Samo to ne
Dogodilo mi se, po prvi puta u životu, da u periodu od mjesec dana imam priliku biti prisutna na nekim svečanim događajima. I sve je to super i sve je za 5, ali o majčice moja, vječnog li pitanja ženskog – što ću obući?
Da, ovo je jedan od onih postova, ženskih. Jer ja sam sve, samo ne dama, a kada ideš na svečane događaje, moraš se obući, jel', svečano.
Naravno da mi ni ovo vrijeme, nesretno, promjenjivo, ljetnojesensko (neka se odluči više) nije išlo na ruku. Još naravnije, kako se oduprijeti ženskom kolektivu koji je oko mene i koji me doslovce nije pustio iz kuće u bilo čemu. Ajde, te svadbe na koje sam išla, još nekako sam iskombinirala šta ću obuć, čak sam počela mamine stvari posuđivat. Međutim, mjesec dana ravno sam tražila šta ću nositi na svojoj obrani. A ja mrzim ciljano tražiti odjeću. Već je došlo do toga da sam imala poriv vreću za smeće obuć. Majkemi.
I sve se to nekako uspjelo skrpat. Osim obuće.
Stvar je naime u tome, da moja malenkost ne posjeduje normalne stvari za takve prilike. Nije čak da nosim nenormalno nešto na nogama, nego jednostavno volim da je sve ravno. Od 365 dana u godini, polovicu nosim raspadnute starke, a drugu polovicu Martens čizme. Jedina obuća sa debljim đonom koju ću ja svojevoljno i sretno obući su gojzerice. Jednostavno ne volim biti daleko od poda i mojih 161 centimetar su mi sasvim dovoljni. Ali ne, onda krenu priče. Nećeš valjda u onim odurnim čizmetinama (a prekrasne su, nu ih  ). Hvala Zeusu i svim božanstvima što je bilo loše vrijeme za obranu diplomskog pa sam njih mogla obuć, bez prevelikih otpora.
digresija
Just for the record, to su mi četvrte dr.Martens čizme u kolekciji and oh boy, I won't stop on that number. I bolje da se tu zaustavim, jer ako krenem u litaniju o tome koliko volim dr.Martens, neću nikad stat.
I tako, nagovoriše me da kupim cipele na petu. Stvarno ponekad ne znam reći ne. Majkomila i draga. Kako to nije za mene. Ne mogu se naviknuti i točka. Čak nije da nisam naučila hodat i nije da hodam ko' da imam obelisk u dupetu, ali toliko me bole stopala od tih gluposti da je to strašno. Jer, da je dobro za čovjeka/ženu da hoda na prstima, pa bome bismo i evoluirali u drugom smjeru. Da, da, estetika, ljepota, jebozovnost kad cura obuće nešto sexy i visoke pete, sve je to super. Ali brate mili, dajte. Čemu ta patnja. Sinoć, na svadbi, 98% cura je postalo niže za 5 do 10 centimetara nakon ponoći. Većina se presvukla u balerinke, a kako ja ni tako nešto ne posjedujem, onda sam bila bosa (i da, nema boljeg od ribanja nogu u 6 ujutro kad dođeš doma). Najpametnija odluka sinoć.
Danas mi se stopala oporavljaju. I oporavljat će se još neko vrijeme. I'm just not a lady.
|