Ako se nadate blogu o TV seriji, bojim se da vas tu moram razočarati, ovdje se ipak radi o obitelji, poslu i izborima vezanim uz iste.
Ja sam kućanica. Ne budim se u 6 ujutro da bih navukla odijelo i visoke pete, našminkala se i otišla na posao. Umjesto toga se budim oko 9, ako to želim, i posvećujem se kućanskim sitnicama otprilike do podneva. Tad sjedam za svoj PC, i radim. Od kuće. U pauzama posla ne idem na kavu i sendvič, već kuham kasni ručak za Gamera i sebe. Dok većina radnog naroda dolazi kući, ja još uvijek radim, ponekad i do kasno u noć. No to je moj izbor, i nikad o njemu nisam pretjerano razmišljala. Barem ne do sad.
No, jutros sam njuškala po google-u u potrazi za jos kakvim idejama dodatne zarade i ništa ne sluteći upisala- Stay at home jobs. Tu je sve krenulo.
Dobar dio stranica koje sam dobila su bile razne ponude za poslove iz naslonjača, a većina ih te poslove nudi takozvanim Stay-at-home-moms, ili majkama koje su prestale raditi kako bi odgajale djecu.
Moja znatiželja mi nije dala mira, pa sam krenula kopati malo više po temi kućanica, i usputno terorizirala svoje poznanike beskrajnim pitanjima o njihovom odrastanju. Jesu li ih odgojile majke kućanice, ili je tu u pitanju bio baka servis, jesu li im tate bili kućanice, ili su pohađali jaslice pa vrtiće, imali baby-sittere i kako im se to sad, nakon toliko godina, čini.
Najveci dio njih su bila ili ključić-oko-vrata djeca, ili su bili dijelom baka servis dijelom vrtić podmladak. No ipak, u jednom se svi slažu. Bilo bi ljepše da je mama bila više doma. A i onih nekolilko koji su bili odgajani od strane majke koja je bila kućanica, sretni su zbog toga.
Zašto se kućanice uopće odlučuju na ostanak kod kuće, na odbacivanje karijere i posvećivanje obitelji? Radi li se tu o staromodnom mišljenju da je na kraju krajeva ipak ženi mjesto u kući s djecom? Začudo, ne. Žene (a i muškarci, da i nijh ne zaboravimo), koje se odlučuju na takav potez čine to iz sasvim druačijih pobuda. U nekim slučajevima je to želja da sudjeluju u životu svoje djece, u povezanosti koju dijele, u nekim pak nevoljkost da im dijete odgajaju stranci, i to naročito u najosjetljivijim godinama života, tu je naravno uvijek i pitanje uštede na vrtićima i raznoraznim babysitterima, ali i nedostatku osobe od povjerenja. Naime, uz današnje migracijske trendove djedovi i bake, koji su tradicionalno oduvijek sudjelovali u odgoju djeteta, znaju biti i po nekoliko stotina kilometara daleko.
I tako se donedavne poslovne žene odriču svojih 8 sati rada za dobrih 16, ako ne i više, uz stalno dežurstvo, 24 sata na dan, zamijenjuju jedan posao s njih nekoliko- čistačice, kuharice,njegovateljice, odgajateljice... a sve to bez plaće, bez mirovinskog ili zdravstvenog osiguranja, bez prava na bolovanje ili godišnji odmor.
Je li čudno da postoje žene koje takvo što ne žele napravit, već radije dijete prepuste nekome tko je za to obrazovan i/ili ima iskustva u takvim stvarima? Naravno da ne. Žene koje se odluče na posao umjesto da se posvete odgoju djeteta podnose drugačiju vrstu žrtve. U zamjenu za bliskost s djetetom i promatranju svakog trena njegovog odrastanja, one se bore za financijsku stabilnost svoje obitelji, osiguravajući i svoju samostalnost ali i sigurnost da će njihovo dijete moći imati sve što treba i želi. One savršeno dobro znaju da nedostaju svojoj djeci jednako koliko i djeca njima nedostaju, ali su odvagale svoje razloge za i protiv i donijele odluku.
Nije na nama da sudimo koji je od ta dva puta ispravan, bilo da se tu radilo o muškarcu ili ženi (makar se u većini slučajeva ipak radi o ženama), no mnogo njih si uzima to pravo.
Linda R. Hirshman, umirovljena profesorica filozofije i ženskih studija, objavila je knjigu pod nazivom Get to Work: A Manifesto for Women of the World" , u kojoj osuđuje žene koje su se odlučile na ostanak kod kuće. Zbog svojih je mišljenja i stavova bila napadnuta od većine kritičara i javnosti, i imala je problema s objavljivanjem knjige. No radne majke slale su njenu knjigu jedna drugoj s riječima- konačno! konačno netko staje i u našu obranu.
U međuvremenu se pojavio i novi reality show, koji kućanicama omogućuje da tjedan dana rade posao koji bi željele, i nakon toga donesu odluku žele li se vratiti na posao ili ostati kućanice. Kad je jedna od sudionica odlučila posao modne dizajnerice, urednistvo su preplavila gnjevna pisma i e-mailovi u kojima se ne samo povlače sumnje u njenu sposobnost roditeljstva, već to nazivaju napuštanjem djeteta.
Iako su žene već godinama pristune u radnoj populaciji, čini se da se napetosti između majki koje rade i onih koje ostaju kod kuće ne smanjuje. Naizgled se tu radi o djeci: jedne tvrde da je odlazak na posao napuštanje djeteta dok druge tvrde da je to vraćanje u neko doba prije feminizma.
Rekla bih doduse, da je tu više stvar povrijeđenog ponosa nego išta drugo. Nijedna majka ne može samo tako lako preći preko toga da je se zove lošom, iz bilo kojeg razloga, a isto tako svatko od nas želi da mu se prizna njegov rad, kakav god on bio.
Tako dugo dok ne prihvatimo kućanice kao jednako vrijedne kao i bilo koju drugu radnu ženu (jer kućanice rade, nemojmo to zaboravit, to što za to nisu plaćene je druga stvar, i to jako loša, ako se mene pita), i radne majke kao jednako brižne, makar ne provode svaki trenutak sa svojim djetetom, nema nade za pomirenjem tih dviju strana.
No tu postoji i još jedna strana, koja se izostavlja u najvećem broju rasprava o toj temi. Što je sa ženama koje nisu uopće imale izbora po tom pitanju? Koje su se morale vratiti na posao jer bez jos jedne dodatne plaće obitelj ne bi mogla preživjeti, ili žene koje su iz raznoraznih razloga bile prisiljene ostati kod kuće i odgajati dijete? Pita li itko njih kako se osjećaju i što misle?
|
