31
utorak
svibanj
2016
Ovako ćemo...
Javit ćeš mi. I ja ću tebi javiti. Javit ćeš mi odmah, čim prosiješ. I ja ću tebi javiti isto.
Pa ćemo opet sjesti mirno jedno nasuprot drugog, onako kako znamo. Sjesti i ne dodirivati se baš nigdje. Onako odraslo i zrelo... Pa ćemo pričati. Pa ćeš mi reći. Pa ću te slušati. Pa ću ti reći...
Sklonila sam se. Od prevelike daljine. Pred divljim vjetrom sam se sklonila. Kao od ljetnog pljuska bosih nogu što se sklanja. Sklonila sam se kao smetnja. Sklonila sam se od hoću te. Od neću te. Kao mačka što mačiće sklanja od oholog gospodara. Sklonila sam se od teških riječi. Od prijetnji, ucjena. Sklonila sam se od grubosti. Od gužve. Sklonila sam se od sve si mi manje draga. Sklonila sam se od kraja jer ga nisam mogla skloniti. Sklonila sam se iz dva razloga. Ovog i onog. Sklonila sam se kao kad se sklanjaš nekome s puta. Kao nož od djeteta što se sklanja. Sklonila sam se kao mekano od oštrog. U panici sam se sklonila. Iz straha od straha. Sklonila sam se tiho. Kao što se šutke skloni tanjur viška. Pitomi pred divljima kao što se sklanjaju. Od propuha sam se sklonila. Od lupanja vratima. Sklonila sam se od čekanja. Da ne budem meso. Sklonila sam se u treću traku, pod sva četiri. Sklonila sam se od prebrzih. Sklonila sam se od neosjetljivih. Sklonila sam se jer nisam znala. Sklonila sam se ne bi li nikad to naučila. Sklonila sam se da se sačuvam. Sklonila sam se da ne sudjelujem. Sklonila sam se da ne budem uokvirena mrtva priroda na nečijem regalu. Sklonila sam se kao pametniji popušta. Sklonila sam se kao skloni mi se s očiju. Sklonila sam se kao da sam tome prirodno sklona. Sklonila sam se da više nikad ne klonem. Sklonila sam se jer nisam bila na svom mjestu. Da se izmjestim iz pogrešnog sam se sklonila. Kao što se sporedni likovi sklanjaju. Sklonila sam se od raskoraka napisanog i pročitanog. Od krivih tumačenja sebe. Od praznine koja zveči sam se sklonila. Sklonila sam se od objašnjavanja neobjašnjivog. Kao igrajući sam se sklonila. Sklonila sam se kao nesklonom sklona. Kao da ne boli. Sklonila sam se šutke, bez riječi. Sklonila sam se da ostane moje tih 21 gram. Sklonila sam se da mi kosti ne zazveckaju. Sklonila sam se da ne tresnem o zemlju. Sklonila sam se iz ničijega. Iz svačijega. Kao pobjeglica sam se sklonila. Sklonila sam se od svih podsjećaja. Sklonila sam se da me ne razbiju namjerno. Sklonila sam se kao da se na sigurno sklanjam. Sklonila sam se po svim padežima, kao živo i neživo, u jedninama i množinama, po svim pitanjima. Ni onaj bez nisam preskočila. Sklonila sam se da čujem kako to zvuči moje ime kad se sklanjam. Sklonila sam se.
Tko? Što? ..istina
Koga? Čega? (nema) ..istine
Komu? Čemu? (ne dajem) ..istini
Koga? Što? (ne vidim) ..istinu
Oj! Ej! ..istino
O kome? O čemu? ..istini
S kim? S čim? ..istinom
P.S. sklonila sam se...
komentiraj (6) * ispiši * #
16
ponedjeljak
svibanj
2016
Bivše ljubavi, glagolska vremena i ostale bedastoće
Popio bih kavu s tobom, da nisam u prevelikoj žurbi – skršio me tada tvoj uljudni kondicional.
Učinismo zajedno da se aorist vrlo brzo ugura između nas.
Ti si se vješto prestrojio udesno i brzinom svjetlosti krenuo prema svom čudnom futuru,
a ja vucijah sebe dugo i polako u bolnom imperfektu.
Sada te, makar se nekad činilo nemoguće, neki drugi prezent s lakoćom pretvara u zaboravljeni pluskvamperfekt,
a moja potreba za nepristojnim imperativom blijedi sve jače sa svakim našim slučajnim susretom.
Pitaš me - Zašto se ne susrećemo češće?
Pa, znaš kako je. Gužva, život, vazda neka prevelika žurba.
komentiraj (8) * ispiši * #
