Wish I had an angel

129

utorak, 20.01.2009. - 19:12

bol. opojna i strastvena. opasna i izjedajuća. termit ljudske duše. širi se kao kuga prvo od srca, preko prsa, pa trbuha. onda polako i neprimijetno odlazi na ruke i noge. prije nego shvatiš što je bilo, ode i na glavu. na kraju misliš samo na nju. upadaš u bunar oceana tuge. povlačiš se u sebe, a pogled postaje prazan i tup. osjećaš kao da ti je svaki dio tijela paraliziran i jedva pomičeš ruke i noge. ležiš satima otvorenih očiju, a kad zaspiš opet je tu. prisutna i u snovima. budiš se s još većinom umorom, bez obzira na broj sati sna. onda dolaze tablete, kako bi se otupila bol. zapravo, bude isto samo se nju ne osjeća. isto stopiranje, ali bar se spava bez nje. iako se budiš s jednakim osjećajem kao i prije spavanja.
depresija, kako kažu znalci našeg svijeta.

sad se namjerno i polako uvučeš u mene. gledaš svijet mojim očima, a onda osjećaš što ja osjećam i želiš van mene. no, ja ne da. već kad si tu, pogledaj sve. nigdje nećeš otić. samovoljno dolaziš u tako očit zatvor i očekuješ biti na slobodi kad god poželiš? ah, ne... ne ide to tako lako kod mene.

sjediš tu gdje ja sjedim. gledaš prazno u ovaj ekran i razmišljaš o onome o čemu ja razmišljam. i čekaš... čekaš poznat zvuk da ti propara uši i ispuni zrak na samo jednu sitnu sekundu olakšanjem. onda dok čitaš te riječi namijenjene meni shvaćaš ono što i ja shvaćam - odlazak se uskoro bliži. nadaš se da će se vratiti jer se i ja to nadam. ruke ti pišu veoma brzo, jer su ipak i dalje moje. a ja te gušim svojom boli. tko ti je kriv! da, ti. ti si krivac što osjećaš što ja osjećam. sad pati... to mi pruža zadovoljstvo. vrisni moje ime... izmami mi osmijeh na lice zvukom boli kojoj sam ja krivac. da, da... samo vrišti, ali ja još neću stati. samo vrišti. natjeraj moje srce da kuca sve brže i brže.

slušaš te stihove koji te bole i razdiru na komade jer na mene tako djeluju. skupa patimo. znam da to tebi nije neka utjeha, ali meni jest jer znam da patiš zbog mene.

ali pamtim još:
one livade, one rijeke,
one šume i puteljke,
staru majku dok se smije
i ognjište dok me grije

ti te stihove bole, ali ne kao mene. opet vrištiš, opet se grčiš u boli, a ja te držim u sebi i ne dam da odeš. želim da vidiš kako se ja osjećam, iako to nije niti približno. samo si krinka. ništavna pred strahom. sad pati. nauči se bojati. nauči biti iznad straha.

kako izgleda sad domovina mojih predaka? zelena ili puna rana od rata? kakve su kuće u kojoj su mi odrasli otac i majka? renovirane i samo naslikana stvarnost onog što je nekad bilo ili ruševine koje strše i podsjećaju na nekadašnju sreću? kad odem vidjeti odakle sam ja hoće li me dočekati neprijateljska lica koja su zauzela moju zemlju, zemlju mojih korijena? ili će me dočekati ruševina oko koje će biti znak ''ne prilazite! mine!''? ili ću moći sjesti i na miru oplakivati one koji niti ne znaju da postojim? one koje znam iz priča? ali ne brini, pustit ću te prije toga. ipak bi taj dio bio preintiman.

ah, prekini. svaki vrisak više nije predivna nota bola koja utišava moju. odlazi od mene i ne vraćaj se. otrovana sam iznutra. vrati se kad te budem željela.

