propovijedi
30.08.2013., petak
DVADESET I DRUGA KROZ GODINU c
 1 N 22 KROZ GODINU, Egidij 2 P Efraim 3 U Grgur Veliki 4 S Rozalija 5 Č Majka Terezija 6 P Zaharija, Davor 7 S Marko Križevčanin 8 N 23 KROZ GODINU, MALA GOSPA Čitanja: 1. čitanje: Sir 3, 17-18. 20. 28-29 Psalam: 68, 4-5ab,. 10-11 2. čitanje: Heb. 12, 18-19. 22-24a Evanđelje: Lk 14, 1. 7-14 Tragom prvog čitanja iz Knjige Sirahove (Sir 3, 17-18. 20. 28-29) dolazimo do teme poniznost. Tu se knjigu nekad zvalo Crkvenica prema latinskom nazivu Ecclesiasticus, a puna je mudrih savjeta. Znamo i pisca po grčkom naslovu knjige: ''Mudrost Isusa, sina Sirahova''. Ovo ''sin Sirahov'' uzima se kao prezime po kojemu je knjiga dobila ime. S hebrejskoga ju je na grčki preveo njegov unuk 132.godine prije Krista. Hebrejski original je izgubljen. U novije vrijeme pronađeni su dijelovi hebrejskog teksta u Kairu i Kumranu. Crkva je prihvatila grčki tekst kao kanonski. Takvu mudrosnu literaturu možemo naći u svim starim kulturama. Pisali su ju učeni ljudi, učitelji naroda, odgajatelji kraljeva i knezova…- Ovi potonji često su bili žrtve vlastitih učenika, koji, kad bi se dočepali vlasti i postali tiranima maknuli bi svoga učitelja i njegovu mudrost skromnosti i poniznosti kako bi nesmetano mogli po miloj volji gospodariti tuđim životima i imovinom. Takvu sudbinu srećom nije doživio pisac današnjeg čitanja koji svoj nauk upućuje mladim Izraelcima i duhovnim vođama, dajući im praktične moralne opomene. Nisu niti svi učenici poput nekih tirana digli ruku na svoga učitelja. Dapače, ne blijedi lako poštovanje učenika prema dobrom učitelju. Dobar učitelj, na neki način, ostaje uvijek autoritet svome učeniku, pa makar taj krenuo sasvim drugim putem nego što ga je to upućivao njegov učitelj. Naša novija povijest u vihoru rata i poraća, pamti susrete učenika i učitelja, koji su se nažalost našli na suprotnim stranama. U nekim slučajevima prevladala je kultura i nadmoć duha, dok je u drugima krvavo presudila ideološka zasljepljenost. Kako je medijsku pozornost privuklo otvaranje največe grobnice ratnih stradalnika u Teznom u Sloveniji, u kojoj su uglavnom tijela poubijanih Hrvata; tako je izronio u javnost događaj koji bilježi Stipe Vuković iz Splita, a prenosi Hrvatsko Slovo. U koncentracijskom logoru kod Maribora, odakle su partizani kamionima odvozili zarobljenike na strijeljanje, našao se i fra Krsto Kržanić, ravnatelj Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Kako su partizanski komesari obavljali ''smotru'' osuđenika prije nego će ih odvesti na strijeljanje u Tezno i dok je fra Krsto stajao u redu spreman za ''odlazak'' pred njim se pojavio partizanski komesar rodom iz Podgore, njegov učenik kojemu je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji predavao latinski. Pogledao ga i upitao: ''Što ti fratre ovdje radiš?'' ''A evo'' slegnuvši ramenima odgovori profesor. Tada mu njegov učenik reče: ''Ti znaš dobro latinski te možeš u vojnoj ambulanti pisati recepte''. Hvala Bogu u tom slučaju nadvladala je moć duha nad ideološkom zasljepljenošću. Poniznost, o kojoj je danas riječ, svojevrsni je duhovni tijesak ili preša u kojoj se sabija naša ljudska oholost, napuhanost, umišljenost; kako bismo postali ljudi duha i kako bi mogli odgovoriti na svoj temelji poziv, a to je biti čovjek. Postoje lažne poniznosti, hinjene skromnosti…kad se netko namjerno pravi poniznim kako bi ga se uzvisivalo. Na to sigurno nije niti Isus mislio kada je u današnjem evanđelju održao pouku uzvanicima koji su birali prva mjesta. Ili, kako