Popio bih kavu s tobom, da nisam u prevelikoj žurbi – skršio me tada tvoj uljudni kondicional.
Učinismo zajedno da se aorist vrlo brzo ugura između nas.
Ti si se vješto prestrojio udesno i brzinom svjetlosti krenuo prema svom čudnom futuru,
a ja vucijah sebe dugo i polako u bolnom imperfektu.
Sada te, makar se nekad činilo nemoguće, neki drugi prezent s lakoćom pretvara u zaboravljeni pluskvamperfekt,
a moja potreba za nepristojnim imperativom blijedi sve jače sa svakim našim slučajnim susretom.
Pitaš me - Zašto se ne susrećemo češće?
Pa, znaš kako je. Gužva, život, vazda neka prevelika žurba.
Post je objavljen 16.05.2016. u 13:51 sati.