propovijedi
29.05.2013., srijeda
TIJELOVO god. C
 U centru današnjeg blagdana je Krist Veliki Svećenik koji ne prinosi obični kruh i vino, nego je oblik kruha i vina uzet kao posuda u kojoj će nam svoje žrtvovano Tijelo i Krv na križu spasenja dati kao Pashu za naše otkupljenje i spasenje. Crkva je odmah prepoznala jedinstveni Isusov pralik u liku Melkizedeka, kralja iz Šalema. Ime Melki-sedek znači: ''Kralj je moj pravednost''; kralj Šalema gotovo je isto što i kralj šaloma, tj. kralj mira. (Riječnik biblijske teologije, KS Zagreb, 1969.) Melkizedek izlazi pred Abrahama i Lota, te njihovu pobjedničku vojsku s kruhom i vinom kao okrjepom ali i žrtvenim darom. On je svećenik i kralj koji časti jedinoga Boga, ali nije Židov. Taj zagonetni svećenik i kralj prapovijesti pojavljuje se u Bibliji samo jedan puta i gubi mu se trag. On je idealna slika Isusa Kralja mira i vječnog svećenika – žrtve koji svojim utjelovljenjem dolazi iz Božje tajanstvenosti i opet (uzašašćem) ulazi u nevidljiv Božji svijet. Pred Melkizedekom se poklonio Abraham ''praotac vjere'', kao što se pred Isusom klanja Crkva – zajednica vjernika. Kralja Davida kao ''pomazanika'' Psalam 110 nazova: ''Dovijeka ti si svećenik po redu Melkizedekovu!'' Isus je iz loze Davidove, on je vječni Svećenik i Pomazanik od Boga, komu su Melkizedek i David tek pralikovi. Danas Crkva iznosi iz svetohraništa svoje najveće bogatstvo, Spasitelja – Sina Božjega. U svečanoj procesiji nositi će se Tijelo Kristovo kroz mjesta i gradove. Putevi i ulice, kojima radnim danom vjernici žure na posao danas će biti okićeni za Kralja mira. Tijelovska procesija izum je Srednjeg vijeka, kada je bila duboko ukorijenjena svijest da sve pripada Bogu. Da je ovaj svijet Grad (država) Božji (civitas Dei). Tako, dok si danas zamišljamo najljepši baldahin na svijetu, koji se nosi iznad pokaznice, a to je plavo nebo; i dok mirišemo najljepši miris tamjana koji je ''dar'' poljskog cvijeća, a brda i planine prekrasne zelene zavjese; u sebi bi trebali osjetiti odgovrnost i zauzetost, da molitvom Kralju svemira i vlastitim angažmanom u društvu sačuvamo Božji dar prirode. Zar nije žalosno da mi vjernici nemamo gotovo nikakvu svijest o tome kako je upravo naša dužnost boriti se za očuvanje prirode da bude izvor zdravog i ugodnog življenja. Dapače, ima vjernika koji pokazuju netrpeljivost prema nekim civilnim udrugama koji se bore za očuvanje prirode, a podržavaju bezdušnu liberalnu ekonomiju, kojoj je jedini cilj dobit ne gledajući na to da se taj profit često plaća zauvijek izgubljenim bogatstvom koje se zove život. Meditativni će vjernik u ljepoti prirode, koja je djelo Božje, nazirati ljepotu Kraljevstva Božjega koje je po Isusovoj prisutnosti među nama i svuda oko nas. Stoga je proslava Tijelova proslava svih nas, jer mi pripadamo otajstvenom tijelu Kristovu, a to je Crkva. Što ćemo dublje ponirati u tu tajnu naše vjere time će biti življa svijest da je sve što postoji djelo Božje koje u sebi posjeduje svojevrsnu sakralnost, a čovjek, koji se rado naziva krunom stvorenoga biti će to tek kad shvati da je pozvan biti svjedokom čusensih djela Božjih koje on nije stvarao tek tako, jer sve ima svoj smisao; naravno da naznači nadnaravno, nadnaravno da se objavljuje u naravnom. U autobiografskom zapisu ''Corpus Domini'' Vladimir Nazor opisuje sudjelovanje u Tijelovskoj procesiji. ''Mene je majka onog jutra brižljivo uredila, obukla me u novo ljetno odijelo, dala mi u ruku voštanu svijećicu i rekla mi: 'Moli se i za me . Tijelovo je, sine!' A otac mi kaza: 'Momčiću , ove ćeš godine, mene, boležljivog, zastupati u procesiji, pa će te smjestiti odmah za baldahinom. Drži se kako treba!'