je to lijepo rekao Martin Luther: ''Prava poniznost nikada ne zna da je ponizna; kada bi to znala, bila bi ohola''. Isus zapravo i ne ostaje tek na pouci koja se odnosi samo na lijepo vladanje. Kao što pouka koja slijedi u evanđelju, a govori o tome da ne pozivamo na gozbu one koji nam to mogu uzvratiti, nego siromahe, jer će nam umjesto njih uzvratiti sam Otac nebeski; također ne ostaje samo na običnom blagovanju. Riječ je o konačnici – Kraljevstvu nebeskom, kojemu su gozbe koje Isus spominje tek pralikovi. Kraljevstvo je nebesko već započelo. Ono je među nama. Njega prepoznaju i u njemu sudjeluju oni koji su Božji. Oni koji su prihvatili Božju logiku. Koji žive ''po Božju'' pa su stoga pobožni. U to razmišljanje dobro se uklapa Pavlova opomena, koju čitamo u današnjoj poslanici, svojim sunarodnjacima koji su prihvatili kršćanstvo ali se ne mogu odlijepiti od ''opipljive gore''. Tu Pavao misli na brdo Sinaj, izlazak, pravila i propise… Ni mi nismo izuzeti Pavlove opomene dok tugujemo za tradicijom koja je iščezla, zemaljskim blještavilom Crkve koje je potamnjelo. Jer i mi smo pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu…,'' Stoga tu nema prvih i posljednjih mjesta. U Bogu nema posljednjih, jer oni koje svijet prezire, upravo oni su miljenici Božji. Molitva vjernika Obratimo se Bogu, Ocu nebeskom, kao uzvanici Gospodnje gozbe ljubavi, te mu uputimo svoje prošnje i molitve za Crkvu i cijeli svijet. 1. Za Crkvu u našoj domovini i diljem svijeta; da u poniznosti i ljubavi bude znak Krista spasitelja. – Molimo te. 2. Blagoslovi Oče, papu našega Benedikta, nadbiskupa Josipa, sve biskupe, svećenike i đakone te ih obdari duhom poniznosti. – Molimo te. 3. Za društvo u kojem živimo i radimo; da cijeni vrijednost i dostojanstvo svake osobe, da čovjeka ne iskorištava već da promiče pravednost i slobodu. – Molimo te. 4. Prosvijetli, Bože, pameti i srca svih ljudi kojima je povjerena briga za opće dobro i potakni ih na nesebično promicanje pravde i slidarnosti. – Molimo te. 5. Otvori, Oče, ovu zajednicu za sve koji su u potrebi, a posebno za one koje su drugi odbacili. – Molimo te. 6. Za našu župsku zajednicu koja se svake nedjelje okuplja oko stola Gospodnjega, daj da po ovoj svetoj službi i u nama poraste želja služiti i pomagati drugima. – Molimo te. 7. Primi, Bože, za svoj stol našu pokojnu braću i sestre i učini ih dionicima nebeske gozbe. – Molimo te. Gospodine, Oče milosrđa i svake utjehe, prikazali smo ti samo neke od svojih molitava – još je mnogo toga ostalo u našim srcima neizrečeno.Usliši nas i udijeli nam Duha Svetoga da nas osposobi za međusobno služenje i ponizno prihvaćanje. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. |
08.08.2013., četvrtak
DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU c
 25 N 21 KROZ GODINU, Ljudevit kralj 26 P Samuep, Hadrijan 27 U Monika 28 S Augustin 29 Č GLAVOSJEK IVANA KRSTITELJA 30 P Gaudencij, Roza 31 S Rajmund, Rajko 1 N 22. KROZ GODINU, Egidij Čitanje: 1. čitanje: Iz 66, 18-21 Psalam: 117, 1. 2 2. čitanje: Heb 12, 5-7. 