Wish I had an angel

126

utorak, 30.12.2008. - 13:11

hladno je...

miris kave leluja po zraku. užasan okus te najraširenije ovisnosti jednostavno ne podnosim. gorko - tako slično životu. sjene se skupljaju u kutove i polako padaju kako svjetlost sve jače prodire u sobu. i proklete kuglice i svjećice - skaču amo-tamo... prividna sreća.

ljudi mi kažu da sam hladna, stijena pred svima i da ne pokazujem osjećaje i emocije. odbacuju me, gaze i prave od mene potrčka svoga. i padam naivno na sve jer mi je još stalo... i to boli! svi ljudi za koje nisam mislila da će biti tako hladni prema meni su to postali, a ja sam čitavo vrijeme trčala za njima. sad kad trebaju oni trčati za mnom - lijeni su.

gdje god se pogledam za koji mjesec - vidim se samu. svugdje samu jer se tako osjećam. kao da nikog nije briga, kao da sam prepuštena sebi i uspjela-ne uspjela. ali ne ide to tako - niti jedan čovjek ne može sam čitav život. niste mogli niti vi, zar ne? uvijek sam ja bila ta koja je pomagala, koja vam je bila oslonac, potpora i ''knjiga mudrosti''. sad budite vi to meni ili me ostavite, a očito je da me ostavljate jer ste nesposobni i lijeni.

ugledala sam anđela u snu sinoć. slomljenog i samog, ostavljenog u lokvi kiše, pretučen i krvav. okova na rukama i nogama, crnih krila, prljave plave kose i crne haljine. pretučena zbog onog što jest, odbačena zbog onog što jest, sama jer je ona osoba tko jest! u svakom od nas se krije anđeo - svi smo anđeli. samo je pitanje kakav anđeo. a moj anđeo treba pomoć, vapi za životom ili će umrijeti prije vremena. to moram napraviti s vama ili bez vas, a vi birajte.

sve može potrajati, ali vječnost ne postoji - nisam niti ja vječna. nitko nije vječan. ne postoji taj netko tko je vječan [u ovo ne ubrajam Boga i molim da se ne piše u komentarima o njemu jer jednostavno ne vjerujem u njega - ateist sam. hvala.] osim ako vječnost nije tako kratka - 90-ak godina u vrh glave. bullshit!

System of a Down - Lonely Day

such a lonely day
and its mine
the most loneliest day of my life

such a lonely day
should be banned
it's a day that I can't stand

the most loneliest day of my life
the most loneliest day of my life

such a lonely day
shouldn't exist
it's a day that I'll never miss
such a lonely day
and its mine
the most loneliest day of my life

and if you go, I wanna go with you
and if you die, I wanna die with you

take your hand and walk away

the most loneliest day of my life
the most loneliest day of my life
the most loneliest day of my life
life

such a lonely day
and its mine
it's a day that I'm glad I survived

Komentiraj [2] On/Off

125

ponedjeljak, 29.12.2008. - 01:02

ovih 8 dana su bili velika prekretnica
shvatila sam tko mi treba
shvatila sam što mi treba
Ivan, Šimo ||| Nina, Iva, Ana

****

ogradila sam se od par ljudi
prekinula prijateljstva koja su me gušila i vukla dnu
prijateljstva koja su bila samo s moje strane
i boli... istina, raspadam se
još mi nešto znače, ali bol će nestati s vremenom
sigurna sam
ionako ne bismo opstali

****

mijenjam se.
skrivena od svijeta, samo u svojim mislima
stvaram odluke - novogodišnje
nova godina je nova knjiga

****

i bit ću mirna.
s novom godinom dolazi novi život
i sredit ću se
i imat ću vas sve
i bit ću vaša cijela
ali i svoja... napokon

