02.01.2009., petak
r STALJINOVA I TUĐMANOVA OLUJA
(Izvadak iz knjige : „Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća“ dr Ante Ciliga):
„…Osim toga sve se to zbivalo u prvim mjesecima 1930. Krajnja je kolektivizacija slavila pobjedu. Istodobno se, međutim, sve više čuo otpor seljaka, pravog seljačkog ustanka.
Kolektivizacija i ustanci proširili su se na čitavu Rusiju. Trockisti, zinovljevci, pripadnici desnice i staljinisti s podjednakim nemirom govorili su o OLUJI* koja se sprema, i kojoj nitko nije mogao predvidjeti ishod. Koliko sam shvatio iz razgovora s jednim prekaljenim staljinistom, suradnikom Centralnog komiteta, na moskovske rukovodioce poseban je dojam ostavila seljačka buna koja je izbila u Rjazanskoj guberniji, pred vratima glavnog grada.
Na sve se strane pričalo o otporu koji je staljinističkoj kolektivizaciji pružio Vorošilov:
„ Ti se seljake doveo do očaja, i sad bih ja morao spašavati situaciju. Ja ne idem.“ I tako je Vorošilov odbio suradnju Crvene armije u razbijanju seljačkih ustanaka
Od tada su zapravo u kaznene ekspedicije odlazili specijalni odjeli GPU-a.
Na Rusiju se sručio uragan i raznio stoljetnu patrijarhalnu strukturu zemlje . Birokracija je uvodila svoju civilizaciju. Krvavi je napredak krčio svoj put kroz gradove i sela, s mačem u ruci i glađu za petama.
A onda su najednom, 2. ožujka , trube zasvirale uzmak.
Staljin je objavio članak: „Vrtoglavica od uspjeha“ Nasilno stjerivanje seljaka u kolhoze, što je bio temelj Staljinove agrarne politike, sad je bio proglašen skretanjem mjesnih vlasti s opće linije. A opća je linija , navodno, tražila da kolektivizacija bude posve dragovoljna . Djelovanje je te deklaracije bilo golemi. Postotak kolektivizhiranih imanja je padao iz dana u dan i iz gubernije u guberniju. Kakva spekulacija na „burzi povijesti“ !
Seljaci su pravili procesija po selima i nosili Staljinov portret. Kako će skupo platiti taj trenutak povjerenja ! Novine sa Staljinovim člankom, a koje su stajale 5 kopejki, na selu su se prodavale po 10 rubalja. Svi su željeli imati taj povijesni dokument. Po gradovima i selima opet su se otvorile tržnice. U redovima srednje i niže administracije nastupio je trenutak zbrke i zaprepaštenja. „ Idem vratiti kulake u selo“, rekao mi je samo napola u šali instruktor lenjingradskog Područnog komiteta. Njegova je zadaća bila popraviti „mjesna skretanja“, a dva je tjedna prije toga „raskulačivao „ sela!
Počeo je „Termidor“- pomislio sam – približavamo se raspletu…Zasad su se još borili u uzmaku i u urednom poretku, ali se očekivalo da će svakog časa nastati opće rasulo. Svakoig bih se jutra, kad bih se probudio, u pitao jeli u međuvremeno došlo do državnog udara u Kremlju.
Uskoro su se iz događaja počele „izvlačiti administrativne konzekvencije“. Sekretar moskovskog partijskog komiteta Bauman , koji je prije osamnaest mjeseci zamijenio pripadnika desnice Uglanova , sad je bio proglašen krivim za „lijevo skretanje“ i postavljen za sekretara Centralnog komiteta u srednjoj Aziji, što se u stanovitom smislu svodilo na progonstvo. Bauman je okajavao razjansku bunu i zatvaranje tržišta u Moskvi.
Sudbina je mjesnih dužnosnika koji su skrenuli s linije bila mnogo gora, napose u dalekim gubernijama, gdje je nasilje bilo posebno gnusno i ustanci posebno nasilni. Sad su u njima strijeljali oblasne rukovodioce Partije, sovjeta i GPU-a. Broj pogubljenih nije bio baš jako velik, ali su ona izazivale silnu paniku. Ono što me u pričama svjedoka najviše zapanjilo, bilo je to što su osuđenici razmjerno mirno prihvaćali svoju otkupiteljsku žrtvu. Smatrali su ako ta pogubljenja spase birokratsku diktaturu u cjelini, ako umire pobunjene seljake ( ili bolje, ako ih uspiju obmanuti), onda njihova žrtva neće biti uzaludna. Takav je stav bio posebno među čekistima. Kakav zapanjujući izraz kastinskoga duha! Među žrtvama što ih je Staljin izručio bijesu naroda, neke su bile spašene u zadnji dan posredovanja prijatelja, no druge su bile pogubljene.
