02.06.2008., ponedjeljak
Povodom skorog prestavljanja likovnog djela
OKTOBARSKO SUĐENJE
Veliki društveni ideali koji se rađaju u pojedinim historijskim epohama, gotovo kao pravilo nalijeću ravno u ždrijelo svome predatoru.
Uzročnost tome još nema svog znanstvenog razjašnjenja, koji vjerojatno leži kamufliran u evolutivnom pravilniku same pojave života na ovoj planeti.
Narođavanje inteligentnog bića kao da je u nekom vječnom neskladu, raskoraku, sa konačnicom porođenja Čovjeka.
Stoga,kao da sama pojava Kršćanstva, koja u Robu prvobitno naslućuje Čovjeka, ubrzo postaje njegova najžešća suprotnost. Svojim lomačama, križarskim pohodima, kao i najbližem partnerstvu vladajućim klasama, direktno i indirektno se zatiče u gotovo svim agresivnim, zvanim obrambenim ratovima, na masovnom istrebljenju Ljudskog . Ono pak što od njega ostaje, podređeno je doktrinaciji društvenih sila što od njega tvore ekonomskog Roba i Objekt suvremene liberalne demokracije. Protestantizam je išao identičnim putovima.
Građanska revolucija, kao i pojava znanstvenog socijalizma devetnajstog stoljeća što rađa Parijsku komunu, pojele su vlastitu djecu. Oktobarska revolucija ubrzo rađa aždaju čovječanstva Staljinizam,kao nacističkog partnera gušenja prve prijeteće socijalističke revolucije u Njemačkoj, početkom tridesetih godina, kao i masovno istrjebljenje vlastitog stanovništva, krštenom pri smaknuću u „ Kulački element“.
Pojava reformskih tendencija umjesto revolucije, koje zagovaraju prva i druga Internacijonala, manirizam umjesto sadržajnih pokreta, pretvara ih u ideje „ delle babette“, ( bablje ), na koje De Leon, još početkom 20. stoljeća uzvikuje : „ Dosta nam je vaših „reformi“! Moralno mediokritetskih i djetinjih aspiracija malograđanskih pokreta, u vremenima kolosalnih društvenih problema, koji kucaju na vrata svakom čovjeku sa zahtjevom da budu riješeni.“
Stoga, gdje god se miniraju zdravi temelji jednom društvu u njegovom samom nastajanju, iluzorno je, i neozbiljno, sanjati o njegovom krovištu.
Misao da se temi posveti likovno djelo rađala se godinama, doživljavajući svoje uspone i padove, i vječitu bojazan da se izrazi bilo kakav stav koji asocira na i najmanju tvrdnju nejasnog porijekla, da bi se konačno pojavila u svom alegoričnom obliku „Zadnje večere“.
Dvanaest muškarčina u prisutnosti jedne jedine žene!
Platno biva izrezano u sitne djeliće, tek toliko da se glupost ne bi ponavljala.
Godinama, nakon jedne izložbe u Padovi, koju otvara Luciano Morbiato svojom riječiju „ …di una opera pittorica non piu' esistente“, podstakla je što skoriji povratak kući, i zatezanje jednog novog platna.
Kraj Roze Luksemburg pojavljuje se, na mjestu dotadašnjeg Lassale-a, Monica Prince, nacionalni sekretar SRP Australie. Bio je to prvi autorov korak ka ženskom pitanju. Dok se u susjednom Labinu ukazuje velika opravdanost prisutnosti Giuseppine Martinuzzi, koja se u novoj kompoziciji pojavljuje na mjestu Paul Lafarqa
Slijedila je neprospavana noć, u kojoj bljesne odjednom u svoj svojoj pozi Vera Zazulić, svojevremeno toliko isticana od Engelsa. Klara Zetkin bila je dosta dugo zapostavljena, iz razloga što se smatralo dostatnim prisutstvo Lenjina..Pri kraju ipak zauzimlje mjesto Bebela.
Samog Plehanova nije bilo moguće smijeniti jer je već iz prva zauzimao značajno mjesto kompozicije, kao simbolični statista koji donosi Marxu vijest o smaknuću djevojčica Romanovih, i početak zalaza još jednog velikog ideala čovječanstva.
Pet žena u društvu sedam muškaraca , možda još nije posve fer pozicija, ipak možda lakše prihvatljiva za jedan Oktobar 20. stoljeća u Europi.
Kompozicija se sastoji od zamišljenog bazičnog trokuta Marx, Lenjin, De Leon, u velikoj elipsi.
Srednju, gornju, lijevu elipsu čine: Giuseppina Martinuzzi, Antonio Labriola, Engels, Marx i Plehanof , dok onu manju treću, desnu, sačinjavaju : Monica Prince, Roza Luksemburg, Karl Liebknecht, Klara Zetkin i Franz Mehring, za kojeg mi je donekle danas žao što je zauzeo mjesto Bebela.
Vera Zazulić njeguje kućnu mačku prije samog okupljanja.
Dvoje djece se tu našlo spontano.
Tako da je konačan izbor statista „ Oktobarskog suđenja“ puka autorova subjektivnost koji neće nikad, nikome i nigdje nametati van vlastitog viđenja.
Mjesto skupa je sudska dvorana Poreča, iz koje se prostirao vidik na gradsku luku, u toku jedne dosadne optužbe, koja je podsiječala okrivljenog na Dostojevskove riječi:
„ Svi smo, svima, za sve krivi.“
Severino Majkus
|
- 17:01 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|