11-13 Evanđelje: Lk 13, 22-30 Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.'' (Lk 13, 30) Kad god pročitam ovaj redak prisjetim se ne tako davne prošlosti, kada su, nakon demokratskih promjena, neki anonimni vjernici počeli dolaziti u crkvu. Istina, neki su to učinili na jedan gotovo bezočan način ulazeći u prve klupe uzdignute glave. Među takvima je bilo dosta onih koji su za vrijeme komunizma štetili Crkvi i vjeri, a kako i dalje žele biti aktivni u političkom životu, na taj način sramotno su skupljali bodove među vjerničkom večinom. Ne možemo jednostavno zaboraviti revolt onog učenika kad je u prvoj klupi u crkvi ugledao ravnatelja koji ga je maltretirao zato što je išao u crkvu i bio ministrant. Ali uglavnom članovi partije i njihovi simpatizeri, koji su se odlučili na odlazak u crkvu, nisu baš tako jednostavno prekoračili prag crkve. Bilo je tu lomova, nelagode…. Neki su mi to u razgovoru priznali. Bilo je i opravdavanja. Pa znate imao sam takav posao…. Na nama nije da sudimo da li je njihov postupak bio opravdan ili su to bili najobičniji karijeristi, kojima vjera nije ništa značila… Istina, bilo ih je koji bi potajno odlazili u neku crkvu gdje ih nitko nije poznao. Tamo su krstili i svoju djecu. Jasno, možemo se zapitati, što bi bilo da su se svi vjernici tako ponašali? Mi svećenici imamo i neka pozitivna iskustva kada su se neki članovi partije svijesno izložili opasnosti jer su nam dojavili što nam se sprema jer nas je prijavio neki naš ''dobri'' vjernik ako smo u propovijedi ili negdje drugdje kazali nešto što bi nas moglo odvesti u zatvor. Tako da prigovori onih vjernika koji su u vrijeme komunizma redovito išli u crkvu, a koji prigovori se još tu i tamo čuju: više ne idem u crkvu od kada su počeli hodati ''oni crveni'', nikako nisu u pravu. Ako je tvoja vjera na tako slabim nogama da samo zbog toga više ne želiš ići u Crkvu, onda nisi ništa bolji od onih koji su zbog nekih svojih materijalnih interesa izbjegavali svoju crkvu i bojali se javno pokazati da su vjernici. Postoji na tu temu jedan zanimljiv tekst sv. Augustina: ''Hodočasnička država Krista Kralja neka misli na to da su i među njezinim neprijateljima sigurno sakriveni njezini budući građani.'' Ili, kako poznata izreka veli: ''Ćudnovati su putovi Gospodnji.'' Dobar bi se vjernik trebao radovati takvim pozitivnim obratima i obraćenjima, a da li su ta obraćenja doista iskrena, o tome sud trebamo prepustiti Bogu. Nema tome tako davno kako se raspravljalo na televiziji u okviru emisije ''Ekumena'' o obračenicima. Tako su teolozi i sociolozi ''analizirali'' obraćenja nekih nama poznatih osoba kao što su Tony Blair, prof. Tomac, te naš poznati znanstvenik Pavuna. Premda je ta emisija vjerskog karaktera, sudionici, a među njima i teolozi, jednostrano su tražili pojašnjenja za fenomen obraćenja u psihološkim, sociološkim i inim drugim okvirima, samo ne u okviru vjere. Njihov uočljiv napor da budu na prvom mjestu ''znanstvenici'' imalo je za posljedicu da su gledatelji bili razočaranji što su svoj vjernički poziv gotovo u potpunosti zatajili. Tako nije bilo spomena da je obraćenje djelo Duha Svetoga, a što je u svemu bilo još najgore; po mišljenju tih ''analitičara'' tuđe vjere ti bi obraćenici trebali šutjeti. Javni nastupi obračenika tumačeni su kojekakvim motivima, od onih utilitarističkih u slučaju Tonya Blaira, pa političkih u slučaju prof. Tomca, dok su za znanstvenika Pavunu tražili neka psihološka objašnjenja koja proizlaze iz potrebe za opravdavanjem.... Iskreno obraćenje djelo je Duha Svetoga i takvi obraćenici ne mogu šutjeti jer ih Duh tjera da govore. Klasičan primjer u Crkvi je sv. Pavao. Obraćenici su ti koji su na sebi iskusili bogatstvo vjere i o njoj žele progovoriti. Mi pak, koji smo odrasli u ozračju vjere, nažalost uglavno nismo svijesni toga duhovnog bogatstva koje imamo. Nešto slično kao kad bi se siromah, koji je cijeli život oskudijevao iznenada obogatio. Njegovo oduševljenje sigurno je daleko jače od onoga koji se rodio kao imućan i koji nikada nije iskusio što to znači oskudijevati. Stoga je Isusova primjedba iz današnjeg Evanđelja kako 'ima posljednji koji će biti prvi i prvih koji će biti posljednji' jasno upozorenje da iskrena vjera živi u srcima onih u kojima se ne gasi iskra obraćeničkog žara i da je neposviješćena vjera uglavnom mrtva vjera. Molitva vjernika Bogu, dobrom Ocu, koji nas odgaja s ljubavlju, upravimo svoje molitve. 