12.06.2008., četvrtak
HISTORIJA U RALJAMA STALJINIZMA
Značajno reagiranje na pripisivanje Staljinizmu šurovanje sa Nacizmom između dva svjetska rata
Ne iznenađuje,koliko i sama činjenica jednog nepotpisanog stava.
Kao takav, može se baciti u korpu za smeće, ili razmotriti kao kukavički akt jedne agresivne sirovine, prekrivene u ljudskom liku.
Kasne dvadesete 20. stoljeća donose Njemačkoj nagli ekonomski uzlet, koji ubrzo, sučeljen svjetskom ekonomskom krizom, postaje njen značajan faktor. U tom dvosjeklom maču, ili škarama kapitalizma u krizi, Njemačka je jedina europska zemlja spremna za velik društveni preokret.
Komunistička partija zemlje tada ubire tri milijune glasova. Sa ukupnim svojim članstvom od 100 000 osoba, postaje najznačajnija lijeva partija Europe.
Dok Socijaldemokrati, ( SD, povijesna partija Marxa i Engelsa), prema informacijama koje pristižu iz Socijalističke Radničke partije Amerike, posjeduju, zajedno sa KP većinsku nad moć u sindikalnim organizacijama zemlje, u kontrastu sa Hitlerovim Nacional Socijalistima koji 1930 dobivaju jedva 800 000 glasova.
Tek u par idućih godina njemački kapitalizam tone u svjetsko ekonomskoj depresiji. Njena ekonomija biva devastirana . Tri milijuna radnika ostaju bez posla. Nacizam dobiva krila optužujući svjetski kapitalizam za podređivanje Njemačke vlastitim tržišnim zakonima i „ židovskim komunistima“ za opće ekonomsko rasulo. Tome se masovno pridružuje srednja klasa. Iste godine,1930. nacisti usvajaju 6,5 milijuna glasova.
No, pored toga, KP zajedno sa SD još uvijek su dvostruko jači. KP naglo raste i već 1932 čini elitnu snagu zemlje u sindikalnim organizacijama, u policijskim i oružanim snagama zemlje, organiziranih u 400 000 pripadnika „ Schufa „ .
Pri samom usponu Hitlera, dvije najsnažnije političke partije SD I KP Njemačke, ostaju pri svojim starim bezidejnim grijesima, zajednički snivajući reformiranu novu državu, u momentima najzrelije tadašnje europske situacije za jednu uspješnu socijalističku revoluciju.
Sam Staljin odlučno sugerira KP Njemačke suradnju sa weimarskom buržoazijom, sve dotle dok Moskvi to zatreba. Danas je, barem, potpuno sagledivo u kojoj bi mjeri Staljin postao ugrožen jednom uspješnom socijalističkom revolucijom u samom susjedstvu. Posljedice jedne podređene poslušnosti ne samo što rađaju totalnu pasivnost i političku paralizu zemlje, već otvaraju sve uvjete skorog Hitlerovog holokausta.
„Weimarski režim i revolucija po boljševičkom modelu,kao i sva ostala politika KP Njemačke, mora započeti tamo gdje je i smišljena- u Moskvi.“ (SLP Amerike)
Komunisti sve više upadaju u puki radikalizam i sektaštvo, sve više instruirani Staljinom prema „umjerenim“ buržujskim partijama. Dok istovremeno radnička klasa Njemačke čeka znak od svog vodstva proglašenja generalnog štrajka koji ne stiže nikad.
Dok čovječanstvo i do danas ne stiče muda za jedno službeno proglašenje onog drugog, naporednog holokausta, ali dvostruko većeg, staljinovog, koji , kao da namiguje Hitleru, pokazivanjem svog umijeća da se u jedan jedini holokaust može utrpati vlastite sjajne revulucijonare, kompletnu intelektualnu elitu Oktobra, glavninu semitskih Rusa, što dostiže zajedno sa „kulačkim elementom“ predpostavljenu brojku od 12 milijuna ljudskih duša.
