Razmišljanja

I.





Postoje trenuci kada imam osjećaj da sve prolazi pokraj mene, a ja to samo promatram. Kao da se nalazim u sredini nekog vrtloga i čudim se vremenu koje prolazi mimo mene. Gledam ljude i njihove reakcije i pokušavam ih razumijeti ponekad. Ne uvijek, jer ponekad me niti ne zanima.

Sve skupa mi to zna biti naporno. Drugi ljudi. Imam osjećaj da me zamaraju sa nekim nebitnim stvarima, a meni se to ne da slušati. I onda ih promatram, gledam crte lica, dvim se mimici i pokretima, ali ih jedva slušam. Kada osjetim da je potrebno kažem – da, hmm ili ok – a kada osjetim neko pitanje, onda kažem – ne znam – ili se nekako izvučem. I znate što, uopće nije problem, jer ljudi toliko vole pričati o sebi, da ih moje riječi često niti ne zanimaju. To sam davnih dana shvatila. Ne radim to stalno, jer zaista volim sudjelovati u raspravama ili razgovorima, ali ima dana i ima trenutaka, kada jednostavno ne želim da išta dopre do mene, jer jednostavno želim svoj unutarnji mir. A budući da ne mogu samo tako otići negdje daleko od svih, dogodi se gašenje svih sustava. I ne radim to namjerno, nego samo se u jednom trenutku nađem u nekom razgovoru, i nemam pojma kako sam se tamo našla i vidim da nemam blagog pojma o čemu priča moj sugovornik.




II.





Ponekad se osjećam toliko sputano. Nalazim se u ovoj prolaznoj ljušturi zvanoj tijelo. I osjećam toliki pritisak u grudima i glavi. Disanje mi predstavlja napor. Ne, nisam na rubu samoubojstva. Nego se osjećam jednostavno ograničeno. Jer tijelo ima svoje granice, a energija zarobljena u njemu ima neke druge vizije i planove. I jednostavno se ne osjećam uvijek fazno usklađena sa svojim fizičkim dijelom. I svjesna sam svih svojih ograničenja i shvaćam da sloboda, onakvu kakvu bih ja željela, ne postoji. U mislima letim, promatram situacije i život iz svih mogućih perspektiva. Sa takvom lakoćom se poistovjećujem sa mravom u nekom mravinjaku ili hijenom u Africi.

Sloboda koju želim ne znaći letjeti (to već radim), nego jednostavna nesputanost i ograničenja koja predstavlja tijelo ruše moju viziju slobode. Svaki dan postoje stvari koje jednostavno moraš napraviti. Raditi, jesti, fiziologija, itd. A upravo taj dio koji moraš ograničava slobodu. Ne želim biti slobodna samo kada legnem u krevet i nalazim se u miru i tišini svoje sobe, ili kada isključim svijet oko sebe na nekoliko minuta ili sati preko dana. Osjećam se kao da tada bježim u neku drugu stvarnost. Osjećam kao da varam ovaj život sa ljubavnikom koji mi može pružiti mnogo više (no ne sve), ali opet, ne želim ga ostaviti, jer nije ni on toliko loš, dobivam od njega neke stvari koje trebam i volim ga, ali ne pruža mi sve što želim.




III.





Pišem ove rečenice, možda bez puno smisla, uz konstantnu bol u trbuhu. Bol koja me podsjeća na moju svrhu ovdje na planeti. Onako čisto biološku – reproduktivnu. Jer mi smo samo jedna od mnogih vrsta na ovoj planeti. I nije mi jasno zašto si toliko otežavamo cijelu priču. Radimo kao budale cijeli život, pokušavamo stvoriti nekakav kapital u imišljenom sustavu, a sve samo zato da bi si omogućili neke stvari. Bez kojih bi i mogli. I shvaćam da je za sve kriv mozak, kao i uvijek. Napravili smo si uređeno društvo i sada nas to samo društvo tjera dalje. Postalo je novi organizam, a mi smo samo mali djelići njega. I ne možeš biti drugačiji, moraš funkcionirati kao i svi ostali. Jer ako si samo malo drugačiji, postaneš kao što tumorska stanica postane u tijelu – smetnja.

I svi smo povodljivi. Svima nam trebaju nove stvari. I još, još i još. Naravno da za život nisu potrebni samo kruh i voda, ali toliko više od onoga što nam je zaista potrebno, to zaista ne razumijem.

I ne ograničava nas samo tijelo da budemo u slobodni. Ograničavamo i sami sebe. Neki svjesno, a neki nesvjesno. Jer tako je lakše koliko vidim. Ograničavamo se na način da jednostavno ljudi prestaju razmišljati i postaju dio mase. I svi žele isto. I gdje je tu individualnost? Ljudi kao da više ne znaju koristiti mozak. povode se glupostima, nisu kritični, nemaju nove ideje.

Ima li boljeg osjećaja od psihičkog orgazma kada nešto sam shvatiš? Kada ti mutna slika postane kristalna. Kada se osjećaš kao da ti je netko upalio svijetlo. Kada imaš potrebu na sav glas i iz petnih žila derati se: Heureka!