Demoni...

Moram se negdje, nekome izjadat. Ne mogu više. Stvarno ne mogu. Mislim da ova moja kriza, moje preispitivanje dolaze do vrhunca. Nasmijana sam stalno, vesela i vedra, puna energije. Za druge, za sve druge osim za sebe. Pored svih problema na svijetu ja se tu jadam, zbog nekih svojih unutarnjih demona. Ali briga me, moj svijet je meni najvažniji. Koliko god to sebično zvučalo.

Rokovi... Ispiti... Ubijaju me. Ali zašto bih morala biti savršena? Zašto? Moram li sve položiti u roku? Pa i tako ću cijeli život raditi. Zašto se sad malo ne bi odmorila? Jer dosta mi je. Najiskrenije mi je dosta svega. Jer do sad uvijek, ali uvijek sam bila savršena i apsolutno sve napravila na vrijeme. I dosta mi je! Tamo negdje prošle godine pred ljeto sam pregorila. I od tada sam drugačija. Ne mogu to opisat. Nikako da se vratim na staro. Ne mogu učiti kao prije. Mogla sam četiri sata u komadu, da se ne pomaknem, učiti ko luda. A sad, ne mogu se natjerat. Jednostavno ne ide. Ta neka tjeskoba u meni, osjećaj koji me prati već mjesecima. Ne dozvoljava mi da se pomaknem s mjesta.
Muka mi je kad se sjetim da moram napisati jedan seminar za sutra, drugi za srijedu. Pišem dva kolokvija ovaj tjedan, tri kolokvija idući tjedan. Pa ispit 04.02.... Stvarno mi je lagano dosta svega. Onaj entuzijazam na početku, kada sam tek krenula na fax, je tako nestao. Zamijenila ga je neka teška rezignacija. Jer muka mi je od tog sustava i bolonje. Gdje svi traže savršenstvo. Jer jednostavno krive vrijednosti su na cijeni. Ma bitno je da ja znam na koji način neka tamo ptica sere i piša, a to što je nikad neću vidjet u živo ni u mrtvo, nema veze. Jer zašto bi nas profesori vodili po terenima (osim ono malo što moraju) kad moraju ganjat svoje znanstvene radove. Koji su i tako loše kvalitete, jer bitna je kvantiteta (svaka čast iznimkama).

I na kraju cijele balade imat ću taj papir. Taj papir zbog kojeg mi se broj neurona nepovratno smanjuje. I što ću s njim?! Neće bit dobar ni za dupe obrisat! Jer tko će me htjet zaposlit? Biolozi u prosjeku čekaju 5 godina na radno mjesto u struci!!! A da ne pričam da naša diploma vani vraga vrijedi. Nismo ni među prvih 500 sveučilišta. Ma toliko smo loši da nitko nikad nije čuo za nas. Naravno, svaka čast nekolicini pojedinaca, ali oni su uspjeli isključivo zbog svog talenta i mukotrpnog rada, a ne zato jer su imali koristi od sustava.

I šta će mi se na kraju dogodit? Morat ću se bavit ekonomijom. Nasljedit obiteljski posao koji mi je toliko neopisivo dosadan. Svaka čast onome tko voli, al to će bit smrt za mene. A mogla sam si i odmah prikratiti muke i jednostavno otić na ekonomiju, a ne se tu patit s kojekakvim Michaelis – Menten jednadžbama, trepetljikašima i mekušcima koponošcima... Ne želim na bilo koji način implicirat da je ekonomija lošiji fakultet, ali sestra mi studira ekonomiju i nepobitna je činjenica da ona, za razliku od mene, ima život.

I na kraju ne pitajte me zašto sam otišla na biologiju... Jer sam ju voljela, i dalje ju volim. Obožavam životinjice i biljčice. I sve je to tako slatko. Ali sustav je taj koji mi se gadi neopisivo. Doveo me do toga da više ni dokumentarac na tv-u o biologiji ne mogu pogledat, jer mi je apsolutno svjedno...