1. Gospodine, daj da pozorno slušamo tvoju riječ koja nam pokazuje put u život. – Molimo te. 2. Po krštenju pripadamo Crkvi i mislimo da je to dovoljno. Daj da u životu biramo ''uska vrata'' kroz koja ulazimo u obraćenje i promjenu života. – Molimo te. 3. Udjeli nama, koji smo već pozvani, milost da ti budemo vjerni i da ne budemo ''posljednji''. – Molimo te. 4. Zahvaljujemo ti za zdravlje i sva dobra koja nam daješ. Obdari tim istim darom sve ljude. – Molimo te. 5. Prikazujemo ti patnje naše bolesne braće i sestara, primi njihovu žrtvu kao zalog spasenja u vječnosti. – Molimo te. 6. Upravi srca našim mladih da traže tebe vječna Istino, te da ne lutaju zarobljeni lukavošću zla. – Molimo te. 7. Naše pokojne nagradi vječnim životom. – Molimo te. Hvala ti Gospodine što si nas uslišio i primio ove naše molitve i prošnje. Po Kristu Gospodinu našemu. |
DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU c
 18 N 20 KROZ GODINU, Jelka, Jelica 19 P Ljudevit 20 U Bernard 21 S Pijo X. papa 22 Č BDM Kraljica 23 P Ruža Limska 24 S Sv. Bartol 25 N 21 KROZ GODINU, Ljudevid kralj Čitanja: 1. čitanje: Jr 38, 4-6. 8-10 Psalam 40, 2. 3. 4. 18 2. čitanje: Heb 12, 1-4 Evanđelje: Lk 12, 49-53 Şlušajući današnje evanđelje s pravom se pitamo, kako to da Isusu, inače mirotvorac i širitelj ljubavi, govori nešto sasvim suprotno. Jednostavno, kao da ga ne prepoznajemo. Po svojem utjelovljenju Isus je Istočnjak. Voli paradokse. Misao mu nije uvijek ''u rečenici'', nego ponekad kraj nje. On nam daje misliti. Uzevši sva tri čitanja, možemo reči da je zajednička poruka opredjeljenje. Bog je zahtjevan. Traži promjenu našeg života i ponašanja. Kada na nekom proštenju o blagdanu kojeg ugodnika Božjeg slušamo njegov život i upoznajemo njegovo herojsko svjedočanstvo vjere mi se divimo. Divimo i to je sve. Ostajemo isti. U evanđeljima imamo zapisano kako su se Isusovi slušatelji divili onome što je on činio i govrio. Jednostavno, bili su zaneseni njegovim naukom. Na tome su ostali, bez promjene. Ako smo barem malo iskreni prema sebi moramo priznati da smo se ne jedanputa zatekli kako osuđujemo nečije postupke, a da se pri tome nismo zapitali; kakav bi ja bio da sam na mjestu te osobe. Međutim, danas nije riječ o našim slabostima i nesavršenostima nego o korjenitoj promjeni života. Ako želim biti pobožan to ne znači da sam bez mane, nego da pripadam Bogu. Više ne ja, nego Bog upravlja samnom. Bog nije više tu samo onda kada mi treba, on je za mene tu uvijek. Slušam što mi govori. Pokušavam shvatiti njegove poruke i po njima živjeti. To nije lako. Tu su lomovi, sa samim sobom i okolinom. Razdjeljenje o kojemu govori evanđelje je naglašena borba prvih kršćana sa sponama poganskog duha kojih se žele osloboditi kako u sebi tako i u svijetu, pa čak i u obitelji. Ništa bolje nije ni danas. Onaj tko želi pripadati Bogu mora navijestiti rat svijetu koji ga želi sapeti svojim privlačnostima, svojim vrijednostima i zakonitostima. Samo slobodan od svega kršćanin je spreman predati se sav Bogu i svoj život urediti po Božju – biti pobožan. To je ono na što nas poziva Pavao: ''Braćo! Okruženi tolikom oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koje je pred nama!'' (Heb 12, 1-2) Molitva vjernika Uputimo svoje molitve nebeskom Ocu, da nas njegova mislost prožme da mu pripadamo čitavim bićem. 