A što je to sve prema mal du siecle kapitalizma, svestrano angažiranom na „…umrtvljavanju života, automatizacije čovjeka, i otuđenje od sebe samog.“ ( E. Fromm)
Nikada radnici jedne zemlje nisu bili tako spremni i ujedinjeni za jedan totalni revolucionarni obrat, kao u februarsko - martovskoj Njemačkoj 1933, umjesto čega sijedi već nakon pet godina jedan logični monstrum abortus Ribentropov- Molotov sporazum o međusobnom nenapadanju.
Pakt koji praktično ostaje još uvijek na snazi kod nas na Balkanu, jer, naviknuti na ideološko zatvoreni prostor vlastite nastambe, posve se privikavamo na njegovu neprozračenost.
Kad se u tom ustaljenom ozračenju počinjemo daviti, kad zaškripi mentalni bronhitis, tad pronalazimo uobičajene vanjske i unutrašnje neprijatelje, i praznimo svoj gnjev prema njima.
Inertna narav, najveći je naš neprijatelj, bio, jeste i biti će. Historija nam ni iz blizu ne daje ocjenu koju umišljamo sebi na „Samoupravnom“ socijalizmu.
1948. bila je naša godina potpaljivanja stjeničavih slamarica, kojima smo se do tada aladinski spuštali na ovaj svijet.
Njihova mjesta kasnije uzimiju „ hrvatski madraci“, bez neke potrebe za većim provjetravanjima.
Bilo je dovoljno odškrinuti malu sljepuju prema zapadu da se riješimo zapaha krvi Grčkih partizana protjeranih sa ovih prostora,još iste godine.
Tada smo komotno mogli nastaviti blaženo haluciniranje našeg promućurnog bitka, putovima Dahauskog procesa u Ljubljani, naseljavanjem Golog otoka, priređivanje kazališnih farsa „Radničkih savjeta“, sve do glamuroznog Ustava iz 1974. kojim se otvaraju svi nacionalni torovi zemlje za dolazeće rentijere Tuđmana i Miloševića , te u kojima se pravovremeno obučava 80 000 članova SKJ za potrebe Tuđmana, glavnina ostalih za Miloševića. Izuzev, dakako, Brijune, namijenjene posljednjoj društvenoj gamadi Trečesvjetske vladajuće klase.
Nisu nam bile potrebne neke vlastite, originalne umješnosti.
Baćuška nam ih je podario nesebično, za sva godišnja doba u toj dugoj kalendarsko historijskoj epohi Klasnog Društva.
Ali, primijetit će se, Antifašizam je ipak bio i ostao naše znamenje. Njime su se kitili „socijalistički „ Milošević i „demokratski“ Tuđman. I tko još sve nije. Samom Churchilu nije ništa smetalo da postane čelni europski antifašista. Tek nakon što se vratio iz prvog svjetskog rata , gdje je osobno upravljao u Iraku genocidom nad Kurdima i Armenima, daveći ih masovno bojnim otrovima, i presjecajući ravnoliniskim granicama njihove domove.
Kolika su se zlodjela od tada rađala, u svijetu i kod nas pod tim znamenjem!
Zar ne zatičemo naše Seniore Antifašiste u njihovim svakodnevnim aktivnostima u stranci penzionera.
Dok oni koji istovremeno pripadaju nacionalnim manjinama koriste, podmićeni, svoj dvostruki glas u podržavanju HDZ na vlasti.
Što ostaje još za reći o toj sumanutoj ANTIFAŠISTIČKOJ DEKLARATIVNOSTI, koja danas prsato paradira pokraj KRŠĆANSKE i SOCIJALISTIČKE, ako se ostaje bez spomena onog DRUGOG ANTIFAŠIZMA , kojeg predstavljaju individue Idiota i Don Kihotovca, okupljenim na gradskim smetištima u svom animalnom opstanku.
www. severinomajkus.com/blog
|
- 22:27 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|