All in all you`re just another brick in the wall
28.10.2005., petak
Realna razmišljanja......
Neki ljudi su zli, dvolični... Jednostavno pokvareni... Nije im stalo do nikoga, osim do sebe... Takvi ljudi ne znaju za osjećaje, koji su skriveni duboko u njima, boje ih se pokazati... Zašto??? Da ne bi pokazali svoje pravo lice, i otkrili koliko su doista slabi i ranjivi... Takvi ljudi uvijek su sami... Govore da im samoća odgovara, no, zna se da nije tako, zna se da se oni zapravo žele družiti, samo više im nitko ne pruža priliku.... Postoje i ljudi koji su tužni, nesretni... Na njihovom licu nema osmjeha, iako je nekad postojao... nekad... Možda je osmjeh izbrisala gruba riječ, ili su bili izdani, prevareni....
No, ima i ljudi koji su uvijek nasmijani, dobri su i uvijek spremni pomoći. oni vraćaju osmjeh na naša lica kada smo tužni i lijepim riječima brišu suze... Ja osobno poznajem mnogo takvih ljudi. uvijek su bili uz mene, i kada sam pala, oni su mi pomogli da se dignem i krenem naprijed, ispočetka, hrabrija no ikad... Ti ljudi u ovom će se zasigurno prepoznati... Shvatiti će koliko sam im zahvalna za savjete, smijeh, i ljubav koje su mi pružali svih ovih godina. Ti ljudi svaki moj dan čine sve ljepšim i ljepšim... Velika su mi podrška i ne znam što bih bez njih... I, zato, ljudi, hvala vam na svemu iz dubine mog gorućeg srca... Volim vas, Volim vas... Evo, sjedim sada tu i razmišljam... O čemu?? Zapravo ni sama ne znam... Možda o životu, možda o smrti, možda o sreći, možda o tuzi, možda o ratu, možda o miru, možda o ljubavi, možda o mržnji... Možda o njemu, dakle, vjerovatno o ljubavi... I tada se zapitam što je uopće ljubav?? Iskra, strast, kemija, pažnja, naklonost, lijepa riječ, privlačnost... Magija.... Da, ljubav bih mogla usporediti s magijom, ja sam onda začarana, dakle, volim.... Volim njega.... No, ipak ja sam i realna.. Znam da su neke stvari nemoguće... Nemoguće je da ja njega prestanem voljeti, a još je manje moguće da on zavoli mene.... Zato ništa ne govorim, ne spominjem njegovo ime... Mogu ga samo gledati... Ali bez nade i bez iščekivanja.... Zašto nikom nisam rekla za to.... Neznam, možda zato jer sam uvjerena da dečko poput njega ne bi mogao voljeti, ne mene... I tu dolazi bol, bol koja, gotovo da je i veća od ljubavi... Bol koja me proždire, ali i inspirira, bol za koju nitko ne zna, bol koju ne pokazujem.... Možete li zamisliti kako je to kada vas boli tako jako da vam se duša para, a srce umire.... Kako je to kada vrištite od bola, a nitko vas ne čuje??? Ja tu bol osjećam svaki put kad ga pogledam... I tada neznam šta ću sa sobom, trčim, bježim što dalje od njegovog glasa, iako dio mene želi da ostane, da mu bude blizu.... Za ime moje ljubavi i moga bola nitko ne zna, niti će saznati, ali i kada umrem, ja ću njega voljeti, i samo zbog njega željeti ću disati... Možda će vam sve ovo što sam pisala zvučati čudno... Tada čete pomisliti da sam i ja zasigurno čudna.... No, nema veze, jer čudni ste i vi... A u tome, vjerujte mi, nema ništa loše...  |
