09.01.2009., petak
IMA LI POST LUTHERA-ROBESPIERA- LENJINOVA EUROPA
DANAS SVOJU LJEVICU
„ U daljini, za Uralom, zalazi sunce, pa na pustinjske stepe, brda i zatvor baca posljednje zrake koje obasjavaju moju ćeliju. To je već treća godina što je provodim u tamnici. I teško je… Žudno gledam bedeme planina, sunce, zrak, slobodu, slobodu. U svojoj sam ćeliji sam. Moj je ćelijski drug u stacionaru. U duši mi je samoća…
Hvata me tuga zbog Lenjina „…
…“ No usprkos tim temeljitim promjenama, revoluciju su i dalje, kao i prije, nastavili nazivati „proleterskom“i „socijalističkom“. Dapače, sam je Lenjin dokazao u kolikoj je mjeri potrebno udružiti uobičajenu frazeologiju sa stvarnim podjarmljivanjem proletarijata. A kad su se radnici, te prave žrtve birokratskog presezanja, pobunili protiv tog birokratsko mistificiranja socijalizma i zatražili udovoljavanjima svojim stvarnim interesima, Lenjih ih je sumarno odbacio. Okvalificiravši ih kao „ sitnu buržoaziju“, „ anarhiste“ i „ kontrarevolucionare“. Interesi su birokracije, naprotiv, bili okvalificirani kao „ interesi proleterske klase“..On je u zemlji ustoličio totalitarni i birokratski režim koji je proglašavao „ kontrarevolucionarima“ one koji su i u političkom i društvenom smislu nosile nešto progresivno. I baš je on otvorio ovu eru laži, krivotvorina, deformacija, kojima danas odiše čitava Rusija u njihovoj staljinističkoj verziji- upotpunjenoj i ojačanoj- i baš je on zatrovao društveni život svjetskog radničkog i demokratskog pokreta.
Dok je očekivao Lenjinove govore i rezolucije o Radničkoj opoziciji, Šljapnikov je na kraju x. Parijskog kongresa uskliknuo: „ U čitavom životu , i za dvadeset godina koliko sam Partiji, još nikad nisam niti vidio niti čuo nešto demagoškije i podlije.“Te su Šljapnikove riječi bile odjek riječi Thomasa Munzera koji je Luthera, poslije njegovih pamfleta u korist protestanskih kneževa , a protiv protestantskih seljaka, zazvao: „Dr. Lugnerom“ ( doktorom lašcem).
I baš si to postao ti, Lenjine, na kraju svoje povijesne misije, rekao sam u sebi..
S gnušanjem sam se zapiljio u Lenjinov portret, postavljen na stol u mojoj ćeliji. Pred sobom sam imao dva Lenjina, kao što su bila i dva Creomwella i dva Luthera. Uspeli su se revolucijom, a onda se spustili niz padinu i suzbili manjinu koja je željela dalje.
I čitava se ta odlučujuća evolucija odigrala u dvije –tri godine, u ruskoj revoluciji kao u ostalima. Dok mi suvremenici , kao i suvremenici tih davnih revolucija, raspravljamo još deset, dvadeset, trideset godina, želeći doznati jeli se ta odlučujuća evolucija uopće dogodila ili ne.
„I tvoje protivljenje, Lenjine, u posljednjoj godini života, proždirućem staljinizmu, pa ma koliko ono za tebe bilo tragično, u političkom pogledu nije bilo ništa drugo doli kolebanje između staljinizma i trockizma, što će reći između liberalne i ultrareakcionarne varijante birokratizma.“
Sudbina boljševičke partije, sudbina Lenjina i Trockog, pokazala je još jednom kako su i najnaprednije stranke i najveći vođe u svom djelovanju ograničeni okolnostima vremena i mjesta. I baš oni u danom trenutku i postaju konzervatori, gluhi na nove zahtjeve života.
Legenda o Lenjinu sad mi je izgledala kao tek puka opsjena kojoj je cilj bio prikriti zločine birokracije.
„Da bi se uništila tiranija birokracije što si je stvorio vlastitim rukama, trebalo bi, Lenjine, uništiti i legendu o tebi kao nepogrešivom filozofu proletarijata. U trenutku najveće pogibelji, umjesto da proletarijatu pružiš ruku, ti si ga zatukao.
Ako svijet još ima potrebu za takvom poukom, ti si je potvrdio: budući da mase nisu sposobne sačuvati revoluciju, nitko je ne može izvesti umjesto njih…Iskustvo s tobom, Lenjine , govori nam da je proletersku revoluciju moguće izvesti na samo jedan način, to jest sve do kraja, do potpunog oslobođenja radnih masa. Ako se revolucija ne provede do samog kraja, na kraju uvijek dođe dan kad nova povlaštena manjina uspostavi svoju tiraniju nad radnicima. Suvremene revolucije ili ostvaruju cijeli socijalizam , ili se jednog dana fatalno pretvaraju u antiproleterske, antisocijalističke sustave. I pretvaraju se u kontrarevoluciju.“
Ni Bog ni Car, rekao mi je glas iz dubina podsvijesti.
Ali zbog toga nije bio ništa manje čujan, čvrst, zapovjednički. I tako je Lenjinov portret na stolu u mojoj ćeliji bio razderan u tisuću komadića i bačen u kantu za smeće...
U ćeliji se smračilo. Vani se spuštala noć. Uralsko gorje i stepa tonuli su u zloslutni san. A meni je došla muka, i srce mi je bilo teško kao kamen. Šest mjeseci nisam mogao otvoriti usta, nisam bio sposoban ni izreći ni napisati ni jedno slovo o politici, o svojim novim zaključcima o velikom vođi revolucije, jer toliko sam bio smlavljen, toliko sam patio što se moram zauvijek rastati s tako voljenim mitom o Lenjinu.“
Izvadak iz knjige dr.Ante Ciliga . „ Najveće laži dvadesetog stoljeća“
Strane: 323, 324,325
www.severinomajkus.com/blog
|
- 21:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|