To me originalno sredstvo umirivanja narodnoga gnjeva podsjećalo na ono što je Marco Polo ispričao o mongolskom caru koji je u njegovo doba vladao u Pekingu. On je imao običaj da svakih deset- petnaest godina preda gomili svoje najomraženije ministre , što bi mu onda omogućilo da sljedećih deset-petnaest godina opet u miru tlači narod. To što sam vidio u Rusiji, mnogo mi je puta dozvalo u sjećanje baš tog mongolskog cara…
Uzmak se birokracije nastavio kroz čitav ožujak 1930., ali je taj uzmak bio organiziran, a ne u rasulu. Bujica se seljačkog ustanka nije razlila, nego se malo-pomalo vratila u korito normalnog života. U travnju su nestale sve sumnje: ožujski je uzmak bio manevar, a ne kapitulacija. Uspjelo je zaustaviti debakl kolhoza ; u nekim su krajevima oni opet krenuli uzlaznom putanjom. Nakon nekoliko fluktuacija, udio se kolektivizirane zemlje stabilizirao na 25%, umjesto na 50%, kao u veljači. Istodobno se kasniji ritam kolektivizacije usporio, metode su joj se „demokratizirale“, trpanje se seljaka u kolhoze polako smanjivalo. Ono što su vlastodršci prije htjeli ostvariti za godinu-dvije, sad su razdijelili na tri do četiri godine. I dok se prije „kolektiviziralo“ apsolutno sve, do posljednje kokoši, sad se zaključilo da bi seljak kolhozu trebao u biti dati „samo“ zemlju, tegleću marvu, poljodjelski alat, gospodarske zgrade. A ostavili bi mu kuću i sve što mu treba za vlastite potrebe .
Kulacima su- to jest najbogatijm seljacima kojih je bilo 5-10%- oduzimali apsolutno sve. Njihova su konfiscirana dobra bila pridodana „neotuđivom fondu“ kolhoza , dok bi kulaka s čitavom obitelji otpremili u Sibir, u koncentracioni logor ili u progonstvo. Ista je sudbina čekala i sve one koji bi napravili i najmanju gestu ili izrekli i jednu riječ protiv vladine politike. Takve su žrtve bile mnogo brojnije među kulakošima nego među pravim kulacima.
Prije 2. ožujka ljude se sasvim otvoreno tjeralo u kolhoz. A to bi izgledalo ovako. Jedan bi predstavnik došao u selo, održao govor i objavio: „ Oni koji žele u kolhoz neka istupe na lijevu stranu, a koji žele u Sibir na desnu!“ Sad se tvrdilo da je takav način rada predstavljao zloporabu upravne moći. Od sada se zahtijevalo da kolektivizacija bude „strogo dragovoljna“. „Ne dirajte u seljake (osim u kulake), nemojte im prijetitii, ali im oduzmite uvjete za život, tako da dobrovoljno i sami dođu u kolhoz.“ To se zvalo „poticanje kolhoznog pokreta“, „pomaganje seljacima u izgradnji novog života“. Petrolej, šećer, industrijski proizvodi i ratarsko oruđe prodavali su se samo kolhoznicima.
Individualni proizvođač nije mogao ništa nabaviti, ali je zato morao plaćati satiruće poreze i isporučivati prekomjerne količine žitarica. Ako ne bi uspio udovoljiti obavezama konfiscirali bi mu imovinu i poslali ga u progonstvo. Ako je imao dobru zemlju, seoski sovjet bi je oduzeo u korist kolhoza i dao mu u zamjenu osrednju zemlju , pa još i daleko od kuće. Njegovu djecu ne bi primali na različite kurseve i škole u selu jer su oni bili rezervirani isključivo za djecu kolhoznika. Ako bi se pred prijateljima i na sastancima požalio na tu politiku, ili samo digao glas u vlastitoj kući, uhitili bi ga kao kulakoša i otpravili u koncentracioni logor ili progonstvo i konfiscirali mu sve što ima.
Dio bi konfiscirane imovine bio predan kolhozu; ali bi često, pa i prečesto, njegove stvari naprosto prigrabili mjesni komunisti. Ako bi nezadovoljni seljaci krenuli u zajednički prosvjed, pa čak ako bi se to nezadovoljstvo izrazilo samo tiho, smjesta bi, „ da se smire duhovi“, postrijeljali nekolicinu, dok bi druge otpremili „ u daleki kraj“. Oblasne GPU-ove trojke imale su u tom razdoblju pravo strijeljati na licu mjesta ne samo bez ikakvog suda –jer je GPU to pravo imao oduvijek- nego čak i bez obavještenja viših instanci GPU-a, a što se inače od njih tražilo.
Općenito su se „raskulačenje“ i slanje u progonstvo odvijali istodobno. Skupina bi milicionara i vojnika GPU-a opkolila već unaprijed određene kuće, pa čak i čitavo selo, da bi poslije nekoliko sati otišla vodeći sa sobom u izgnanstvo od pedeset do dvije stotine ljudi. Predstavnici kolhoza ili seoskog sovjeta smjesta bi preuzeli imovinu „raskulačenih“. Istjeranim ne bi dopustili ni da sa sobom ponesu komad kruha , a na licu bi mjesta odmah postrijeljali dio „raskulačenih“ radi podizanja morala kolhoznih aktivista i utjerivanja straha protivniku u kosti.“
Strana 121,122, 123,124, 125. „ U zemlji velike laži“ dr. Ante Ciliga
Iste metode, isti razlozi IZVLAŠTENJA, na različitim mjestima i pod raznim motivacijama drmaju suvremenim svijetom, bilo da se to odvija pod parolom „širenja demokracije“ u Iraku, IMF-ovim međunarodnim podvizima opće pljačke nerazvijenih zemalja, ili u Hrvatskom pred božićnom Saboru zakonskim ukazom općeg azvlaštenja zemljišta u korist svjetskih milijarderskih protuha i domaćih džeparoša.
* Podvukao S:M:
|
- 00:05 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|