Komentiraj [6] On/Off

128

ponedjeljak, 12.01.2009. - 20:34

*dring, dring...*

alarm u glavi se upalio upravo u onom trenu kad je stara dozivala moje ime. dovraga, danas je 12. zar ne? škola... škola... škola...
odglavinjala sam do kupatila i napravila osnove higijene (te se smrznula kao nikad u životu dok sam se presvlačila za 1. dan škole u 2. polugodištu ovog 8. razreda koji se razvukao kao žvakaća).
"dovraga..." tiho sam si opsovala u bradu dok sam se pokušavala sjetiti sinoćnjeg sna. da, znala sam da je ON bio u njemu. i znam da sam ga vidjela, ali nisam se mogla sjetiti gdje i kad. ali to je definitivno bio ON. jedan i jedini. moj najdraži.
uzdahnula sam i izašla van gdje me stara čekala s već pripremljenim doručkom i čajem. mmm... jagoda, my favourite! polako sam to popila i stoplila se... koliko-toliko. trbuh me počeo boljeti. užas... nervoza, možda? od čega? huh... odjurila sam u kupatilo... kako sam odjurila tako sam i izjurila jer mi je došla poruka.
Anna... moje osobno sunce koje mi uvijek makne sve oblake i zna kako uljepšati dan. glas bez kojeg ne mogu. a smijeh... tako zvonak. više kao tisuće sitnih zvončića pod noćnim nebom obasjanim treperavim svjetlima ulica pod kojima se ljeskaju pahulje snijego. čarolija koja me uvijek iznova opčini, a ja sebično samo tražim još pokušavajući ga izmamiti glupostima i glupim izjavama.
sjela sam. duboko uvjerena da ovo jutro idem PJEŠKE u školu! i kad se najmanje nadam - poruka. odmah znam tko je i raspoloženje mi je u sedmom nebu. ''you just made my life go... WHOA!''

ali kad bi bar sve bilo tako divno...

1. sat sam zakasnila zajedno s Pusanom i Rokom. no, nitko se nije derao na nas jer je razrednica predstavljala novu učenicu razredu. okey cura, niža od mene što je pravo čudo za mojih sasvim solidnih 160 centimetara jedne četrnaestogodišnjakinje (tko zna - možda i manje -.-')
2. sat sam zakasnila, a bila 2 cm od vrata. naravno, zakasnila zajedno s ostalih 8. *kesi se*
3. sat hrvatski i DOVRAGA! nisam naučila pjesmicu -.-'
4. sat SRZ... *boooring*
5. sat povijest... kako nas uvijek može mučit onim prokletim filmovima? i to... bar da nije bio neki o 1940-im -.-'

onda sam klisnula doma s Nikolinom do kolodvora...

*brzo premotavanje prema naprijed*

4 sata su popodne. uletjela sam u bus upravo u tren kad je zatvarao vrata i mrmljala sebi u bradu: ''huh, to je dlaka dlaci rekla za dlaku'' šofer me samo čudno pogledao i pokrenuo bus prije nego sam sjela, pa sam skoro sletjela između sjedala, ali... valjda to nitko nije niti primijetio. a sve i da je... heh, kao da je i bitno. ionako ih ne znam... valjda. a sve i da znam... koga briga? ako sam mogla ekipu šutnuti koja bi dala sve za mene, koji me kurac ima bit briga za njih?
Mesićev... naravno.

i sad naravno ta prokleta magnetna rezonanca. stara mi slomi svu nadu i poljulja me, a ja pol sata trebam biti mirna. dovraga... -.-'
ali bar je doktor lijep, zgodan i mlad. i zar se baš ovako morao namjestiti? ima predivne oči, je li toga svjestan? i lijep osmijeh... i smisla za humor... je li on to mene upravo...? ma neee... to se meni samo učinilo... nadam se... valjda...
žmirim, da... žmirim... a ovo nabijanje mi stvarno ide na živce. kako ja ovdje u ovoj buci mogu brojati ovce, a kamoli još novce? kako mogu o ičemu razmišljati? samo mi se jedno ime vrti po mislima... jedno jedino ime... ime meni jedinog onog što je sveto na ovom cijelom planetu. svetije i od samog Boga ako postoji. važnije od mene same. vlasnik tog imena drži moju dušu i ima ključ do mog srca. jedan i jedini. ''so close no matter how far''

*blink, blink*

već je gotovo? wtf? pola sata? auuuu... pa ja ne mogu otvoriti oči. sve mi je mutno. doktore! help! oslijepila sam!
"jesi dobro?"
"mhmm"
"ukočila si se?"
"mhmm"
"polako se digni da se ne srušiš"
i tako sam se ustala, vođena rukama lijepog doktora... čini li se to meni ili su mu ruke ipak malo prenisko? dovraga... imam 14 godina, što ti misliš koliko? okey, iskreno. ne bi me čudilo da misli da imam oko 20, ali... pacijentica sam. okey, zgadio si mi se, ali i dalje imaš cwatke oke.
opaaa... pa ja jedva mogu stajati...
1, 2, 3, 4, 5... 11, 12... 12 puta mi je vrat krcnuo i sad idem van. idem se presvuć iz ove grozne, ali PREgrozne plave... plavog nečeg u svoje dobre stare crne hlače i REDice... sva sreća da nisam marte obula. sve i da smo mogli u svojoj obući na magnet, to definitivno ne bi moglo. *ceri se*

