"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth."
Thomas Henry Huxley


A da malo objasnim...

Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.


Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:

semiramidin.vrt@gmail.com


Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)

© Semiramidini vrtovi
2008. - 2013.


Linkovlje:

Annabelle
Annabelle's kitchen
Barba
Bookeraj
Defton
Leeloo
Luki
Elle Woods
Kinky
Medo
Modesti
Neverin
Otok
Photofairy
Sadako's apprentice
Windfuckersister
ZlicaOdOpaka


biologija.com.hr
blog.hr


moja sestra
Annabelle
Annabelle's kitchen
Arhitektica u usponu
Danas kuhamo
Ekstrasolarni planet
Mersault gone worse
MiG
Neko-chan
Photofairy
Rozza
Tihavoda
Twolostsouls
Wallawall



"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog."
George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog

srijeda, 28.01.2009.

Jedan u nizu... I tako... baš mi se piše nešto. Ne učim, a trebala bih. Ili bolje rečeno učim, ali u krivo vrijeme. Sinoć sam učila evoluciju, slušala muziku i usput se dopisivala na netu. I dobro mi išlo. I onda ja biser, umjesto da ostanem budna još mrvicu dok ne krenem na fax, negdje oko 5 ujutro sjetim se da bih mogla ubit oko do 6. I zaspim ja snom pravednika sa satom namještenim da zvoni u 6 i 20. Otvaram oči, nekako mi previše svjetla u sobi da bi bilo 6 i 20. Gledam na sat i imam šta vidjet 08:02. Panika. Trebala bit na faxu već odavno. Kolokvij se piše u 8... I niš, počela panično slat poruke kolegi i zvat ga. Ništa od odgovora... I mislim si, gotovo je sad... Nema smisla uzrujavat se. Okrećem se na drugu stranu i nastavljam spavat. U pol 9 zvoni mob. Priča kolega, kako su počeli pisat, a odjednom zvoni njegov mob, naravno zaboravio ugasit zvuk. I kolega Medo, ako ćeš ovo čitat, oprosti meni jadnoj smotanoj i pospanoj. Uglavnom, nije tragedija zbog kolokvija, pisat ću ga kad se bude pisao ispravak, za kojih desetak dana. Jedino mi žao što je bio lagan... Na kraju sam spavala do nekih 12 sati. Barem sam se naspavala. I odtad zujim. Uglavnom slušam muziku. Within Temptation je na tapeti. Medo me zarazio. Savršeni su. Samo slušam i vrištim po kući pokušavajući oponašat pjevanje. Al dobro, cijeli dan sam bila manje – više sama doma tak da se nije imao tko žalit. I onda su popodne starci došli, vratili se s puta. I veselje. Uglavnom, psihički se pokušavam pripremit za učenje beskralježnjaka iliti avertebrata, tj. invertebrata (sve je to isto). Ispit je 10. – og. Taj predmet je čisto štrebanje. Za poludit. Ubija me sama pomisao na to koliko toga ima. Uglavnom, još nisam odlučila što ću. Iako mi srce govori da je vrijeme da malo usporim sa faxom, razum me tjera da se trgnem. I ta dva diva se konstantno bore u meni zadnjih dana. Ma niš, bar ću izać na ta dva ispita nesretna koja bi morala položit, ako ne želim studirat dulje, pa ćemo vidjet šta će bit. Nadam se da ću se sutra uspjet ustat ujutro, pa da odem u NSB učit. Volim ići tamo. Kad vidim druge ljude kako uče, jednostavno je i meni lakše. Znam da nisam jedina u mukama. I da završim konačno ovaj postić, koji se slobodno može staviti u kategoriju besmislenih postova. Al eto meni je lakše... i za kraj stavljam par stihova pjesmice koju trenutno slušam i jednostavno mi je predobra... What have you done - Within Temptation What have you done now Would you mind if I killed you? Would you mind if I tried to? Cause you have turned into my worst enemy You carry hate that I don't feel It's over now What have you done? What have you done now? I, I've been waiting for someone like you But now you are slipping away... oh What have you done now? Why? Why does Fate make us suffer? There's a curse between us Between me and you

ponedjeljak, 26.01.2009.

