ponedjeljak, 31.12.2012.

Još jedna je na izmaku

Ne, ne morate mi ništa reći, znam da je moje pisanje ovdje postalo jako siromašno. To je samo dokaz koliko je ova godina bila kaotična i koliko sam imala posla. Preko glave.

Žao mi je da propustim napisati sad već tradicionalni osvrt na godinu, pa eto me.

Nikad u životu nisam imala toliko pomiješane osjećaje o godini iza mene kao sad. Koliko je bila prekrasna, toliko je bila i teška i naporna. Baš bittersweet okus ostavlja u ustima.

Toliko je bilo teških trenutaka, ne sjećam se da sam ikada više plakala nego ove godine (u svojim mjerilima da se razumijemo, nije da sam lila suze svaki dan). Toliko je ljudi oko mene proživljavalo teške momente, i ja skupa s njima. Baš je bilo intenzivno. Svi smo prošli kroz mnoge kušnje i bitke i izašli smo iz toga jači i pametniji.

S druge strane bilo je i toliko toga lijepoga. Nikada nisam bila sretnija u ljubavi, sve ono što sam ikada htjela se ostvarilo. Stvarno sam sretnica. Putovala sam kao nikada prije, valjda sam dobrih dva mjeseca, kada se sve zbroji i oduzme, provela s ruksakom na leđima. Nije loše, zar ne?

Diplomirala sam. Jedno predivno razdoblje je iza mene i počelo je jedno drugo, odraslije. Sve se promijenilo iz temelja i uloga koju sam do sada imala je odjednom poslala drugačija. A treba se nositi s tako velikim promjenama. To su borbe koje još vodim.

Eto, nikad kaotičnija, nikad teža, nikad intenzivnija, nikad ljepša godina je iza mene. No znate šta, bez obzira na sve - drago mi je da je gotova. Ako ova iduća bude upola toliko intenzivna bolje da dobro udahnem i spremim se za sve nove izazove.

Svim čitateljima, ako ih ovaj blog još uvijek ima, želim sretnu Novu Godinu, puno sreće, veselja i dobrog društva, a sve ostalo će nekako i doći.
- 14:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 22.12.2012.

Jedan odlučni post.


Ima dana kada sam dobro, super zapravo. To su dani kada ne razmišljam o sebi, problemima, perspektivi, budućnosti i poslu. Tada se zatrpavam u kojekakve obveze, i sve je super i sve je za pet.

Onda ima dana kada se raspadam. Psihički naravno. Svo to ignoriranje i guranje pod tepih tu i tamo ispliva na površinu. Sve su to ciklusi, jer samo mijena je stalna.

E sad, ti raspadajući dani su problem i to priličan. Em se ne sviđam sama sebi takva, em je to mučno prolaziti, a i ljudima oko mene nije lako gledat me takvu. To poludepresivno stanje koje me zahvati je posljedica određenih faktora. Jedan od najvećih je to što sam puno previše doma.

Ja koja sam zadnjih par godina bila svugdje, kojoj je život na momente išao doslovce 800km/h, koja je na momente doma dolazila samo prat veš ili eventualno spavat. Postojao je period ove godine kada je moja najbolja frendica bila češće kod mene doma od mene same.

I sada je sve stalo. Službeno sam nezaposlena i borim se sa svim onim što to nosi sa sobom. Ok, radim ja, volontiram za jednu udrugu prilično ozbiljno i sve to skupa ima potencijala i taj posao mi je presuper jer ga inače ne bih radila – dakle nisam besposlena. Ali sam doma. Stalno. Zapravo, većinu vremena. Ne samo da sam doma, nego sam mahom u svojoj sobi koja je spavaća soba – radna soba – ormar – ured – privremeno skladište i odlagalište stvari. I to sve u 12ak metara kvadratnih.
Jesam li spomenula da tu i tamo poludim?

Ima dana kada sam 90% svog budnog vremena u sobi. Kada čujem da je veš mašina oprala, to je sreća neviđena jer imam razlog izaći iz sobe.

Još je gore što postoje momenti kada mi je jako teško odvojiti posao od zabave. Zna mi se dogoditi da dva sata radim to što moram i onda zujim po netu, jer osjećam da moram raditi i zabušavam na taj način. I stalno imam osjećaj da moram ovo, moram ono, tj. imam ja dosta obveza, samo što mi je bolno teško razdvojiti sad svoj poslovni život od privatnog. Jer sve se događa u ovoj mojoj sobi. headbang

