nedjelja, 23.09.2012.

Samo to ne


Dogodilo mi se, po prvi puta u životu, da u periodu od mjesec dana imam priliku biti prisutna na nekim svečanim događajima. I sve je to super i sve je za 5, ali o majčice moja, vječnog li pitanja ženskog – što ću obući?

Da, ovo je jedan od onih postova, ženskih. Jer ja sam sve, samo ne dama, a kada ideš na svečane događaje, moraš se obući, jel', svečano.

Naravno da mi ni ovo vrijeme, nesretno, promjenjivo, ljetnojesensko (neka se odluči više) nije išlo na ruku. Još naravnije, kako se oduprijeti ženskom kolektivu koji je oko mene i koji me doslovce nije pustio iz kuće u bilo čemu. Ajde, te svadbe na koje sam išla, još nekako sam iskombinirala šta ću obuć, čak sam počela mamine stvari posuđivat. Međutim, mjesec dana ravno sam tražila šta ću nositi na svojoj obrani. A ja mrzim ciljano tražiti odjeću. Već je došlo do toga da sam imala poriv vreću za smeće obuć. Majkemi.

I sve se to nekako uspjelo skrpat. Osim obuće.

Stvar je naime u tome, da moja malenkost ne posjeduje normalne stvari za takve prilike. Nije čak da nosim nenormalno nešto na nogama, nego jednostavno volim da je sve ravno. Od 365 dana u godini, polovicu nosim raspadnute starke, a drugu polovicu Martens čizme. Jedina obuća sa debljim đonom koju ću ja svojevoljno i sretno obući su gojzerice. Jednostavno ne volim biti daleko od poda i mojih 161 centimetar su mi sasvim dovoljni. Ali ne, onda krenu priče. Nećeš valjda u onim odurnim čizmetinama (a prekrasne su, nu ih zubo). Hvala Zeusu i svim božanstvima što je bilo loše vrijeme za obranu diplomskog pa sam njih mogla obuć, bez prevelikih otpora.

digresija
Just for the record, to su mi četvrte dr.Martens čizme u kolekciji and oh boy, I won't stop on that number. I bolje da se tu zaustavim, jer ako krenem u litaniju o tome koliko volim dr.Martens, neću nikad stat.


I tako, nagovoriše me da kupim cipele na petu. Stvarno ponekad ne znam reći ne. Majkomila i draga. Kako to nije za mene. Ne mogu se naviknuti i točka. Čak nije da nisam naučila hodat i nije da hodam ko' da imam obelisk u dupetu, ali toliko me bole stopala od tih gluposti da je to strašno. Jer, da je dobro za čovjeka/ženu da hoda na prstima, pa bome bismo i evoluirali u drugom smjeru. Da, da, estetika, ljepota, jebozovnost kad cura obuće nešto sexy i visoke pete, sve je to super. Ali brate mili, dajte. Čemu ta patnja. Sinoć, na svadbi, 98% cura je postalo niže za 5 do 10 centimetara nakon ponoći. Većina se presvukla u balerinke, a kako ja ni tako nešto ne posjedujem, onda sam bila bosa (i da, nema boljeg od ribanja nogu u 6 ujutro kad dođeš doma). Najpametnija odluka sinoć.

Danas mi se stopala oporavljaju. I oporavljat će se još neko vrijeme. I'm just not a lady.
- 20:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 15.09.2012.

...


Kako se ono kaže? Kad zatvoriš jedna vrata, druga se otvaraju.

Da. Baš me zanima kako je iza tih drugih.

Eto, gotovo je jedno razdoblje. Nešto novo dolazi. Tako se veselim svakoj budućoj sekundi.

Ah :)
- 21:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 12.09.2012.

Ne d'o ti Bog da zasereš

Znam što su zakoni i znam da ih se moramo držati, inače bi vladao kaos.

Ali…

Evo sad ova djeca o kojima se priča i upisima u srednje škole. Razumijem ja ministra, on samo slijedi propise. Razumijem ravnatelja/e. Razumijem roditelje. No, nitko se ne stavlja u poziciju te djece.

Slažem se, mora postojati neki red, mora se nekako napraviti selekcija, pragovi moraju postojati, ali evo, mene doslovce dijele sati od završetka jednog dijela mog formalnog obrazovanja i prisjećam se tih davnih dana kada sam učila pisati, kada sam bila osnovna škola, pa srednja, sve do sad. Tih 18 godina je prošlo u hipu, doslovce.

Isto tako, u svojoj vrlo bliskoj okolini imam prekonekoliko osnovnoškolaca. Neki uče manje, neki više. Nečiji roditelji imaju više vremena, nečiji manje. S nekom djecom se treba više raditi, s nekom manje. Neki roditelji znaju kako bi, neki ne znaju. Ono što je zajedničko toj svoj djeci u tim njihovim malenim životima, da su oni svi još uvijek i prije svega – djeca. I svoj toj djeci će budućnost zapravo ovisiti o toj osnovnoj školi.