1. Za Crkvu da ostane vjerna Kristu unatoč slabostima njenih članova. – Molimo te. 2. Za našeg papu Franju, nadbiskupa Josipa sve svećenike i sav Božji narod, da rastemo u svetosti i ljubavi. – Molimo te. 3. Za progonjene, za sve koji ne mogu ostvariti svoja prava, za obićnog malog čovjeka, da mu budeš pomoć i utjeha. – Molimo te. 4. za nas okupljene, da ti iskrena srca služimo i slijedimo tvoje poticaje koje nam šalješ na razne načine. – Molimo te. 5. Za one koji su se izgubili na putu vjere, da se vrate tebi, jedina istino. – Molimo te. 6. za one koji su pali u đavolsku zamku gatanja, vračanja i čaranja. Da im podigneš pogled prema svjetlu prave vjere. – Molimo te. 7. Za naše pokojne, da ih primiš u svoje nebesko kraljevstvo. – Molimo te. Svemogući, vječni Bože, ti si nas u svome Sinu pozvao da hodimo putem spasenja. Molimo te, ne dopusti da nas išta odijeli od toga puta i daj nam snage zlo nadvladati žrtvom ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu. |
UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE – VELIKA GOSPA
 Knjiga Otkrivenja Ivana apostola u svojoj nadahnutoj viziji pred nas stavlja lik žene koja u sebi objedinjuje višestruko značenje: ženu, koja je prvim kršćanima bila i Crkva i Marija, ali i lik žene kršćanke i majke, koju očišćenu u kupelji preporođenja, krštenju, apostol suprotstavlja pramajci Evi koja je podlegla kušnji zmije, đavla, zmaja Zmaj strašan sa sedam glava i deset rogova slika je prapočela Zla, koje se, ne mogavši nauditi Bogu, okomljuje na prvinu stvaralačke Božje ljubavi – čovjeka. Drama koju Objava smješta u sam početak, odmah nakon stvaranja, a koja se trajno događa do dana današnjeg, govori o tragičnom ishodu čovjekove znatiželje u želji da isproba primamljive plodove slobode sa ''stabla spoznaje dobra i zla.'' Krivo bi bilo sve to smještati negdje u prapočetke povijesti, jer to se trajno događa i postavlja se pred svakoga od nas kao mogućnost izbora. Tu je prisutno Zlo, napasnik đavao, stara zmija, zmaj velik…. On zavodi sinove ljudske primamljivošću plodova koji imaju posebnu draž, jer radi se o kušanju slobode. Cilj je raditi što mi se prohtije, po mogućnosti što dalje od Božjih i ljudskih zakona i zapovijedi, a naivni ne shvaćaju da su zapovijedi i zakoni tu ne da nas sapinju i ograničuju, nego da nam budu svojevrsni štit i branik da se ne izgubimo i ne propadnemo, i to kako za ovaj tako i za vječni život.. U različitost ponude zla danas zasigurno na prvo mjesto spada kuga koja ubija mladost u najljepšim godinama života, a to je droga. Doslovno, kao kad se radi o kakvoj epidemiji skupljaju se tjelesa mladih ljudi koji još zapravo nisu niti pravo zakročili u život, a već su žrtve predoziranja. Oko škola, zdravstvenih ustanova, skrovitih mjesta može se vidjeti mnoštvo odbačenih šprica, a vojske mladih ljudi zbog trenutne ugode pomalo tonu u propast i smrt. Roditelji različito reagiraju. Od onih koji su se tupo pomirili s time da im je dijete izgubljeno, jer su i sami u životu dezorjentirani, do onih koji kad spoznaju što se dogodilo, da bi ''spasili'' obraz i čast što im je dijete takvo, pred njim zauvijek zatvaraju svoje srce i dom. Malo je, nažalost, roditelja poput jedne majke njemice, koja, kad je shvatila da joj kćerkica uživa drogu i kad je mala pobijegla od kuće, ta je majka krenula u borbu za svoje dijete do kraja. Uzela