|
jucer mi je bilo super...ajme zakon...
prvo u mastersa pa onda u ti-vi...
nemogu sad u detalje..
ugl...
Profesore naš
Koji sjediš
Za imenikom,
Sveti se pero tvoje
Nestani kraljevstvo tvoje
Budi volja naša,
Kako na mjestu,
Tako i pred pločom.
Dvojku našu svagdašnju
Daj nam danas i zaboravi jedinice naše,
Kako mi zaboravljamo
Gradivo vaše,
I ne izvedi nas pred ploču
Nego ostavi nas na mjestu.
Svi mi imamo svog anđela i nitko nije sam,
Jer upravo u ovom trenutku,
Dok čitaš ove riječi:
Netko je vrlo ponosan na tebe,
Netko misli na tebe,
Netko brine za tebe,
Nekome nedostaješ,
Netko želi razgovarati s tobom,
Netko želi da nemaš problema,
Netko ti je zahvalan za pomoć,
Netko te želi držati za ruku,
Netko ti želi da bude sve dobro,
Netko želi da si sretan,
Netko želi da ga pronađeš,
Netko ti želi pokloniti nešto,
Netko vjeruje da si ti njegov poklon,
Netko te voli,
Netko se divi tvojoj snazi,
Netko misli na tebe i smješka ti se,
Nekome je potrebno tvoje rame i prijateljstvo.
Nisi sama!!
Sjedili smo zagrljeni na klupi,
moja glava na tvom ramenu.
Još od prvog trenutka
kad smo se upoznali
u našim se srcima budila ljubav.
Svima je bilo jasno
da smo se zaljubili,
a samo smo se mi
bojali priznati svoje osjecaje.
Razumjeli smo se i bez rijeci,
znali smo što onaj drugi misli.
Ali oboje smo se bojali
uciniti onaj prvi korak
koji bi prešao granicu
izmedu prijateljstva i ljubavi.
Jednog si se dana
ipak odvažio i zagrlio me,
a ja sam naslonila glavu na tvoje rame.
Bio je to najljepši trenutak u mom životu,
bila sam najsretnija žena na svijetu.
Da sam barem mogla
zaustaviti vrijeme u tom trenutku,
da taj trenutak traje zauvijek.
U jednom trenu su se
raspršili svi moji snovi,
sva nadanja,
sve se pretvorilo u prah i pepeo,
kao da nikad niceg nije ni bilo.
Tog je dana propao moj život
i otada nemam razloga
zašto bih se veselila.
U moj se život uvukla tuga
i ne znam kako
da krenem dalje bez tebe,
bez tvog osmjeha.
Bio si moja jedina ljubav,
jedino sam se sa tobom
osjecala sigurnom i voljenom.
Ne znam kako da te zaboravim,
ljudi govore da vrijeme sve lijeci,
ali ne znam koliko u još godina
morati da pricekam da te prebolim.
Misliš li i ti ponekad na mene?
Jel' ti žao što smo se rastali?
I sad dok se sjecam onih dana
kad smo bili sretni zajedno,
jedna mi je suza kapnula na dlan...
uzeto sa mirelinog bloga
btw::::necu van moc ostavljat comentare jer mi otac
neda na komp...
|