*brzo premotavanje naprijed*

suze...
jesu li to suze na licu mom?
da, jesu...
je li to bol od straha u mome tijelu?
da, jest...

ne, živote, njega ne
uzmi mene, ali njega ne
ne, njega koji mi je sve...
sve... sve... sve...

dovraga, zašto njega?
zašto smisao mog postojanja?
zašto najsjajnicu zvijezdu mog neba?
(onu koja uvijek sjaji tu u meni, u sredini srca)
zašto anđela?
ostavi ga... ostavi ga...
uz mene, čuvat ću ga
životom ako treba
bit će siguran

volim ga...

Komentiraj [3] On/Off

127

četvrtak, 01.01.2009. - 15:44

jebeš ovu Novu godinu
jebeš doček
jebeš pijanstvo
doček uz obitelj je najbolji
nikad više

****

udarac...
riječi...
guranje...
riječi...
=
ubod igle...
nož...
ubod čačkalice...
pištolj...

****

kako je samo ''lijepo'' kad te razočara osoba u koju se ima povjerenja cijeli život. osoba za koju bi se dao život.
keko je samo ''inspirujuće'' kad se sve riječi te osobe izgube s udarcima i riječima koje bole više od samih djela.
kako je samo ''fantastično'' kad se plače zbog te osobe, a suze peku i režu obraze dok je bol u tijelu jednostavno nepodnošljiva.
kako je samo ''odlično'' kad iznevjeriš samog/samu sebe.
kako je samo ''divno'' kad te ta osoba polako ubija, okrivljava te za sve i zapovjeda.

nikada se neću vratiti

****

Nina --> oprosti zbog svega, shvatit ćeš kad-tad. da, bit će drukčije, ali ja više ne mogu. nije više za mene ova ekipa. nisu više za mene noći s alkoholom i cigarama. nije više ovakav način za mene. meni treba mir. dani bez živciranja i nervoze. treba mi predah od svega. 135°, a ne 180°. sjećaš se, zar ne?

a ja ću biti čovek iz senke koji te čuva jer još si mlada - i lepa do bola

Ana --> što bih ja bez tebe? ništa, apsolutno ništa. prošli smo puno toga skupa, unatoč udaljenosti. volim tvoj glas - umiruje me. volim zvuk tvog smijeha - smij se više. volim se s tobom dopisivati - što Face, što MSN, što poruke. volim tebe. nikad te neću napustiti.

da nas vidiš, k'o da smo blizanci - k'o da smo braća rođena

Ivan --> riječi su suvišne, znaš to i sam, najvrijednija osoba mog života. hvala na svemu. obožavam te. izvukao si me iz svega, znaš sve - oprosti na svemu što sam ti napravila. nikad više. volim te.

odjednom ti

****

what's happening to me
I'm dying from the inside
body hurts too much to feel
and pressure adds to pain
deliver us from evil
straying out of sanity

why can't you let me be
is nothing else important
does my mind mean more to you
cause if I carry on
deliver us from evil
screaming for your vanity

will darkness turn to light
will darkness turn to light
can someone wake me from this nightmare

here we go
here we go

the tank is empty let it try
I'm suffering
a passion ending
so the world ceases turning
the tank is empty let it dry

so now I hope you see
I'm nothing more than human
making plans for enemies
but here we go again
deliver us from evil
crawling back to insanity

will darkness turn to light
will darkness turn to light
can someone wake me from this nightmare?

here we go
here we go

the tank is empty let it dry
I'm suffering
a passion ending
so the world ceases turning
the tank is empty let it dry
I'm suffering
a passion ending
so the world ceases turning
the tank is empty let it dry
I'm suffering

what's happening to me
I'm dying from the inside
body hurts too much to feel
and pressure adds to pain
deliver us from evil
through evil
pressure adds to pain
we're evil
we're evil
we're evil

will darknesss turn to light
will darknesss turn to light
can someone wake me from this nightmare

here we go
here we go

the tank is empty let it dry
I'm suffering

the tank is empty let it dry
I'm suffering
a passion ending so the world ceases turning (repeat)

Komentiraj [5] On/Off

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>