Koliko je fer tako malu djecu, za koju osobno smatram da je prerano da uopće moraju odlučiti u koju će srednju školu, a kamoli da shvate važnost ocjena u toj dobi, dovoditi u takve situacije. Ne, nemojte misliti da ja njih podcjenjujem, to nikako, ali probajte se sjetiti sebe kad ste imali 11 – 12 godina. Probajte se sjetiti svojih prijatelja. Koliko vas je shvaćalo koliko je sve to skupa važno. Meni je sve to bilo apstraktno, ne mogu vam uopće objasniti koliko. Tek sam u srednjoj, koja je bila gimnazija, imala vremena dobro razmisliti što ću i kako ću sa svojim životom. I kada sam izabrala, nisam bila sigurna da je to to. Sada, naravno jesam, to je bilo to, ali ja sam imala sreće. Jebene sreće. Poznajem ih mnogo koji su se zeznuli, neki za cijeli život, a neki su si sjebali par godina života uzalud.

I ako odrasli griješe, a složit ćete se da griješimo svi i bez iznimke, zašto pravila za tu djecu nisu malo labavija, pogotovo ako postoji mogućnost da budu labavija. Ok, možete vi sad tu meni reći da sva ta djeca mogu ispraviti sve ako se budu jako trudili u srednjoj, pa upisati dodatnu godinu, pa bla bla. Ma sve se ja to slažem, ali znate i sami kako je kad upadnete u neki vrtlog, teško je iz njega izaći.

I za kraj, evo mog primjera. Osnovnu školu sam završila sa 53 boda, ravno. Uglavnom sam s 4/5 prolazila, jer mi nisu bile bitne ocjene, nego da naučim za sebe, jer za sebe i učim. Danas se s tim bodovima ne bih bome mogla upisati u gimnaziju u Zagrebu, tj. jako teško. Međutim, to je bio prag za Klasičnu gimnaziju kada sam se ja tamo upisivala, a to mi je i bio prvi izbor. Na sreću, tamo nikada nije bila velika navala jer nije to baš laka škola. Za razliku od kolega koji su imali i po 60 bodova, pa jedva prolazili, ja sam prvi razred prošla s 4, a ostale s 5. Imala sam hrpu izvannastavnih aktivnosti, učila sam dodatne jezike, išla na dramsku, retoriku, dodatnu informatiku… Nema što me nije zanimalo. Upisala sam fax koji sam htjela, bez većih problema ga upravo završavam, kao što rekoh sati me dijele od obrane.

Pitanje je gdje bih danas bila da se nisam upisala u gimnaziju, pitanje je bih li uopće bila na faxu, jer nakon osnovne nisam pojma imala čime bih se ja htjela bavit u životu. I nisam bila odličan učenik u osnovnoj i nitko nije mogao znati, samo na temelju ocjena koliko sam ja ozbiljna u izvršavanju svojih obveza niti što će od mene ispasti. Sretna sam danas što se sve odvilo kako se odvilo. A iskreno mi je žao djece kojima zakon, iako su tako maleni, ne dozvoljava da im život možda krene u nekom drugom smjeru, nego ih eto, ograničava. Da, batina je iz Raja izašla kažu (i lažu) pa nikad nije prerano da se krene s kažnjavanjem.
- 21:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.09.2012.

Ne možeš u istu rijeku dva puta stati.


Da, teški su dani iza mene. Diplomski je napisan i predan, više ne ovisi o meni. A od idućeg tjedna ću imat neka nova slova ispred imena. Kao da će to promijeniti nešto. Neće, naravno, ali stvari će postati drugačije. Bitno drugačije.

Malo je reći da je iz mene sve iscijeđeno, da sam prazna, ali u potpunosti. Samo želim da ovi dani prođu što prije, samo želim ležati i gledati u strop. Teško da će se tako nešto dogoditi, ali lijepo je zamišljati svoju trenutnu viziju utopije. Jer ova godina, od samog početka je bila hmm pa intenzivna. U svim aspektima mog života. Sve se promijenilo, iz korijena se promijenilo. I sve je dobilo novi smisao i drugačije boje. I ništa više neće biti isto, to je istina.

Ne, ne žalim se, nemojte to misliti, samo kažem, važna je ovo godina za mene, odlučujuća. Baš to osjećam, smjer se lagano mijenja i stvarno nisam mislila da će tako sve biti. Znate ono kada vam netko kaže da život piše najnevjerojatnije romane. E da, baš o tome pričam.

I da, težak je tjedan iza mene, ali neće se ponoviti, neću opet ići na ta crna mjesta u svojoj glavi. Puno energije treba da se takve stvari izbjegnu, ali stvarno si to neću dozvoliti.

Ne možeš u istu rijeku dva puta stati. Mislim da je to Heraklit rekao ili tako netko, možda će Neverin bolje znati. I ne možeš stvarno. Dok mašem toj vodi koja je otišla prema morima i oceanima, veselim se novoj, jer tko zna što će sve donijeti.

A do tada…



(obožavam ovo zubo)
- 02:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #