MONTGOMERY DESIGNS
Pikachu HTML kod
_______________________________________
kiša... - Wish I had an angel - Blog.hr
kiša...
ponedjeljak, 01.05.2006. - 00:00
bilo je prekrasno subotnje jutro... sunce nije davalo nikakav znak da che nesati za 1.
sat. ja i prijateljica smo se obukle, tipichno ljetno (majica na špalinice, biciklistichke
kratke crne hlache, i ispod toga kupaci kostim) i krenule na trening.
Idemo na trening samo ljeti, a ta nam je 1. godina treniranja, tj. to je bilo ovo, prošlo ljeto. I ,naravno, naoružale smo se: torbe, a u torbama: 2 dl (ona) vode i 1 l (ja) vode,
speedo naochale da moremo plivat prsno i crawl, šugamani i naravno rezervni kupaci kostimi, a da i naoružane novim, svježim vicevima. Zaputile smo se sa Smiljevca oko 7 h, do Kolovara. Otaj put, nismo išle s noge na nogu, jer smo tamo trebali biti u 8:30 jer smo imali natjecanje. Vrijeme je bilo prekrasno. I tako smo tamo stigle, ona je otišla kod svoje trenerice, a ja kod svog trenera. Rastezanje, pa na tribine. Onda je nastupila katastrofa.
Pochea je puhat vitar. Bilo je ka u filmovima. S live strane neba se primica jedan mali,ali crni i namrgodjeni oblak i kada je došao tochno do sredine našeg obzorja je iz njega puknula jedna munja. Onda se s Preka (dio otoka koji se vidi s Kolovara, tj. s onog bazena pokraj hotela Kolovare) pocela spuštati magla i išla je jako brzo. Ubrzo sam bila spremna, ali je problem bio taj što nisam mogla nac svoju prijateljicu. Onda sam pogledala prema Preku, a Preko se nije niti vidjelo, nije se ništa vidilo, magla je vec bila došla do bazena. Krenula sam. Uhvatio me strah (ne znam zašto). Izašla sam i pocela trchati, kao da bježim od neke zvijeri. Bila sam se toliko uplašila te magle, kao da je sastavljena od nekih duhova.
Onda se dogodilo nešto još gore, pochela je padati kiša. Što je još gore. Pochela je oluja, a ja nemam kišobran. Zamislite kako sam izgledala. Onako, mokra, do kože (vec), u japakama, majici na špalinice, biciklistichkim kratkim crnim gacama i ispod toga kupaci kostim i još torba na ledjima. Uh! Vec sam se uspanichila. Pochela sam još brže trchati. Mislim da sam tada najbrže trchala (iako sam bila u japankama). ¨Napokon! Parkiralište! Samo njega i cestu trebam preci i u dvorištu sam bolnice. Iza su otvorena ona vrata.¨ - sve sam tako mislila. A ono! Vrata zatvorena. Morala sam se skroz vratiti do pochetka i krenuti dalje.
Išla sam, ali nisam više trchala jer sam znala da je vec sve kasno. Hodala sam i pochela uživati u kiši, ali sam bila tužna. Gdje mi je prijateljica, zar je otišla bez mene? Nisam znala što je s njom. Hoce li se ljutiti na mene? Onda sam digla pogled i tamo vidjela visoku priliku, pod kišobranom, sva u crnom i jedna crna kapa na glavi. Stala sam u mjestu. Moj braco je došao pomene. Odmah mi je dao kišobran i krenuli smo. Onda sam tek skužila i rekla: ¨Bok, mama!¨ Onda sam tek shvatila da je i mama tu. Ubrzali smo korak, a u kuci mi je bilo lijepše nego ikad.
Unatoch mojem mrštenju odmah sam se trebala okupati, pa poslije toga chaj, pa društvene igre i zezancije s bratom.
Na kraju sam ipak zakljuchila da je taj dan ipak prekrasan.
Sigurno se pitate što je s mojom prijateljicom. Vec smo se sutra vidjele i sve isprichale, a ona mi je rekla kako je kad se ona obukla, mama došla po nju, pa je uzela stvari i pochela me s mamom tražiti. I neki kažu da je svijet mali!!!