****

vidi ovu zvijezdu
vidi ove ostvarene želje
ovo kino snova zovu fantazijom
sad kad prošlo je ono najgore
zašto mi sad priređuješ to

tvoje godine traže
nešto lažno i umirujuće
bijeg od vode i struje i sigurnosti
znam po sebi
noge kao da žure željne avanture
da si deset mlađa, a da si opet ti

ostavi me danas
ostavi me juče
ostavi me, moja vilo, bilo kad
ostavi me sutra
il' nekog novog jutra
samo me ne ostavljaj sad
na vrhu uvijek ima mjesta
ako se krene sa dna

jer ja imam samo tebe
i ne znam koliko ta ljubav vrijedi
nikog prije imao nisam
da te usporedim
znaš to dobro

stavi kremu za bore
možda ti se osmijeh vrati
sa mnom si deset mlađa
samo si sa mnom opet ti

ostavi me danas
ostavi me juče
ostavi me, moja vilo, bilo kad
ostavi me sutra
il' nekog novog jutra
samo me ne ostavljaj sad
na vrhu uvijek ima mjesta
ako se krene sa dna

Komentiraj [12] On/Off

124

srijeda, 17.12.2008. - 16:59

do you know...
do you feel...
can you sense...
can you touch...
will you...
will I...
why?

***

sjedim...
razmišljam...
pišem...
dišem...
gledam...
mičem...
slušam...
diram...
osjećam...
čekam...
- živim

***

I'm just thinking - kako bi bilo da se maknem?
I'm just saying - oprostite mi, ali moram se maknut
I'm just doing - život mi je u kaosu, treba dobro čišćenje
I'm just going - putujem
let it go!

***

tijelo jest tu, ali duša ne
oči jesu tu, ali sjaj ne
izgubljeni su duboko u sjeni zablude
mrtva i prazna - beživotna nadasve
ne ide ovako, treba mi predah
ne možete uz mene - a-a, ne ide
bez mene će vam biti bolje - neko vrijeme

***

"who cares?
just get the damn thing!"
says Reno

***

goodbye, I'll be back in awhile
wont be the same, but I'll be myself...
...finaly!

***

father tell mother my eyes are still burning

Komentiraj [7] On/Off

123

subota, 13.12.2008. - 18:56

iz mog dnevnika:

13.12.2008. 16:37

Kolovare. bonaca. zvuk sitnih, jadnih valova koji udaraju od obalu. sedam brodica na moru. sitnih, malenih... ribički. sunce se spustilo iza crta Ugljana odavno, ali još uvijek njegove zlatne zrake obasjavaju svijetlo nebo. Zemlja se okreće. još nije stala. dvije prilike šetaju, ali zvukovi njihovih koraka ne dopiru do mene. sama sam, a tišinu oko mene narušavaju jedino valovi i zvuk broda, možda helikoptera ili pak glazbe iz kafića preko puta mora (malena udaljenost). Red Bull na zidiću pokraj mene - nije bilo Burna. smeđe, osušeno stablo do mene, niti dva metra udaljeno.
i zašto sam ovdje? da shvatim zašto sam voljena i osuđena. da shvatim zašto me očaravaju male čarolije prirode. da stvorim čaroliju riječi na ovim papirima. ne znam hoće li mi uspjeti, ali pokušat ću.
zašto sam zapravo ovdje? da nađem zaključak. da riješim napokon ovu zavrzlamu od života koja je nastala jer sam bila lijena dignuti ruku i izbrisati prašinu i godinama se nakupljala. da, godinama. ah, što bih dala da su tjedni, dani ili mjeseci. ne bih sad ovdje vjerojatno bila, već bih se spremala za Rising Dream koji je večeras u Pobjedi u 20:00.
nije ovaj Red Bull toliko loš, ali da mi je još malo vodke da to pomiješam. ah, za prste lizati. ali nema vodke. nema je. isto kao što nema više vremena. mrak je skoro. noć pada. neću vidjeti pisati.
eno ga, u daljini! trajek za Preko, na otoku Ugljanu. Galla, gdje li si sada? tetka te voli, malena.
najgori mi je onaj feeling kad ti je svega dosta i taman da ćeš se koknut - evo nekog tko se samo pojavi i ti ostaneš živjeti. ionako će ti se želja opet javiti, ali ta osoba je konstantno tu. non-stop. 24/7. a i ako ode, nova će doći baš u "pravi tren" da te opet odgovori. i zašto? zašto, pitam se ja? čime sam ja to zaslužila život? time što sam cijelo vrijeme u crnom? time što se toliko gadim svima oko sebe da treba čekati ljude s mudima veličine Hirošime da popune 3 prazna mjesta oko mene u autobusu? time što me uvijek osuđuju na temelju izgleda? ili time što bih dala sve za prijatelje, pa i život ako treba? time što imam četiri osobe u gradu? time što sam pametna? fizički jaka dok se psihički slamam?
prva zvijezda na nebu. uskoro neću moći pisati, a moram ovo izbaciti iz sebe.
obitelj. pih, kakva obitelj? rastavljeni roditelji. živim s mamom, tata se oženio za drugu koja ima dijete dvije godine mlađe od mene. brat od 20 godina pred rastavom od žene koja ima dijete od godinu i tri mjeseca s njim. ne osuđujem ih. nije nitko od njih više mogao skupa. rođaci - ma, kakvi rođaci? pola ih niti ne znam kako se zovu. tetke su mi prije proizvodi septičke nego tetke. zla, sve do ti i jedna. svih šest s tatine i dvije s mamine strane. ja svakodnevno slušam kako svi imaju super tetke, ujku, ujnu, strica, strinu i što još sve ne postoji. a ja? ja ću im se slatko nasmijati na grobu jer ih više neće biti. neće mi se više petljati u život, širiti tračeve i na kraju se praviti dobre prema meni. halo! pa nisam ja budala... prevelika.
škola... škola... škola... jebeš školu, ali imam bar jednu osobu između njih tisuću i po unutra. jednu - ali vrijednu. ocjene su podosta solidne - popravila sam ih tak da je sad (kako Dora kaže) DIIVLJE! profesori - a kakvi će biti? vrše pritisak na mene jer su vidjeli da imam kapaciteta i naravno da sam prasnula. ne mogu to više trpjeti. neće mene nitko vući u svoje samo da pokupi pohvale i priznanja za mene. od ove godine ja sam ta koja bira kod koga ću ići i tko će zbog mene dobiti priznanja. ja i nitko drugi. ja sam gospodar svog života. lutak u svojoj predstavi. p.s. biologija u srcu.
noć je, više ništa ne vidim. iden ispit Red Bull i misliti da ima vodke unutra, te zdimit cigaru.

i o jednoj temi nisam pisala - o ljubavi. večeras je... kraj ili nastavak, ne bih znala. znat ću, večeras. nikad nisam upoznala boljeg tipa, bolju osobu... a opet tako razočaranu i izigranu od strane života da je to nemoguće. i on vapi za spasom, za rukom nečijom, a opet se boji da ga netko ne povrijedi. a ja ga još volim... no, pustit ću ga bude li to želio iako moja duša i srce njemu pripada... sad i još će - u to sam sigurna.

Guns 'n' Roses - Don't Cry

talk to me softly
there's something in your eyes
don't hang your head in sorrow
and please don't cry
I know how you feel inside I've
I've been there before
somethin's changin' inside you
and don't you know

don't you cry tonight
I still love you baby
don't you cry tonight
don't you cry tonight
there's a heaven above you baby
and don't you cry tonight

give me a whisper
and give me a sigh
give me a kiss before you
tell me goodbye
don't you take it so hard now
and please don't take it so bad
I'll still be thinkin' of you
and the times we had... baby

and don't you cry tonight
don't you cry tonight
don't you cry tonight
there's a heaven above you baby
and don't you cry tonight

and please remember that I never lied
and please remember
how I felt inside now honey
you gotta make it your own way
but you'll be alright now sugar
you'll feel better tomorrow
come the morning light now baby

and don't you cry tonight
and don't you cry tonight
and don't you cry tonight
there's a heaven above you baby
and don't you cry
don't you ever cry
don't you cry tonight
baby maybe someday
don't you cry
don't you ever cry
don't you cry
tonight