……… Ja sam stajao kao okamenjen, držeći svijeću u ruci. Gledao sam svuda naokolo: kako je sada sve bilo živo i sveto, sve skladno i lijepo pod ljetnim suncem na vedrom nebu, gore do maslinika na bregovima i dolje do mora i otoka ispred naše luke! Ta procvala trava, te plodne biljke, te čvrste hridine, pa ti ljudi, od kuda nikoše? tko im daje život? od čega žive? čiji sam, zapravo, ja? Koga mi sada slavimo? Nekoga ili nešto što nas izvuče iz sebe i drži nas neprestano na dlanu…. Tijelo Gospodnje! Jest, ja ga sada ne samo osjećam, nego i… vidim. Tu je… predamnom i u meni. Trava, klasje, loze, masline, pa hridine, ptice i ljudi, sve je to Tijelo Gospodnje… Da njega slavimo, da po njemu hodamo, izašli smo danas ovako iz crkve. To je njegov dan… Povorka krenu naprijed, omamljena i ona suncem i zrakom, razveseljena svime što je te godine iz zemlje nicalo, raslo i dizrijevalo. Stadosmo još ispred tri oltarića i vratismo se polako, uvijek pjevajući u crkvu……… Vratih se sam u luku. Nisam više ninašto mislio, ali prije no stigoh – a ne znam zašto – najedanput klekoh, prignuv se, i raširiv ruke, poljubih zemlju, sveto Tijelo Gospodnje.'' O. Bonavetura Duda u svojim Nedjeljnim i blagdanskim razmišljanjima Godina C citira koncilsku kontituciju Gaudium et spes: ''Gospodin je svojima ostavio zalog te nade…. – i popudbinu toga putovanja: sakramenat vjere u kojem se plodovi prirode… što ih je čovjek uzgojio pretvaraju u njegovo slavno tijelo i krv. To je večera bratskog zajedništva, anticipacija nebeske gozbe'' (GS 38b). Zatim slijedi Dudin komentar: ''Kad pažljivo pratimo molitve kod prinosa darova kruha i vina, posve je jasno da je u kruhu i vinu naznačena cijela priroda, sav kozmos, a napose cjelokupna ljudska djelatnost. Ali – ne odvojena od samoga čovjeka, od ljudi djelatnika! Stoga je u svakoj pretvorbi i podizanju uzdignuta – da bude ''pretvorena – preobražena'' – cijela naša vjernička zajednica sa svime što jesmo i što dobro djelujemo. I to zajedno s prirodom i kozmosom, s cijelom materijom. U kruhu i vinu sama je materija – bar u tom svom blagoslovljenom djeliću, u tim ćesticama – uzdignuta u novi, Božji svijet jer je preuzeta u sveti sakramenat. Blagoslovljena, tu i sama materija već postaje blagoslovna: kao anticipacija onog konačnog oslobođenja cijele prirode, svega kozmosa za kojim ''sve stvorenje uzdiše u porođajnim bolovima'' (usp. Rim 8, 19 – 22). Nahranjeni pak tim svetim kruhom i napojeni tim svetim vinom - Tijelom i Krvlju Krista Gospodina – i mi postajemo i treba da postanemo jedni drugima dobri kao kruh. Tako poboljšani, postajemo na nov način blagoslovni obrađivači Božje zemlje, Božjih njiva i vonograda, blagoslovni stanovnici Božjeg kozmosa. Doista, kad god slavimo Euharistiju – osobito tijelovsku – obistinjuje se pretvorbeni usklik: 'Puno je nebo i zemlja slave tvoje!'…'' Molitva vjernika Prinoseći ovu žrtvu hvale uputimo svoje molitve Kristu Gospodinu koji nam je naredio slaviti ova sveta otajstva. 1. Hrani, Gospodine, svoju Crkvu svetim Kruhom i blagoslovi je Vinom Saveza da ti ostane uvijek vijerna do konca svijeta, - Molimo te. 2. Obdari svoje službenike, koji prinose Kruh i Vino za naše spasenje, mirom i ustrajnošću na putu prema tebi jedini i vječni Oče, - Molimo te. 3. Euharistija je i poziv na služenje, daj, da ti služimo pomažući onima koji su potrebiti naše pomoći kako bismo ti bili što sličniji, - Molimo te. 4. Kruše živi, hrano anđeoska, daj da za tobom čeznemo i da te dostojno primamo, - Molimo te. 5. Ne pljeva koju vjetar raznosi, nego, daj da budemo zrnje od od kojega će nastati i rasti kruh – Crkva, - Molimo te. 6. Sve prvopričesnike svijeta privuci k sebi po svetom Kruhu i blagoslovom saveza zaruči ih Crkvi da oduševljeno svjedoče o čudesnim djelima tvojim, - Molimo te. 7. Nebeskoj gozbi pridruži naše pokojne, - Molimo te. Gospodine Isuse, ti nas hraniš svojim Tijelom i Krvlju na ovoj gozbi ljubavi. Ojačaj nas da ne klonemo pred naletima zla. Osnaži nas svojim Duhom da ti u radosti i ustrajnosti služimo, koji živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen. |
