"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth."
Thomas Henry Huxley


A da malo objasnim...

Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.


Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:

semiramidin.vrt@gmail.com


Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)

© Semiramidini vrtovi
2008. - 2013.


Linkovlje:

Annabelle
Annabelle's kitchen
Barba
Bookeraj
Defton
Leeloo
Luki
Elle Woods
Kinky
Medo
Modesti
Neverin
Otok
Photofairy
Sadako's apprentice
Windfuckersister
ZlicaOdOpaka


biologija.com.hr
blog.hr


moja sestra
Annabelle
Annabelle's kitchen
Arhitektica u usponu
Danas kuhamo
Ekstrasolarni planet
Mersault gone worse
MiG
Neko-chan
Photofairy
Rozza
Tihavoda
Twolostsouls
Wallawall



"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog."
George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog

subota, 31.08.2013.

Balkanska žrtva Postoji ta jedna pojava na ovom našem brdovitom Balkanu, čak veoma učestala, a primjećujem ju među svim generacijama ljudi. Dugo mi je trebalo da to procesuiram, a dio toga je vjerojatno došao i s godinama. Dakle - glumljenje žrtve. Vjerojatno toga ima i okolo po svijetu, ali recimo da se usudim komentirati samo ono što se događa u mom dvorištu. N. je došla do ovog izraza iz naslova i zapravo jako dobro opisuje jednu crtu ovdašnjeg mentaliteta. Čovjek bi pomislio kako se radi o rijetkim događajima, no ne, upravo suprotno. Iz nekih razloga ljudi na ovim prostorima vole patnju, vole ovisiti o njoj i vole sebe prikazivati kao da su žrtve svega na ovom svijetu. Žrtva + krivnja + emocionalna ucjena = sveto trojstvo Sve je to usko povezano i s emocionalnim ucjenama i ako razmišljam čisto biološki, taj obrazac ponašanja se vjerojatno razvio kako bi ljudi raznim manipulacijama postigli svoje ciljeve. Jer gadna je stvar kada ti kroz negativnosti pokušavaš doći do svog cilja. Nabijanje krivnje nije ništa puno drugačije, sve su to nijanse iste patologije. Tko je veća žrtva Ipak, u zadnje vrijeme mi je glumljenje žrtve najdraže od svega. Ne znam što je to točno s ovim narodom, ali onaj tko je veći patnik, onaj tko je prošao veća sranja, onaj tko je više govana u životu pojeo - on je što? Kroz taj neki sustav prikazivanja sebe žrtvom, drugi ljudi su manipulirani tako što sažaljevaju jadnog patnika i onda prilagođavaju svoje ponašanje. Jer nema do dobre stare manipulacije. Isto tako, još jedna zanimljivost i svojstvo koje me oduševljava jest kukanje. Znači, ne pričam o tome kada ti je teško pa se požališ jednoj ili dvije bliske osobe i onda ti bude lakše. Ne, ne. Ja pričam o onom sustavnom kukanju kada je sve o čemu se ima pričati samo natjecanje u tome kome je teže. Jer valjda ako pričaš kako ti je teško i kako se patiš i kako ti sebi kruh od usta otkidaš kako bi svi oko tebe bili sretni, onda svi trebamo ljubiti pod po kojem hodaš. How yes no. Nije mi baš jasno zašto se ljudi vole zakopavati u ove stvari, kome čine uslugu, što točno postižu. Svatko s imalo inteligencije može to prevladati i ignorirati pokušaje emocionalnih ucjena, nabijanja krivice i glumljenja žrtve. No, svejedno mi je to sve skupa fascinantno. Ponekad kada svjedočim tim nekim situacijama, osjećam se kao da sam u nekoj predstavi poznatog završetka.

četvrtak, 22.08.2013.

Zbogom dragi moj... Znala sam da će se to jednom dogoditi. Naravno da sam znala... Ali nekako uvijek sam odbijala razmišljati o tome, nekako mi se uvijek činilo daleko. Pa čak i zadnjih mjeseci kada je moj ratio bio svjestan toga i kada sam o tome na glas razmišljala, nisam mogla niti zamisliti da će biti baš tako teško. Baš toliko bolno. Da, neki bi rekli da si bio samo pas i nek se spustim na zemlju. Jer to je i tako bilo za očekivati. Ali to ne znači da gubitak sada manje boli. Znam da postoje ljudi kojima baš nije jasno kako je moguće toliko se vezati za jednu običnu životinju, ali oni ne razumiju da ti nisi bio obična životinja. Ti si bio moj. Moj Oscar. Moj prijatelj i moj član obitelji. Jer tko bi mogao zaboraviti sve te silne sate koje smo proveli zajedno. Sve te korake i kilometre koje smo prehodali. I sve one prekrasne trenutke tvog glupiranja i blesiranja. A kako si tek bio sladak kad si se znao naduriti na mene i odbijao se ustati kada sam te zvala. Nego bi me onako samo pogledao, onako ispod obrva, kao što si samo ti znao. Ili onda kada si se bio zaljubio. Ajme koja je to tuga bila što te ona nije doživljavala. A sjećaš se kada si trčao za nekom patkom u šumi koja je bila na potoku i došao si do pješčanog ruba, popiknuo se i zaronio u taj pijesak. Kako si samo bio smiješan. I kada si mi slijepo vjerovao, onako kako samo pas može vjerovati svom vlasniku, kada sam te zalijevala vodom. Ali svaki puta si došao kada sam te zvala. I bio si tvrdoglav. I mrzio si se češljati. Onako pun dredova i rasčupan. Znam da to nije bilo dobro za tebe, ali ponekad si bio uporniji od mene. Ali valjda si bio sretan... Nikada neću zaboraviti sve one trenutke koje si proveo sa mnom, svaki onaj put kada mi je bilo teško i kada sam bila jadna iz bilo kojeg razloga, bio si tu. I kako netko može reći da si bio samo pas kad si 12 godina proveo sa mnom? Dvorište je sad toliko prazno bez tebe i čudno. Ne valjaš se više po travi, ne dosađuješ mi dok širim veš, ne bereš kruške i ne izazivaš me na igru... Nadam se da sam ti bila barem upola onoliko dobra gazdarica koliko si ti meni bio dobar prijatelj... Mišu moj, neću te nikada zaboraviti, uvijek ćeš biti sa mnom... Svaki put kada budem hodala našim stazama ili našom šumom... Jer ti si stvarno bio prekrasan prijatelj. I hvala ti na tome.