Komentiraj [5] On/Off

122

utorak, 09.12.2008. - 08:13

koliko suza treba isplakati da bi se makla gorka tuga za preminulima?
koliko noževa na srcu treba podnijeti da bi se moglo živjeti s činjenicom da ti je netko vrijedan mrtav?
koliko sramote treba pretrpjeti da se u jednoj demokratskoj državi tek nakon ubojstva ljudi počnu okretati prema nasilju? ali drukčije nije moglo, zar ne? ipak smo mi samo ljudi i nikad nismo razmislili da nekad treba i zatvoriti oči, a ne ih držati širom otvorene jer se umore i daju krive slike.

prošlo je mjeseci i mjeseci od ubojstva zagrebačkog maturanta Luke Ritza i tek ću se sad okrenuti prema tome. tek sad jer prije nisam mogla naći riječi za to. bila sam užasno šokirana i čak zaplakala, iako ga osobno nisam znala. no, nije tu samo Luka Ritz, tu je i Denis Mrnjavac o kojem ne znamo mnogo. on je ubijen u Sarajevu i bio je učenik Katoličkog školskog centra. isto se dogodilo kao i kod nas. ljudi su podivljali i žele pravdu. ali zašto se pravda uvijek mora željeti tek nakon zločina? zašto pravdu ne bismo željeli odmah!? samo da još dodam da su Denisa Mrnjavca u tramvaju dečki koje nije niti znao izboli zato jer ih je pogledao. mogu ja još dodati i Franu Despića koji je izboden u tuči između navijača i metal-punk skupine. u kakvom mi to društvu živimo, svijete? kamo ovo sve ide?

službeno je pušteno da je Luka Ritz pretučen zbog mobitela i novca koje nije želio dati. a samo par izvora kaže da je pretučen od strane navijača jer je bio metalac. moraju li onda svi metalci strahovati za svoj život kad izađu na ulice? moraju li se okretati iza sebe i pogledavati na sve strane? ili pak moramo svi samo ako izvadimo mobitel da vidimo koliko je sati ili nam kovanice zašuškaju? zašto se uvijek sudi na temelju izgleda? odijelo ne čini čovjeka! STOP nasilju!

istina, nismo odmah planuli i dignuli ''bunu'', ali ipak jesmo. malo kasnimo (na što to ukazuje?) no, to malo je moglo donijeti do velikih posljedica. na ovo onda nadodajem da smo mi narod koji kasni za događajima, a ima vrašku sreću.

ne opravdavam ovdje sebe, ne opravdavam vas. krivim nas sve od reda jer mi trebamo nešto poduzeti! trebamo se pokrenuti... ne mislim ja sad određeno na mafiju, pljačke... ima i drugih stvari koje možemo popraviti samo kad bismo bili država kao jedno. kao stisnuta šaka! možda kad bismo nešto poduzeli skupa ne bi bilo toliko kriminala, toliko boli svaki dan... da, istina. mene boli kad vidim da je netko poginuo. zašto? jer mi je žao. zbog alkohola poginuli mladići... zbog prebrze vožnje... sletio autom... pretukli ga... izboli... upucali... pljačka... umrla od leukemije... kakva smo mi ovo država? znam da nismo jedini s problemima, ali zašto gledati druge? zašto govoriti: "nismo mi jedini. i Italija..." ili "i Njemačka..." ili tko zna koju drugu državu. istina, idem tek 8 godina u školu, ali i manje od toga je bilo dovoljno da shvatim jednu od najvažnijih lekcija života: krivnju nikad ne treba prebacivati na drugoga ili u svojoj obrani govoriti da i drugi ima ili je napravio nešto takvo. treba ju priznati i pokušati popraviti.

jesmo li mi zaista toliko slabi? NE!

LUKA RITZ R.I.P.
22.4.1990. - 12.6.2008.

Komentiraj [24] On/Off

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>