Umjetnost?

Umjetnost je subjektivna. Ona je doživljaj svake osobe. Neku sliku ili fotografiju svatko vidi na svoj način. Netko će na Le bonheur de vivre od Matissea primjetiti nevjerojatno žive boje, drugi će vidjeti gole ljude, treći će osjetiti nekakvo veselje zbog neobično živahne slike... Isto je i sa književnošću, glazbom, filmom...

Ima li onda uopće smisla komentirati umjetnost ako je subjektivna? Naravno da ima!! Svatko može reći svoj subjektivni dojam, a drugi se mogu složiti sa njime ili ne. Na kraju, pa i kritičari moraju zaraditi svoj kruh, zar ne?

Čovjek od svojih početaka ima potrebu izraziti se. Od onog trenutka kada su nam se razvile malo bolje kognitivne sposobnosti, crtamo, pričamo, pjevamo, plešemo, a odkada smo razvili pismo i pišemo.

Ono što je meni veoma zanimljivo, ali opet s druge strane na neki način i dosadno, jesu ciklusi. Ne znam jeste li primjetili, ali kao i u svemu drugome, čovjek je prilično predvidljiv. Naime, ako pogledamo povijest umjetnosti svako razdoblje je imalo svoj karakteristični likovni i glazbeni izražaj. Našao bi se neki genijalac, uveo bi u modu nešto novo i onda bi svi pilili po tome, dok se to nešto novo naprosto nije izlizalo.


Ajmo redom, ako npr. pogledamo antičku grčku dramu. Pročitaš jednu i sve ostale su na isti kalup. Jedinstvo mjesta, vremena i radnje, nekoliko glumaca, kor...

Srednjovjekovna glazba – gregorijanski korali i a capella su bili apsolutni must have svakog samostana i crkve.

Romantizam – kolektivno rezanje žila na svakom koraku u svakoj knjizi. Weltschmerz su osjećali apsolutno svi, a pravi junak je bio onaj koji je osjećao konstantnu bol u grudima (iz nerazjašnjenih razloga).

Ah, a tek realizam. Rusi su se tu zaista razmahali. Koja šamarčina realnosti svim romantičarima.

A tek 20. stoljeće, tu smo se tek pokazali. Tolika količina pravaca i toliko različitih koncepata umjetnosti, kao nikada prije. Eksplozija u punom smislu te riječi.

I sadašnjost – više ne znamo što bi, pa radimo sve i svašta.


Svako razdoblje je funkcioniralo unutar određenih okvira i nije bilo previše mrdanja lijevo ili desno od toga. Ali nije bilo niti potrebe, jer publika je tražila upravo to. Onaj koji bi se pojavio sa nekom novom vizijom prerano bio bi praktički ekskomuniciran iz društva, ali ako bi se pojavio u pravom trenutku, kada se publika zasitila svega, onda bi bio proglašen genijalcem, a povijest takve ljude pamti kao začetnike novih ideja i pravaca u umjetnosti.

Dakle, ono što je jasno i vidljivo iz povijesti je to da je svaki novi pravac koji bi nastao, zapravo bio reakcija na onaj prethodni. Raskalašeni se i hedonistički nastrojeni kao Grci i Rimljani, e pa evo vam za promjenu malo Srednjeg vijeka. Dosta vam je srednjevjekovnog konzervativizma, no problem, evo vam malo Renesanse (jel da se preporodite). Nije dovoljno? O pa možemo mi i bolje – barok i rokoko su najbolje riješenje za vas (ipak je Srednji vijek dugo trajao, treba se ispucat). Umorili ste se od kiča? Hmmm... pa mogli bismo se vratiti malo u prošlost, nisu Grci i Rimljani bili baš tako ludi – antika reloaded i imamo Klasicizam. Nezadovoljni ste sobom i životom općenito? Romantizam je pravo riješenje za vas. E pa sad, ne možemo svi plakati nad svojom sudbinom, život ide dalje, Realizam je logični nastavak priče. I tako dalje... You get the picture?

Toliko smo predvidljivi da bismo praktički mogli napisati jednadžbu. Imamo dovoljno materijala. Ili možda ne?

Kakvo je trenutno stanje stvari?

Možemo što želimo. Sve je dopušteno. U zapadnom svijetu praktički više nema tabua. Granice su toliko visoko da ih zapravo niti ne vidimo. Danas apsolutno sve možemo proglasiti umjetnošću. Doslovce.


Mogu pljunuti na papir i reći da je to umjetnost – ostavila sam svoj DNA trag na bijelom papiru. Možda da još pustim koju kap krvi i da doživljaj bude potpun?

Mogu napisati hrpetinu riječi, povezati ih u neku kvazismislenu cjelinu, ne moram čak niti koristiti interpunkcije, i opet mogu se samoproglasiti velikom pjesnikinjom. Ili još bolje, mogu pisati krležijanske rečenice, u kojima izgubiš nit nakon što pročitaš dva reda, i mogu koristiti hiperuberpametne riječi. Tako da me se može razumjeti samo uz čitanje sa Klaićem ili Anićem. I mogu se proglasiti velikom književnicom.

Mogu napisati nekakav tekst, i dodati malo glazbe u pozadinu, malo zavijati i reći da sam pjevačica i kantautorica.

Mogu uzeti fotić. Slikati bube kako se pare ili razbit jaje na podu i slikati ga kao simbol mrve prirode. I ja sam fotograf.

Mogu uzeti kameru, hodati okolo po svijetu i bilježiti neke doživljaje i scene. Možda natjerati nekoga da se malo glupira ili dovesti ljude u neugodnu situaciju (kao Borat hehe). I ja sam redateljica.


Dakle, sve danas možemo proglasiti umjetnošću.

Nemam ništa protiv moderne umjetnosti (kad kažem moderna umjetnost mislim na zadnjih nekoliko godina), ali postoji nešto što mi je zapelo za oko. Imam osjećaj da ljudi danas olako sve proglašavaju umjetnošću. I to kao izgovor u nedostatku pravog talenta.

Ajde budi faca pa mi napravi skulpturu kao što je Berninijeva Apolon i Daphne. Ili budi još veća faca pa mi naslikaj portret kao što ih je Giuseppe Arcimboldo slikao. Kažeš da si pjesnik? Napiši pjesmu u metru, a da ima smisla. Možeš li se uhvatiti u koštac sa dvostruko rimovanim dvanaestercom kao što je to radio Hanibal Lucić? Ili briješ na prozu? Možeš li smisliti nešto smisleno, dakle da NIJE tok misli pa da poslije sedam dana odgonetavam što je pisac htio reći?

Ne želim nikoga vrijeđati, jer ponavljam, umjetnost je subjektivna, pa shodno tome, subjektivan je i ovaj moj doživljaj najmodernije umjetnosti. Možda sam u zabludi. Možda jednostavno ne vidim tu genijalnost. Ali što ćeš, kada imam čudan ukus. Mene bez daha ostavljaju Edgar Degas, Salvador Dalí, Claude Monet, Dobriša Cesarić Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Charles Baudelaire, Edgar Allan Poe i mnogi drugi...

Kako vi doživljavate najmoderniju umjetnost i tko vas ostavlja bez daha?