tonove, proizvod su ovdašnjeg općeg zla.
Ničeg tu nema na propitkivanju, podložnog neizvjesnom, niti bilo kakvoj sumnji.
Podneblje promišljanja svaki usjev pretvara u ljigavi, dlakavi i trnoviti korov.
Na ljudski Duh nakalemljen je promoćurni Nitkov, kršćanski Puzavac, prsati Phizikaner.
Brlozi ljudskog transcendentiraju u Amphiteatre i katedralne visine hipokrizije.
Kao da je Čovjek praiskonski odavde već posve izgnan…
S. Majkus
….“ Ovaj konac Jasenovca drukčiji je od konca Dachaua, Buchenwalda i td., ali vrlo slični na likvidacije logora i zatvora u Zapadnoj Rusiji i Ukrajini – od Katyna do Vinice u času odstupanja boljševika god. 1941. pred njemačkim prodiranjima .
Hitlerovi SS-ovci bili su u času sloma mnogo blaži nego Pavelić- Luburićevi policajci, pa i Staljinovi GPU-ovci. S druge strane, ovi „katolički“, „zapadnjački“, „europski“ stražari Pavelić- Luburića pokazali su isto divljaštvo i okorjelost duše, kao i oni ateistički komunistički azijatski policajci tiranina Staljina. Otkud ova identičnost? Po čemu ovo srodstvo duša? Vrijedno se zamisliti se i nad time.“
***
Poslije svih teških uspomena moja se misao još jednom vraća k onim svijetlim primjerima, koji ni tamo na dnu ljudske nevolje i bijede nisu zatajili. Čitatelju su poznati: među njima i trojica koja su me najviše impresionirala.
Dr. Spitzer, liječnik koji odbija dati smrtnu inekciju zatvoreniku, makar time izložio smrti samog sebe.
Ustaški zapovjednik Slišković, koji je u sebi imao toliko moralne snage, da je umom, prema svjedočanstvu titovog novinara i pisca uspio izbjeći da ubije bilo koga u logoru.
Slobodan, strpljivi heroj beznadne taktike „manjeg zla“ u Jasenovcu. On je uvijek iznova i uvijek s jednakom energijom, taktom i vjernošću spašavao, odnosno produžavao život zatočenika, dok nije konačno i sam zaglavio.
Tri čovjeka, tri narodnosti, tri vjere, pa čak i tri stranke…
Ovi i mnogi drugi primjeri potvrdili su mi usred Jasenovca staru i proverbijalnu istinu: da nema te stranke koja bi imala monopol nad samo dobrim ili samo zlim ljudima! Dobrih i zlih ljudi, istina i laži ima svugdje, u svim strankama, u svim narodima, i na svim poljima. To ne znači da među ovim kolektivima nema nikakve razlike, ima je, ali razlika je uvijek relativna, nikad apsolutna, uvijek privremena, nikad trajna. Jedna ili druga skupina samo ima više ili manje pravo odnosno krivo; danas- pravo, sutra- krivo.
Druga istina, strši na prvi pogled i puna je nade kad se duboko u nju zamislimo, iz jasenovačkog iskustva mora svakom pasti u oči: logor istrebljenja na jednoj strani znači žrtve i mučenike, a na drugoj ubojice i krvnike. No, kad se pobliže i gledajući istini u oči, onda se mora konstatirati da se to bitno upotpunjuje i s bitnim dopunama: u taboru žrtva i mučenika osim svetih i nevinih susrečemo i prave zločince i krvnike, kao što i u taboru ubojica i krvnika osim stvarnih ubojica i krvnika susrećemo i prave nedužne ljude.
Ove istine možda su i u poturječju sa službenim legendama zainteresiranih stranaka i tabora, kao i sa našim čuvstvima i osjećajima, po kojima smo skloni vjerovati da je tabor žrtava uvijek čist, neokaljan, a tabor krvnika samo blato i kal. Neki ljudi pred tom složenošću činjenica, mješavilu dobra i zla, padaju u pesimistički očaj i gube vjeru u Čovjeka kao takvog. Oni koji dublje i iskrenije osjećaju nevolje i vrijednosti čovjeka naći će, naprotiv, u toj složenosti novi argument za mogućnost izravnavanja i mita među ljudima, za realnost preduvjeta boljih odnosa među ljudima i narodima…
U velikom sporu između Osobe i Društva, logorsko iskustvo svjedoči o vanrednoj vrijednosti pojedinaca, individualiteta, kao i o pravoj snazi kolektiva, sistema.
Pobijediti sistem i
kolektivnu snagu može se samo kolektivnom snagom, jedan sistem drugim, individualne snage i hrabrosti i poštenja za to nisu dovoljni.
Izlaz ne može biti u izoliranom usavršavanju pojedinaca u samom sebi, u svom „ja“, u zatvorenoj pustinji ili kuli od slonove kosti, u pasivnom promatranju života usred društva, već u aktivnom radu, u aktivnoj borbi za poboljšanje tog društva, za poboljšanje kolektiva, za poboljšanje odnosa među ljudima i narodima.“
Dr. Ante Ciliga : „ Sam kroz Europu u ratu“ ( 1939- 1945.) str.292, 293
|
- 19:23 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|