Čarobno jutro

Četvrtak ujutro. Zvoni sat u 06:35 (kao i svako jutro kada moram na fax). Budim se i razmišljam. Moram li na fax? (Naime svako jutro se vodi identična rasprava u mojoj glavi, sa uvijek istom konkluzijom. Da MORAŠ na fax, nema izostajanja, jer to je protiv svih mojih uvjerenja). U četvrtak je bilo drugačije. Dan prije smo vodili raspravu imamo li vježbe iz fiziologije ujutro. Svi su tvrdili da imamo, osim mene. Bila sam uvjerena da nemamo. Još su mi odzvanjale u ušima rečenice koje je izrekao asistent zadnji put: „Ma naš zavod je prelijen da bismo radili odmah prvi tjedan nakon praznika.“ (kratka napomena: dotične vježbe traju 4 sata, a iduće vježbe sam imala tek u 13 sati, dakle da sam došla, a nema ih morala bih čekati 5 sati, a živim predaleko da bi se vraćala doma i imala neke koristi od toga)

Uglavnom, taj četvrtak je sve nekako bilo drugačije. Dižem se polusnena iz kreveta, odlazim u kupaonicu, umivam se. Konačno malo dolazim k sebi. Spuštam se u dnevni boravak, kao mali zombi. Tražim ključeve od kuće koje moram ostaviti vani (duga priča zašto i kako). Otvaram vrata u majici bez rukava i hlačama od pidžame.

I šok. Taj trenutak. Čaroban. Jedinstven. Neponovljiv. To jutro je bilo savršeno. Netaknuti snijeg u mome dvorištu. Polako se razdanjuje, ali vani je još uvijek blagi sumrak. Cesta neočišćena. Niti jedan auto još nije prošao i narušio netaknutu strukturu snijega. Samo tragovi mačke koja je protrčala. Pahulje snijega lagano još padaju. Tišina i spokoj. Negdje daleko neki pas laje. Vidim svoj auto. Prekriven snijegom. Osjećam hladnoću. Ulazim u kuću. Još uvijek pod dojmom viđenog. Čarolija je bila nevjerojatna.

Pada odluka. Ne idem na fax danas. (Ne da mi se čistiti snijeg sa auta.) I tako jednom mogu izostati. A i imam onaj osjećaj da vježbi ipak neće biti. Penjem se na kat. Ulazim u svoju sobu. Još jednom gledam kroz prozor. Prizor je i dalje očaravajuć.

Vraćam se u krevet. I zaspim istog trena. U 08:30 zvoni mobitel. Javljam se. Zove kolegica. I govori: „Dobro da nisi došla. Nemamo vježbe.“ Samo se nasmijem i odgovaram: „Rekla sam vam.“

Događaju li se i vama takvi trenutci koji oduzimaju dah? Kada vidite neki prizor i pamtite ga cijeli život jer je naprosto bio savršen. Ovo je bio takav trenutak. Trenutak koji oduzima dah.