122
utorak, 09.12.2008. - 08:13
koliko suza treba isplakati da bi se makla gorka tuga za preminulima?
koliko noževa na srcu treba podnijeti da bi se moglo živjeti s činjenicom da ti je netko vrijedan mrtav?
koliko sramote treba pretrpjeti da se u jednoj demokratskoj državi tek nakon ubojstva ljudi počnu okretati prema nasilju? ali drukčije nije moglo, zar ne? ipak smo mi samo ljudi i nikad nismo razmislili da nekad treba i zatvoriti oči, a ne ih držati širom otvorene jer se umore i daju krive slike.
prošlo je mjeseci i mjeseci od ubojstva zagrebačkog maturanta Luke Ritza i tek ću se sad okrenuti prema tome. tek sad jer prije nisam mogla naći riječi za to. bila sam užasno šokirana i čak zaplakala, iako ga osobno nisam znala. no, nije tu samo Luka Ritz, tu je i Denis Mrnjavac o kojem ne znamo mnogo. on je ubijen u Sarajevu i bio je učenik Katoličkog školskog centra. isto se dogodilo kao i kod nas. ljudi su podivljali i žele pravdu. ali zašto se pravda uvijek mora željeti tek nakon zločina? zašto pravdu ne bismo željeli odmah!? samo da još dodam da su Denisa Mrnjavca u tramvaju dečki koje nije niti znao izboli zato jer ih je pogledao. mogu ja još dodati i Franu Despića koji je izboden u tuči između navijača i metal-punk skupine. u kakvom mi to društvu živimo, svijete? kamo ovo sve ide?
službeno je pušteno da je Luka Ritz pretučen zbog mobitela i novca koje nije želio dati. a samo par izvora kaže da je pretučen od strane navijača jer je bio metalac. moraju li onda svi metalci strahovati za svoj život kad izađu na ulice? moraju li se okretati iza sebe i pogledavati na sve strane? ili pak moramo svi samo ako izvadimo mobitel da vidimo koliko je sati ili nam kovanice zašuškaju? zašto se uvijek sudi na temelju izgleda? odijelo ne čini čovjeka! STOP nasilju!
istina, nismo odmah planuli i dignuli ''bunu'', ali ipak jesmo. malo kasnimo (na što to ukazuje?) no, to malo je moglo donijeti do velikih posljedica. na ovo onda nadodajem da smo mi narod koji kasni za događajima, a ima vrašku sreću.
ne opravdavam ovdje sebe, ne opravdavam vas. krivim nas sve od reda jer mi trebamo nešto poduzeti! trebamo se pokrenuti... ne mislim ja sad određeno na mafiju, pljačke... ima i drugih stvari koje možemo popraviti samo kad bismo bili država kao jedno. kao stisnuta šaka! možda kad bismo nešto poduzeli skupa ne bi bilo toliko kriminala, toliko boli svaki dan... da, istina. mene boli kad vidim da je netko poginuo. zašto? jer mi je žao. zbog alkohola poginuli mladići... zbog prebrze vožnje... sletio autom... pretukli ga... izboli... upucali... pljačka... umrla od leukemije... kakva smo mi ovo država? znam da nismo jedini s problemima, ali zašto gledati druge? zašto govoriti: "nismo mi jedini. i Italija..." ili "i Njemačka..." ili tko zna koju drugu državu. istina, idem tek 8 godina u školu, ali i manje od toga je bilo dovoljno da shvatim jednu od najvažnijih lekcija života: krivnju nikad ne treba prebacivati na drugoga ili u svojoj obrani govoriti da i drugi ima ili je napravio nešto takvo. treba ju priznati i pokušati popraviti.
jesmo li mi zaista toliko slabi? NE!
LUKA RITZ R.I.P.
22.4.1990. - 12.6.2008.