Demoni... Moram se negdje, nekome izjadat. Ne mogu više. Stvarno ne mogu. Mislim da ova moja kriza, moje preispitivanje dolaze do vrhunca. Nasmijana sam stalno, vesela i vedra, puna energije. Za druge, za sve druge osim za sebe. Pored svih problema na svijetu ja se tu jadam, zbog nekih svojih unutarnjih demona. Ali briga me, moj svijet je meni najvažniji. Koliko god to sebično zvučalo. Rokovi... Ispiti... Ubijaju me. Ali zašto bih morala biti savršena? Zašto? Moram li sve položiti u roku? Pa i tako ću cijeli život raditi. Zašto se sad malo ne bi odmorila? Jer dosta mi je. Najiskrenije mi je dosta svega. Jer do sad uvijek, ali uvijek sam bila savršena i apsolutno sve napravila na vrijeme. I dosta mi je! Tamo negdje prošle godine pred ljeto sam pregorila. I od tada sam drugačija. Ne mogu to opisat. Nikako da se vratim na staro. Ne mogu učiti kao prije. Mogla sam četiri sata u komadu, da se ne pomaknem, učiti ko luda. A sad, ne mogu se natjerat. Jednostavno ne ide. Ta neka tjeskoba u meni, osjećaj koji me prati već mjesecima. Ne dozvoljava mi da se pomaknem s mjesta. Muka mi je kad se sjetim da moram napisati jedan seminar za sutra, drugi za srijedu. Pišem dva kolokvija ovaj tjedan, tri kolokvija idući tjedan. Pa ispit 04.02.... Stvarno mi je lagano dosta svega. Onaj entuzijazam na početku, kada sam tek krenula na fax, je tako nestao. Zamijenila ga je neka teška rezignacija. Jer muka mi je od tog sustava i bolonje. Gdje svi traže savršenstvo. Jer jednostavno krive vrijednosti su na cijeni. Ma bitno je da ja znam na koji način neka tamo ptica sere i piša, a to što je nikad neću vidjet u živo ni u mrtvo, nema veze. Jer zašto bi nas profesori vodili po terenima (osim ono malo što moraju) kad moraju ganjat svoje znanstvene radove. Koji su i tako loše kvalitete, jer bitna je kvantiteta (svaka čast iznimkama). I na kraju cijele balade imat ću taj papir. Taj papir zbog kojeg mi se broj neurona nepovratno smanjuje. I što ću s njim?! Neće bit dobar ni za dupe obrisat! Jer tko će me htjet zaposlit? Biolozi u prosjeku čekaju 5 godina na radno mjesto u struci!!! A da ne pričam da naša diploma vani vraga vrijedi. Nismo ni među prvih 500 sveučilišta. Ma toliko smo loši da nitko nikad nije čuo za nas. Naravno, svaka čast nekolicini pojedinaca, ali oni su uspjeli isključivo zbog svog talenta i mukotrpnog rada, a ne zato jer su imali koristi od sustava. I šta će mi se na kraju dogodit? Morat ću se bavit ekonomijom. Nasljedit obiteljski posao koji mi je toliko neopisivo dosadan. Svaka čast onome tko voli, al to će bit smrt za mene. A mogla sam si i odmah prikratiti muke i jednostavno otić na ekonomiju, a ne se tu patit s kojekakvim Michaelis – Menten jednadžbama, trepetljikašima i mekušcima koponošcima... Ne želim na bilo koji način implicirat da je ekonomija lošiji fakultet, ali sestra mi studira ekonomiju i nepobitna je činjenica da ona, za razliku od mene, ima život. I na kraju ne pitajte me zašto sam otišla na biologiju... Jer sam ju voljela, i dalje ju volim. Obožavam životinjice i biljčice. I sve je to tako slatko. Ali sustav je taj koji mi se gadi neopisivo. Doveo me do toga da više ni dokumentarac na tv-u o biologiji ne mogu pogledat, jer mi je apsolutno svjedno...

subota, 17.01.2009.

Činjenice - Često nosim različite čarape - Spavalica sam - Obožavam torbe - Igram Travian (frendica me navukla) - U zadnje vrijeme ne mogu spavati - Trenutno učim beskralježnjake (nisam zadovoljna količinom naučenog) - Želim zmiju - Obožavam se voziti u svom autiću - Kad jedem bilo što, obavezno mi dio hrane završi na majici - Obožavam Zvjezdane staze - U zadnje vrijeme mi sve više ljudi diže tlak svojim nerazumnim postupcima - Ponekad se i ja ponašam nerazumno - Klasičarka sam - Biologičarka ću postati (nadam se) - Pjevam dok se vozim u autu - Sklona sam bizarnim ozljedama/lomovima - Lovim skakavce - Brinem se oko ruža u vrtu - Imala sam škorpiona - Uvijek sjedim na krevetu sa laptopom na koljenima kada ga koristim doma - Od narodnjačkog melosa kosa na glavi mi poprimi drugačiji oblik - Obožavam impresionizam i nadrealizam - Obožavam grčki jezik (i stari i novi) - Moj pas je moj najvjerniji obožavatelj i zato ja obožavam njega - Volim Zagreb, ali bih željela živjeti negdje na selu - Ljeto je moje godišnje doba - Lav sam po horoskopu - Htjela bih vidjeti Amazonu, Afriku i Australiju - Zelena je moja boja - Moram ići spavati, pola dva je ujutro

subota, 10.01.2009.

Čarobno jutro Četvrtak ujutro. Zvoni sat u 06:35 (kao i svako jutro kada moram na fax). Budim se i razmišljam. Moram li na fax? (Naime svako jutro se vodi identična rasprava u mojoj glavi, sa uvijek istom konkluzijom. Da MORAŠ na fax, nema izostajanja, jer to je protiv svih mojih uvjerenja). U četvrtak je bilo drugačije. Dan prije smo vodili raspravu imamo li vježbe iz fiziologije ujutro. Svi su tvrdili da imamo, osim mene. Bila sam uvjerena da nemamo. Još su mi odzvanjale u ušima rečenice koje je izrekao asistent zadnji put: „Ma naš zavod je prelijen da bismo radili odmah prvi tjedan nakon praznika.“ (kratka napomena: dotične vježbe traju 4 sata, a iduće vježbe sam imala tek u 13 sati, dakle da sam došla, a nema ih morala bih čekati 5 sati, a živim predaleko da bi se vraćala doma i imala neke koristi od toga) Uglavnom, taj četvrtak je sve nekako bilo drugačije. Dižem se polusnena iz kreveta, odlazim u kupaonicu, umivam se. Konačno malo dolazim k sebi. Spuštam se u dnevni boravak, kao mali zombi. Tražim ključeve od kuće koje moram ostaviti vani (duga priča zašto i kako). Otvaram vrata u majici bez rukava i hlačama od pidžame. I šok. Taj trenutak. Čaroban. Jedinstven. Neponovljiv. To jutro je bilo savršeno. Netaknuti snijeg u mome dvorištu. Polako se razdanjuje, ali vani je još uvijek blagi sumrak. Cesta neočišćena. Niti jedan auto još nije prošao i narušio netaknutu strukturu snijega. Samo tragovi mačke koja je protrčala. Pahulje snijega lagano još padaju. Tišina i spokoj. Negdje daleko neki pas laje. Vidim svoj auto. Prekriven snijegom. Osjećam hladnoću. Ulazim u kuću. Još uvijek pod dojmom viđenog. Čarolija je bila nevjerojatna. Pada odluka. Ne idem na fax danas. (Ne da mi se čistiti snijeg sa auta.) I tako jednom mogu izostati. A i imam onaj osjećaj da vježbi ipak neće biti. Penjem se na kat. Ulazim u svoju sobu. Još jednom gledam kroz prozor. Prizor je i dalje očaravajuć. Vraćam se u krevet. I zaspim istog trena. U 08:30 zvoni mobitel. Javljam se. Zove kolegica. I govori: „Dobro da nisi došla. Nemamo vježbe.“ Samo se nasmijem i odgovaram: „Rekla sam vam.“ Događaju li se i vama takvi trenutci koji oduzimaju dah? Kada vidite neki prizor i pamtite ga cijeli život jer je naprosto bio savršen. Ovo je bio takav trenutak. Trenutak koji oduzima dah.

ponedjeljak, 05.01.2009.

Kraljica Etna Vratih se sa Sicilije. Bilo je stvarno predivno. Ali od svega što sam vidjela, najviše me se dojmila Etna. I zato ću ovaj post posvetiti joj. Fascinirala me njezina veličina, izgled i jednostavno se nisam mogla rješiti osjećaja strahopoštovanja prema njoj. Dakle, ajmo malo činjenica. Etna je aktivni stratovulkan koji se nalazi na istočnoj obali Sicilije. Visoka je oko 3 350 metara. Naime, njezina visina varira zbog učestalih erupcija. Ona je najveći aktivni vulkan Europe, ali i jedan od najaktivnijih vulkana u svijetu. Svoju povijest Etna započinje prije pola milijuna godina, kao podvodni vulkan, i od tada lagano baca van iz svoje utrobe lavu. Etnu tamošnje stanovništvo naziva i „dobri vulkan“, jer iako stalno eruptira njezina lava je spora i zato ljudi imaju vremena za evakuacije. Lava je spora budući da je bogata silicijem. Silicij na zraku brzo oksidira, te se lava brzo hladi. Iako lava teče u velikim potocima, najčešće se ohladi prije nego se spusti u naseljena područja. Cijela okolica Etne je gusto naseljena, zbog plodnog tla koji hrani tamošnje stanovništvo. Naime u podnožju Etne nalaze se dva veća grada, Catania i Messina, te mnogo malih gradića. Osobno me fascinirao suživot ljudi i tog veličanstvenog brda. Iako žive u konstantnoj opasnosti od snažnih i potencijalno razornih erupcija i potresa ljudi vole taj svoj vulkan. Ohlađenu vulkansku lavu koriste kao građevinski materijal. Od popločavanja cesta, pa sve do izrađivanja suvenira koristi se lava. I dok pišem ove rečenice iz nje teku potoci užarene lave. Od svibnja prošle godine još uvijek traje erupcija. Bilo mi je nevjerojatan trenutak kada sam se nalazila na 2000 metara visine, kod kratera Silvestri (koji je eruptirao 2002 godine), prekriven snijegom i ljudi se bezbrižno sanjkaju i skijaju, a s druge strane vulkana traje erupcija. Bila sam i na Vezuvu, ali nije me toliko impresionirao kao Etna, koja je definitivno zaslužila naziv Madonna, kako joj tepaju Sicilijanci. I za kraj nekoliko zanimljivih slikica... Ovo se događa kad se kuća gradi na krivom mjestu Ova dva brda na sredini fotografije su davno ugasli krateri, a lokalno stanovništvo ih zove "grudi Sophie Loren" Malo tipičnog pejsaža... Krater Silvestri Slika Etne iz grčkog kazališta u prekrasnom malom gradiću Taormina