Ok, super je kad moram nešto ići obaviti negdje, izaći iz kuće, ali to je par puta tjedno, ostalo sve trulim u ovom prostoru.
Ne moram niti pričati da ujutro prvo vodim bitke sama sa sobom, ima li uopće smisla ustati iz kreveta. Onda kada ustanem, razmišljam o tome koja je poanta presvlačenja iz pidžame. Redovno tu bitku izgubim i ostanem u pidžami cijeli dan, jer čemu da prljam odjeću kad sam i tako cijeli dan u kući, a pa tako prljam pidžame, svaka mi traje 24 sata, od tuširanja do tuširanja.
A onda je tu i mozganje o smislu života i postojanja. Kada me uhvate ti melankolično-depresivni momenti, onda krenu introspekcije svih vrsta. Onda se toliko mrzim što je sve ovako. Što trulim doma i što ne mogu naći ikakav posao, samo da se maknem iz kuće. Koliko bi samo bilo lakše kada bih ovo što radim sada mogla raditi negdje 5 kilometara dalje od svog kreveta. Utopija, da.

I zato sam danas odlučila. Promijenit ću svoj životni prostor koliko to prilike dozvoljavaju. Trebam dobiti neke novce koje sam dobila za jedan posao i sve ću uložiti u kupnju novog stola (stvarno mi je prijeko potreban, na ovaj trenutni samo stane komp i taj ostaje za komp, a novi će mi biti radna površina za sve to što radim) i pregradne police. Polica mi isto treba, za knjige. Ova koju sad imam je pukla, jedna polica je propala i sad to tako stoji. Knjige nisu pale dolje, ali se bome niti ništa ne smije dirati previše da se ne bi urušilo sve skupa. I onda ću tako odvojiti svoj skladišno – radni prostor od kreveta. Nadam se da će pomoći, barem malo. Jer ovi dani kad kada sam luda od svega ovoga tako prokleto sporo prolaze. Uf.

Nego, kako ste mi vi?
- 23:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 11.12.2012.

Definicija popizditisa

Popizditis je dakle stanje koje obuzme jedinku vrste Homo sapiens u trenucima kada nije u stanju prihvatiti određene pojave, ponašanje drugih jedinki kao i senzacionalističke naslove u medijima bilo koje vrste. Stanje može biti akutno ili kronično, a zabilježeno je kod individua od 0 do 99 godina. Obično dolazi do njega kada niti racionalizacija iz petnih žila naprosto više nema smisla.

Mene, evo obuzima svakodnevno. Toliko je događaja i idiotarija na svakom koraku da već lagano ludim. Kako se trenutno bavim vrstom posla koja me dosta veže za kompjuter i internet, naprosto je nemoguće izbjeći debilizam u ovoj našoj divnoj državi.

No, zadržimo se na aktualnostima.

Čitam danas dakle u Jutarnjem članak o tome koliko je skupo prijaviti se za posao u državnoj upravi. Koje sranje, laži i obmane. Kao, 150 kuna ti treba da se prijaviš na natječaj, dok poplaćaš sve dokumente koje traže. Pratim već mjesecima te natječaje, a zadnjih par mjeseci i šaljem dokumente na njih. Uvijek, ali uvijek traže preslike svega i ništa ne mora biti friško izvađeno, nikakve domovnice, pičke materine. Jedino što traže je uvjerenje o nekažnjavanju koje ne smije biti starije od 6 mjeseci. S tim, da dotično uvjerenje dobiješ besplatno ako ga tražiš u svrhu zapošljavanja (jedino se trebaš odjebat do Črnomerca po to, ali to je već druga priča, no kao nezaposlena osoba, time is on your side).

Pa onda ovaj snijeg. headbang Lažu, seru i prekanjavaju se da to nije normalno. Ne, draga moja zimska službo najdražeg mi grada – NISTE napravili dobar posao. Neke ceste jesu dobro očišćene, ali masa njih je zaleđena, smrznuta, sloj leda od preko par centimetara. Ležeći policajci su rastureni, čavli na sve strane, ljudi buše gume na njima. Ne d'o b(l)og da živiš u slijepoj ulici, onda si tek najeb'o. Jučer mi je trebalo sat vremena od točke A do točke C, s tim da sam morala obići točku B i tamo obaviti nešto što je trajalo 5 minuta. Sat vremena, sat vremena mi je za to trebalo, a radi se o udaljenosti od Dubrave do Kvatrića, a točka B je na pola puta!!! Pa jel' to normalno? Pojedi sebe Bandiću, kad već snijeg nisi! burninmad

O tome kako struje nismo imali u subotu punih 18 sati (slovima: osamnaest headbang) neću, jer će količina manifestiranog popizditisa uzrokovati pad nekog servera. A i Katoličke crkve i zdravstvenog odgoja bolje da se ne dotikavam, tu bi tek postalo vatreno. Možda uskoro, ako budu još malo pilili po tome, blizu ruba sam! puknucu

EDIT: Iz nekog, svemiru nepoznatog razloga ovdje nije moguće komentirati post. Ukoliko to baš jako želite, možete ovdje.
- 18:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #