Marketing
Jedan odlučni post.
Ima dana kada sam dobro, super zapravo. To su dani kada ne razmišljam o sebi, problemima, perspektivi, budućnosti i poslu. Tada se zatrpavam u kojekakve obveze, i sve je super i sve je za pet.
Onda ima dana kada se raspadam. Psihički naravno. Svo to ignoriranje i guranje pod tepih tu i tamo ispliva na površinu. Sve su to ciklusi, jer samo mijena je stalna.
E sad, ti raspadajući dani su problem i to priličan. Em se ne sviđam sama sebi takva, em je to mučno prolaziti, a i ljudima oko mene nije lako gledat me takvu. To poludepresivno stanje koje me zahvati je posljedica određenih faktora. Jedan od najvećih je to što sam puno previše doma.
Ja koja sam zadnjih par godina bila svugdje, kojoj je život na momente išao doslovce 800km/h, koja je na momente doma dolazila samo prat veš ili eventualno spavat. Postojao je period ove godine kada je moja najbolja frendica bila češće kod mene doma od mene same.
I sada je sve stalo. Službeno sam nezaposlena i borim se sa svim onim što to nosi sa sobom. Ok, radim ja, volontiram za jednu udrugu prilično ozbiljno i sve to skupa ima potencijala i taj posao mi je presuper jer ga inače ne bih radila – dakle nisam besposlena. Ali sam doma. Stalno. Zapravo, većinu vremena. Ne samo da sam doma, nego sam mahom u svojoj sobi koja je spavaća soba – radna soba – ormar – ured – privremeno skladište i odlagalište stvari. I to sve u 12ak metara kvadratnih.
Jesam li spomenula da tu i tamo poludim?
Ima dana kada sam 90% svog budnog vremena u sobi. Kada čujem da je veš mašina oprala, to je sreća neviđena jer imam razlog izaći iz sobe.
Još je gore što postoje momenti kada mi je jako teško odvojiti posao od zabave. Zna mi se dogoditi da dva sata radim to što moram i onda zujim po netu, jer osjećam da moram raditi i zabušavam na taj način. I stalno imam osjećaj da moram ovo, moram ono, tj. imam ja dosta obveza, samo što mi je bolno teško razdvojiti sad svoj poslovni život od privatnog. Jer sve se događa u ovoj mojoj sobi. 
Ok, super je kad moram nešto ići obaviti negdje, izaći iz kuće, ali to je par puta tjedno, ostalo sve trulim u ovom prostoru.
Ne moram niti pričati da ujutro prvo vodim bitke sama sa sobom, ima li uopće smisla ustati iz kreveta. Onda kada ustanem, razmišljam o tome koja je poanta presvlačenja iz pidžame. Redovno tu bitku izgubim i ostanem u pidžami cijeli dan, jer čemu da prljam odjeću kad sam i tako cijeli dan u kući, a pa tako prljam pidžame, svaka mi traje 24 sata, od tuširanja do tuširanja.
A onda je tu i mozganje o smislu života i postojanja. Kada me uhvate ti melankolično-depresivni momenti, onda krenu introspekcije svih vrsta. Onda se toliko mrzim što je sve ovako. Što trulim doma i što ne mogu naći ikakav posao, samo da se maknem iz kuće. Koliko bi samo bilo lakše kada bih ovo što radim sada mogla raditi negdje 5 kilometara dalje od svog kreveta. Utopija, da.
I zato sam danas odlučila. Promijenit ću svoj životni prostor koliko to prilike dozvoljavaju. Trebam dobiti neke novce koje sam dobila za jedan posao i sve ću uložiti u kupnju novog stola (stvarno mi je prijeko potreban, na ovaj trenutni samo stane komp i taj ostaje za komp, a novi će mi biti radna površina za sve to što radim) i pregradne police. Polica mi isto treba, za knjige. Ova koju sad imam je pukla, jedna polica je propala i sad to tako stoji. Knjige nisu pale dolje, ali se bome niti ništa ne smije dirati previše da se ne bi urušilo sve skupa. I onda ću tako odvojiti svoj skladišno – radni prostor od kreveta. Nadam se da će pomoći, barem malo. Jer ovi dani kad kada sam luda od svega ovoga tako prokleto sporo prolaze. Uf.
Nego, kako ste mi vi?
Post je objavljen 22.12.2012. u 23:15 sati.