je vreču za spavanje i nešto najnužnijih stvari i kad je našla grupu ovisnika u jednoj napuštenoj zgradi među kojima je bila i njezina kćerka, pridružila im se ne napuštajući više svoga djeteta koje ju je goropadno tjeralo od sebe. Jedne noći mala je uplakana došla k majci i rekla: mama idemo doma, sad znam da me voliš, pomozi mi da se izvučem… Živimo u vremenu najrafiniranijih ponuda naslada i užitaka i da bi im se mogli oduprijeti potrebna je razboritost i odlučnost, ali i pomoć odozgor. Lukavo je zlo, a čovjek slab i naivan. Blagdan Uznesenja blažene Djevice Marije stavlja pred nas lik pobjednice nad Zlim. Ona je od samog svog začeća bila očuvana ljage svakoga grijeha. Nju nam Crkva stavlja kao zaštitnicu urešenu svim krepostima. ''Danas je na nebo uznesena Djevica Bogorodica – početak i slika budućeg savršenstva cijele Crkve – i putokaz sigurne nade i utjehe putničkom Božjem narodu''. To su riječi predslovlja kojim je opjevan ovaj uzvišeni Mrijin blagdan. Svaki iskreni vjernik ujedno je barem u duši hodočasnik Marijin. Mnogi će krenuti uoči Velike Gospe ili na sam dan, rano ujutro, pješice prema nekom od brojnih Marijinih svetišta. Još za mraka kada se tek čuju koraci hodočasnika, kada se zapravo i ne osjeća tlo jer se hoda srcem iz kojeg navire pjesma hodočasnička u kojoj je prepjevano današnje prvo čitanje o ženi ''odjevenoj suncem, mjesec joj pod nogama i na glavi vijenac od dvanaest zvijezda''. ''Zdravo Djevo, svih milosti puna - Vječnog Sunca ogrnu te sjaj. – Oko čela zvjezdana ti kruna – Ispod nogu stenje pakla zmaj.'' A onda se stiže u svetište. Obasjan lik Marijin dočarava nebeski Hram: ''I otvori se Hram Božji na nebu'' (Ot 11,10), i dok Marija svojim blagim pogledom blagoslivlje svoje hodočasnike, ne jedna suza će poteči, jer tako je bilo oduvijek. Od davnina je pobožni puk hodočastio Mariji tražeći njezinu pomoć i zagovor. Kada su bile suše i gladi, kada je nadirao Turčin, kada je duša bila izranjena vlastitim bolima i nerazumijevanjem. Marija je bila ta koja je liječila rane svoga puka - malog čovjeka. To je lijepo prikazano na nekim kasnogotičkim slikama i kipovima gdje su se pod skute Marijinog plašta stisli, poput pilića, njezini štovatelji. A mi ćemo danas Mariji preporučiti naše mlade, da ih očuva od strašne kuge ovisnosti. Moliti ćemo da se odhrvaju agresivnim ponudama zla koje je upakirano u primamljive boje naslada i užitka koji vode u propast. Jer Marija ima uvijek ispružene ruke prema onima koji joj se utječu. Da Marija ne liječi i ne ozdravlja naše rane davno bi opustjela njezina svetišta i zamro bi zvuk hodočasničkih koraka. Međutim, svetišta su svake godine sve punija, pjesma kao da je sve glasnija. Miješaju se i suze i radost, jer ona je tu da nam pomogne. Onda kada nas nitko ne razumije, kada ne vidimo izlaz iz teškoća, kada nas pritisnu tjelesne boli, mi znamo da nas oči Marijine blago gledaju, njezine nas duhovne ruke privlače k sebi na svoje Majčinsko srce koje je samo osjetilo neizmjernu bol pod križem svoga Sina. Dok radosni osjećamo da imamo nebesku Majku, zaštitinicu i jedinu pravu odvjetnicu – kako su ju vjernici od davnina zvali – iz duše izvire ''Magnifikat – Veliča''. Evanđeoska pjesma Marijina ''Magnifikat'' pjeva Gospodinu pjesmu zahvalnicu jer je pogledao ''na neznatnu službenicu'' i uresio ju sjajem nebeskim. A mi molimo da nam tim sjajem obasjava naše puteve i tamne kute naše duše da bez straha i sa sigurnošću kročimo prema nebeskom Jeruzalemu gdje će Bog ''otrti svaku našu suzu'' i gdje ćemo konačno doživjeti puninu radosti. Amen. Molitva vjernika Sjedinjeni u duhu s nebeskom Majkom Marijom, uputimo dobrom Ocu svoje molitve. • Ojačaj, Gospodine, vjeru svoje Crkve, da bude slična vjeri Marijinoj – 'zori naših nadanja', - Molimo te. • Učini, Gospodine, da i mi poput Marije budemo ponizni slušatelji tvoje Riječi, - Molimo te. • Daj, Gospodine, da kršćani pomažu onima koji su u nevolji kao što to čini Marija 'pomočnica kršćana'', - Molimo te. • Utješi i liječi srca slomljena preko Marije koju zazivamo' utjeho žalosnih', - Molimo te. • Ispuni molitve i prošnje Marijinih hodočasnika koji će se danas zateči u njezinim svetištima, - Molimo te. • Naša srca ispuni dobrotom Marijinom, - Molimo te. • Našu pokojnu braću i sestre, koji su za života bili štovatelji Marijini, obasjaj sjajem svoje milosti i radošću zajedništva s tobom i nebeskom Majkom Marijom , - Molimo te. Gospodine Bože, ti si Blaženu Djevicu Mariju, majku svoga Sina , uzeo u nebesku slavu i darovao joj vječnu radost u zajedništvu svetih. Daj nam milost da i mi poput Marije vjerno tebi služimo u zavrijedimo ući u nebesku slavu, po Kristu, Gospodinu našem. |
DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU c
 11 N 19. KROZ GODINU, Klara Asiška 12 P Anicet i Hilarij 13 U Poncijan i Hipolit 14 S Maksimilijan Kolbe 15 Č UZNESENJE BDM, VELIKA GOSPA 16 P Rok, Stjepan Kralj 17 S Hijacint, Sibila 18 N 20. KROZ GODINU, Jelka, Jelica Čitanja. 1. čitanje: Mudr 18, 6-9 Psalam: 33, 1 i 12. 18-19. 20 i 22 2. čitanje: Heb 11, 1-2. 8-19 Evanđelje: Lk 12, 32-48 Vjera, to znači povjerenje. Imati povjerenja u Boga. Osloniti se na njegovo obećanje. To pak oplođuje naše pouzdanje u budućnost. Pravi vjernik ne strepi jer on je siguran u suživot s Bogom. Kad su mladog Alojzija, koji se igrao, pitali što bi učinio da zna da mu je sada umrijeti, dječak je odgovorio; nastavio bi se igrati. Vjernik koji ima povjerenja u Boga ne grize se i ne strepi stalno nad svojim postupcima i ne zapitkuje se plašljivo: jesam li možda sagriješio, jesam li učinio nešto što možda nije dobro? Hoće li mi Bog oprostiti? Vjernik ima jasna pravila koja su usađena u njegovom vjerničkom srcu i on nikada ne krši ta pravila. Sve ostalo o što se spotakne u svagdašnjem životu, a plod je ljudske nesavršenosti oprošteno je nakanom: uvjek želim činiti dobro, ali to uvjek ne uspjeva. Kajem se, ustajem i idem dalje. Današnji ''stol Riječi'' upućuje nas u život s Bogom po vjeri. ''Noć ona'', kako kaže Knjiga Mudrosti, za Izraelce je bila jedinstvena noć Pashe. Kada su se uputili iz ropstva u slobodu. Iz kakve takve sigurnosti u neizvjesnost, spremni prihvatiti svaku žrtvu. Naša Pasha je euharistijski Krist kojemu smo povjerovali i za kojim smo krenuli iz ropstva grijeha u slobodu djeteta Božjega. Nije to uvijek niti tako lako, niti tako jednostavno; jer ropstvo grijeha ima također svoje ''lonce pune mesa'' za kojima su u kušnji Izraelci čeznuli u pustinji. I grijeh ima, itekako, svoju privlačnost i čar koja zamagljuje naš pogled prema slobodi. Za našu palu ljudsku narav sloboda djeteta Božjega ima svoju cijenu. Stoga je u ''izlasku'' iz grijeha presudan prvi odlučni korak. To je korak povjerenja koji je učinio Abraham kada se zaputio u tuđinu isključivo na temelju vjere, kako to čitamo u Poslanici Hebrejima. Slijedeći isto obećanje to su učinili Izak i Jakov. To je djelotvorna vjera za razliku od mase onih koji doduše vjeruju u Božju opstojnost, ali to ništa ne mijenja u njihovom životu. Ti i dalje slijede svoja božanstva i idole koji ih vode u propast. To je mentalitet suvremenog poganstva koje svoju vjeru pronalazi u tzv. religiji Novog doba, u kojoj je božanstvo ili bogovi nezainteresirano za spasenje čovjeka. Čovjek je tek po svojoj svijesti i razumu nešto viši od životinje, dok mu je skončanje jednako kao i kod ostalih živih bića. Bajkovitost religija Novog doba iscrpljuje se u u živopisnim obredina i nekim predajama koje su više nalik bajkama, ali je njihova privlačnost u tome da se ne traži nikakvo obraćenje i žrtva, nego se i dalje ostaje u zagrljaju grijeha sladunjave bajkovitosti. Treba samo pronači trik kojim ću pridobiti božanstvo za sebe da mi uljepša život. U svijetu magije i ezoterije ide se korak dalje pa se nastoji zagospodariti ''višim silama'' i prisiliti ih da rade za osobu koja je tobože inicirana u tajna znanja. Tamo gdje prestaje prava vjera počinje praznovjerje kojega su pune novine koje oglašuju usluge raznih vidovnjaka, maga, iscjeljitelja, gatara….. Tom neopoganskom mentalitetu suprotsavljena je djelotvorna vjera koja se naslanja na Božje obečanje da će oni koji krenu tim putem stići u domovinu koju Pavao u poslanici naziva jednostavno Grad, a misli na nebeski Jeruzalem, koji se na vidljiv način manifestira u Crkvi i njezinoj otkupiteljskoj ulozi. Što je to sloboda djeteta Božjega najbolje su nam posvjedočili toliki sveci i svetice Božje. Oni su svoje živote stavili u Božje ruke i krenuli prema vječnosti. Zapravo bolje bi bilo kazati: uronili su u vječnost. Jer onaj tko se životno veže uz Boga dobiva milost spoznaje vječne dimenzije. Svete Edith Stein, obraćena Židovka ušla je u samostan bosonogih karmeličanki, a umrla je u koncetracijskom logoru u plinskoj komori kao mučenica. Oni koji su ju vidjeli u logoru svjedoče kako je bila predana šutnji i premda joj je na licu bila vidljiva duboka tuga, zračila je pouzdanjem i mirom. Puno predanje u Božju volju proizlazi iz spoznaje slobode u kojoj su toliki sveti mučenici mogli otvoreno reči svojim mučiteljima: možete nam uništiti tijelo, ali ne možete nam oduzeti vječni život s Gospodinom. U tom smislu kaže i Tertulijan: smrt mučenika sjeme je kršćanstva, jer mučenici su bili svjedoci s vizijom vječnosti i uzor ostalima da ne posumnjaju. Samo djelotvorna vjera donosi plodove, sve ostalo su isprazne priče i uzaludno traćenje vremena. Amen. Molitva vjernika Pomolimo se Bogu koji nas poziva da se svi zajedno nađemo u njegovom kraljevstvu mira i ljubavi. 1. Za Crkvu, da pozorno sluša glas svoga Učitelja, razglašava njegovu riječ jezikom koji ljudi mogu razumjeti i životom svojih vjernika daje svjedočanstvo koje može pokrenuti ljudska srca. – Molimo te. 2. Za ljude na vlasti da imaju srca i razumijevanja za siromašne i bespomoćne. – Molimo te. 3. Neka Duh Sveti svima učvrsti povjerenje u život i učvrsti nadu u vječno spasenje. – Molimo te. 4. Za ljude s kojima živimo, da njih kao i nas ne zahvati duh materijalizma koji ljude zatvara u sebočnost. – Molimo te. 5. Potakni članove naše župske zajednice da se svi zajedno okupljamo oko presvete Euharistije kako bismo imali zalog vječnosti već tu na zemlji. – Molimo te. 6. Za mlade, da ih vodiš svojim Duhom putem spasenja. – Molimo te. 7. Za naše pokojne koji su svoj zemaljski život proživjeli s nama, da im u vječnosti Krist bude nagrada i svjetlo radosti vječne. – Molimo te. Gospodine, mi nismo bolji od drugih ljudi, ali imamo svjetlo tvoje istine i snagu Tvoga Duha. Daj da to svjetlo uzmognemo unijeti u svaku ljudsku zajednicu i osvijetliti njihova srca svjetlom vjere. To molimo po Kristu Gospodinu našemu. |
